Jezdimir Uskoković je Žena Glava!

Ako nekoga zanima kako se danas osjeća dno Jezdimirove inspiracije, sretna sam što mogu reći da poprima zdraviju zeleno-žutu boju ustajale masnice. Netko bi možda rekao 'što je u toj boji zdravo?', ali u usporedbi s gangrenoznim stanjem od jučer, ovo je svježi proljetni izgled.

Nisam vas htjela plašiti, ali izgledala je kao da će otpasti.

Regeneracijsko čudo i nevjerojatni oporavak dna inspiracije dogodio se jučer kad sam zgazila glistu, misleći da je grančica.

Od trenutka kada je trebao nastupiti očekivani otpor, koji bi svaka prosječna grančica koja drži do sebe pružila đonu moje cipele, a umjesto istoga se začula driskava zvučna podloga jedne od ružnijih smrti koje u današnje doba mogu zadesiti prosječnu glistu, pa sve do trenutka kada sam, dvjestotinjak metara dalje i još uvijek lica kao da sam zagrizla limetu križanu sa Huba-bubom od zelene jabuke, izrekla i petstoti jubilarni 'IJU!!!', u glavi mi se samo tako posložilo petnaestak rječitih opisa te situacije.

Ovo je bio jedan od čednih, jer ne želim da mi blog pronalaze preko gugla po ključnim riječima poput pička, kurac ili jebemlitidatijebemtetijebemuf, koje su mi odjekivale u glavi. Vesele male bob-sleighing uši naučile su jučer da kurac izaziva prilično iritantnu jeku. Zato je danas mir i tišina.

Dakle, ovako izgleda dno jedne inspiracije u podnožju blokade. Čudno, uvijek sam mislila da će biti u svijetloplavim tonovima, sa više cvijeća, i brošem u obliku kukca u sredini. A u zbilji je sivo, užeglo i smrdljivo. I svrbi od iznutra lubanje kao da se vesele male uši rolaju u bobu po moždanim vijugama...

Nisam sigurna da mi se ovo sviđa. Kao prvo, dok se ja mučim, iz mene se šprdaju. Jasno, svaka grupa mora imati svoju soušali-čelenđd pjegavu štrebericu s dioptrijom minus pet (da, dobro ste čuli, minus pet, i, ne, to nije u medicini stanje inače poznato kao sljepilo), ali što je previše, previše je. Mene nitko ništa nije pitao, a sad sam tu zatvorena s deset svakakvih, od kojih pola njih ne zna šta je subrogacija ili fiducija, a još pola su neki umjetnički tipovi od kojih dobijem the hebee-jebees.

Stvarno, mislim da bi za mene deseti krug pakla bio da me netko zatvori u lobi od Filozofskog fakulteta. Počinila bi samoubojstvo udaranjem glave u oglasnu ploču u roku od sedam minuta prožetih izmjenama argumentiranih stajališta o biću, bitku i bivstvovanju, komandosicama, dredovima, izbušenim ekstremitetima i onim seljačkim maramama kodnog imena 'the statement'.

- 'Moj Stav bi na slobodnom tržištu postigao veću cijenu od tvog Stava!'.
- 'Ma nemoj! Ako uzmemo parametre... Hej! Čekaj! Moj Stav je da sam PROTIV slobodnog tržišta, jer opresija kapitalističkog...'

Oglasna ploča: *žbonk-žbonk-žbonk*

Jebeno čuđenje u jebenom svijetu. Jedino što je za mene čuđenje u današnjem svijetu jest da nikad ne rukne nikakva poštena bomba u nekom sjedištu takvih napornih umjetnika i intelektualaca. Osim što se riješiš njih, uredno počistiš i one skvoterske naseobine u kojima se zadržavaju, to je win-win situacija.

Kakvo sranje. Osim što mi se jutros ona glupa ovca popišala u starku, ista je (starka, ne ovca) meta negodovanja onog balavca-intelektualca, zaboravila sam kako se zove (intelektualac, ne ovca). Pokušavala sam mu objasniti da to nisu pomodarske tenisice od jučer, nego oriđiđi autentik alternativna obuća iz '95, u vrijeme kad je on učio tablicu množenja, pa sam dobila tiradu iz koje sam shvatila samo nešto tipa argumentum ad hominem. Trebalo mi je deset godina da autentično izgulim te tenke, i ne kanim ih sada prepustiti na ritualno spaljivanje nekom mizantropu.

A žene... bože sveti. Za uključivanje u taj razgovor treba debelo predznanje iz kozmetičkih salona koje ja jednostavno nemam, jer sam, eto, odlučila studirati umjesto.

'Inače kad se probudim, pore mi budu onako ful zatvorene, tak da moram primijeniti oksidaciju, hidrogenizaciju i karotenizaciju, i onda mi se skroz onako otvore.'

Dakle, njezine pore valjda imaju znak 'open 8.00 - 16.00', jer ona, čim pogleda u ogledalo, odmah vidi koliko su raširene. Nurse, dilation 10 cm! Ma kaj ti se otvori, kozo?! Jedino kaj ja vidim da se na tebi otvara su te krokodilske ćube, živo čudo da se pore od straha ne zatvore i uvuku u sebe kad ti zineš! I ne, ne koristim neku konkretnu kremu za kutikule, plivaće kožice, desni, kapke i treću bradavicu! Za sve koristim NIVEU! NI-VE-U!

Ne znam kako ću izdurat ovdje. S jedne strane, malo mi ide na živce što ljudi ne glasaju baš za mene, jer to valjda znači da sam im neinteresantna, ono, nit-smrdim-nit-mirišem, ali s druge strane, rado bi ostala do kraja, čujem da se daje majica. Vrijeme mi je da si malo obnovim garderobu. I, naravno, knjige. Pitat ću jel može možda predujam na nagradu, nek mi daju bar nešto da čitam. Stručnu literaturu sam usvojila besprijekorno, dosadno mi je za popizdit, a ako budem morala slušati razgovor o porama i njihovim opening hours još makar deset minuta, otići ću razgovarati s Rockom. On će reći 'Bitak, biće, bivstvovanje, gdje povući granicu?', meni će pozliti, zvat će doktora i to će biti kraj. Čudno za jednog ekonomista, da je toliki filozof... Toliko od mene.

Ok. Gdje se pali ovaj mikrofon? Ajme, sjedila sam na žici, spetljala mi se u guzicu... Neš ti tehnologije, nikad nisu čuli za BEZžično. Jesus se zbilja... joj, kakav spetljanac... mogao se malo više unijeti u organizaciju. Zadaci su mu malo dosadni. A i ovca je mogla proći potty-training prije nego ju je pustio u kuću. *šnjofa tenisicu* Ajme, što smrdi! Evo, oslobodila sam se. E, da, samo još nešto - sretan rođendan mojoj prijateljici Ivani! Ajde, do gledanja. Bok, 'đenja. Ovo uzimam sa sobom ili... a-ha, ostavljam, ok.

Ne, nisam ovo pisala sad, u jeku učenja, i ne, ne varam vas potajice sa čitateljima neke druge stranice dok vam tu prodajem maglu kako nemam vremena, nego je ovaj komadić teksta stajao malo duže u procesu objave. Inače je stručniji i malo dosadniji, pa odmah od njega pošteno odvraćam one sklone lakšem štivu.

Kliknite OVDJE.

APDEJT: Duboke isprike ovima iz dijaspore koji muku muče s tim što ne znaju tko je Sopekica (ali, moliću, ne morate izmišljati da se ne sjećate Zeda, jer smo svi gledali (i voljeli!) Policijsku akademiju 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7). Malo sam guglala, ali jebomepas fakat nemam vremena ni volje. I užasno mi je žao što vam ne mogu to dočarati, jer zbilja jest prejebena usporedba, na koju se svi kojima je spomenem razvale od smijeha, uključno s mojim ocem najdražim. Nastojat ću vam to nekako nadoknaditi kad se vrnem. Poosa, bokić, hihihi.