Kad se kapitalizam uplete u sladoled, onda i sladoled postane ljigava masa nalik na onu kojom su se obilato koristili pri snimanju filma Men in black I i II. Zastat ću s životom na trenutak, da tek u nekoliko proširenih, gnjevom prošaranih rečenica izrazim svoje gađenje nad zagrebačkom slastičarnicom Millenium. Sigurno među vama ima i obožavatelja njihovog sladoleda, a nije ni meni mrzak (makar su mu svi okusi ko jaje jajetu, samo s drugim tričarijama unutra), ali čak i ti se moraju složiti da se radi o najobičnijem bezobrazluku.
Kuglica sladoleda je, ne tako davno, a da se i mlađi naraštaji ne bi sjećali, bila 3 kune. Onda je došao Millenium, sa svojim okusima Krik'o'krik, Bounty meets Mars and Snickers i After Eight meets Ledo šlag dok šuruje s guavom i papajom iz Papuanovegvineje, i udario cijenu od 4 kune.
Kako su ljudi svejedno tamo hrpimice kupovali, uskoro je, nebudilud, cijenu digao i Vincek, a zatim i sve druge slastičarnice u gradu, pa i zadnji šiptari na placu. Cijela stvar mi je bila degutantna, jer je cijena kuglice sladoleda stoljećima bila relativno niska i nepromijenjena, a sladoled je, sukladno tome, bio snack dostupan širokim masama ljudi.
Sad primjećujem (a što traje već neko vrijeme, samo sam imala preveč posla da bi iskazivala svoje ogorčenje ovim slatkim-kiselim grijesima industrije) da su genijalci udarili cijenu od 5 kuna po kuglici, dok neki okusi koštaju i 8 kuna! Od njih, pretpostavljam, dobijete krila i anđeoski glas, koji vam instant omogući da Toniju Cetinskom pjevate prateće vokale, a nakon toga ostvarite i solo karijeru na domaćoj estradi.
Jer, zašto bi inače ijedan sladoled koštao 8 kuna?
Ne znam za vas, ali kad shvatim da dvije kugle sladoleda treba platiti 10 kuna, naspram nekadašnjih 6 kuna, ta lova mi se čini prevelikom i potencijalno korisnom za nešto pametnije. Samo je pitanje vremena kad će i konkurencija slijediti njihov primjer, jer, kao što kažem, ljudi i dalje tamo kupuju.
Eto. Kapitalizam je vlastoručno doveo do toga da čovjek razmišlja treba li na sladoled ili ne, što je protuprirodni blud u njegovom najčišćem obliku. Nema šanse da ću kod tih zelenaša ikad više pojesti makar ijedan After Eight meets Ledo šlag dok šuruje s guavom i papajom iz Papuanovegvineje koji tako volim. Ne zato što postajem blago debeloguza, nego iz pravog pravcatog sladolednog principa. I nemojte mi sad o tome kako sam naivna i ne razumijem pravila suvremenog svijeta u kojem živimo i kapitalizma koji mu je kičma, mozak, primozak i leđna moždina. Razumijem ja to itekako. Ali uplitanje u sladoled znači samo jedno.
Ovo je rat.