Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Drama, drama, drama. Prepoznajete li kad vam ljudi teatraliziraju i dramatiziraju, podvaljujući to kao ponašanje koje je normalan odraz teške i komplicirane situacije u kojoj se nalaze?

Sve je tako VAŽNO i VELIKO i KLJUČNO i KRUCIJALNO i ima biti MOMENTALNO i ako ne bude

onda će demoni zaduženi za kažnjavanje ljudi koji ne histeriziraju dostatno u kriznim situacijama isplaziti iz katakombi ispod Gornjeg Grada i, ako nisi histerizirao u prikladnoj količini tijekom krizne situacije, strpat će te na vijeke vjekova ili neko drugo užasno dugačko razdoblje u ured pun ljudi koji vrište i čupaju kosu iz nekog užasno važnog i velikog i ima bit momentalnog razloga!!!.

Ljudi su takvi seratori. Dok to nisam skužila, pušila sam glatko u zlatan papirić sfrkane njihove seratorske izjave.

Jer, zašto bi ljudi govorili nešto što nije istina?

Sve dok nisam počela raditi. Jednoga dana kolegicu iz ureda netko je nazvao na mobitel. To se slučajno dogodilo baš u trenutku kada je šef iz druge sobe nešto vikao, a ona je bila koncentrirana na jutarnje novosti. Ja sam sjedila pored nje.

Javila se na poziv bez 'halo' ili 'molim', samo je rekla 'Nazvaću-te-poslije-u-užasnoj-sam-gužvi', glasom kao da s jedne strane za minutu počinje ključni sastanak u pregovorima za ulazak u EU, a ona je predsjednik pregovaračkog tima, a s druge strane kroz prozor je taj tren ugledala kako na ulici povampirena njemačka doga mlatara dvogodišnjim djetetom, a spasitelja nigdje na vidiku.

Rekla je to i poklopila.

A ja sjedim pored nje.

Odmah sam zamislila sebe na drugom kraju telefonske linije u tom 'razgovoru', kao ostajem trećinu ušokirana dubinom, širinom i dužinom krizne situacije (koja mora da je ogromna kad je izazvala ovakvu reakciju), trećinu impresionirana monumentalnim potezima koje je moja prijateljica primorana vući svakog svog radnog dana, a trećinu ljubomorna što ja nikad ne dolazim u poziciju spašavati državu ili dijete koje umalo što nije rastrgano, nego samo potrčkarim okolo i prćkam po papirima i papirićima, sve dok mi ruke ne budu načičkane onim porezotinicama.

Odmah bi me ojadilo i to što ću svojim unucima jednog dana pokazivati te unakažene staračke ruke i govoriti ˝Vidite djeco, i ove ruke su bile glatke prije svih tih tona papira...˝, dok će moja prijateljica pokazivati fotografiju s čelnicima svih europskih država. Ma što fotografiju, samo će pokazati Hrvatsku na karti i reći ˝Evo, dječice, to je baka napravila˝.

Eto, to bih ja pomislila da mi prijateljica nakon onakve izjave poklopi slušalicu.

Sigurno mi ne bi palo na pamet da je šef tražio malo više mlijeka u kavu, dok je ona čitala novine i razgovarala s kolegicom u isto vrijeme.

Drama, drama, drama.