Uvodno slovo
Mrzim špicu. Mrzim subotnje prijepodne u gradu Zagrebu. Svaku osobu koja se voljno podvrgne šetnji po centru grada u to doba ne smatram baš normalnom u glavi. Unatoč tome, dobra sam prijateljica jednoj djevojci koja svaku subotu pobožno hodočasti na špicersku promenadu. Mojoj Ančiki. Ančika špicu doživljava kao okosnicu svoga tjedna. Muči je to što joj se ja, iz nekog razloga, nikada ne želim pridružiti u tom ritualu. Svakih nekoliko mjeseci, taman kad zaboravi prethodni, Ančika započinje ovaj i ovakav razgovor.
˝Moramo se naći na kavi, dugo se nismo vidjele.˝
˝Svakako, slažem se.˝
˝Pošto sam tada već u gradu, meni nekako najviše odgovara ak bi ti mogla doći u sub...˝
˝Nema šanse da idem na špicu.˝
˝Ali, svi će biti tamo!˝
˝Interesantno, ja sam baš mislila ponuditi taj argument u prilog mom stajalištu da NEMA ŠANSE DA IDEM NA ŠPICU.˝
˝Ja ne razumijem zašto si ti protiv te špice, malo šopinga, prošećemo se, popijemo kavu...˝
˝Ja ne razumijem zašto se itko dobrovoljno podvrgava toj torturi.˝
˝Kako to misliš?˝
˝Znaš dobro kako to mislim. Subotnje prijepodne je inače jedna divna stvar. Jednom u dvije godine izađem u to doba u grad, dućani su krcati ko šipak, na ulici se ne možeš okrenuti, hodaš brzinom puža s uznapredovalom paralizom, a svuda oko tebe su kretenski nalickani frajeri i ženske, koji su tamo prvenstveno zato da prezentiraju ostalim kretenski nalickanim osobama vlastitu kretensku nalickanost. Od posljedica se liječim se sljedeće dvije godine, kada se, iz nepoznatog razloga, opet dam nagovoriti od nekog genijalca na tu glupost.˝
˝Čekaj... ali... osjećam se nekako uvrijeđeno. Mislim, ja volim ići na špicu...˝
*Well, duh!* ˝I to je sve u redu, ne diskriminiram ja nikoga zato što je retardirani kreten. Problemi počinju tek kad isti MENE počnu maltretirati sa špicom. Shvaćaš?˝
˝Ok... Al baš si neka...˝
Jesam. Baš sam neka. Ona neka koja mrzi špicu.