Jeka tisine

nedjelja, 30.08.2020.

Dodir

Osoba sam koja je prakticirala socijalnu distancu dok to još nije bilo "in".
Uglavnom, od ljudi kojima ne vjerujem ne želim fizički kontakt.
(Nije da uopće želim ikakvi kontakt, ali to je druga priča.
Prije nekoliko godina sam tek naučila održavati kontakt očima.)
Svodim sve to na minimum, jako efikasno i uspješno.

Ipak, osoba sam koja treba jako puno kontakta.
S osobama koje su za to odabrane.

Moj sadašnji muž je zapravo bio iznenađen glede nekih stvari.
Jedna od njih je bila ta koliko dodira meni zapravo treba.
Volim mu se stisnuti i mirovati u zagrljaju... Bez riječi.
Većinu noći zaspimo držeći se za ruke u mraku.
Nikad se ne buni na to... Mislim da se naviknuo.

Ima nešto u tome da se neke stvari dijele samo s voljenima.
Da se ne rasipaju. Ostaju za one koji to zaslužuju.

Lijepo je nakon bura vratiti se u zagrljaj koji smatraš domom.
Na toplo i sigurno. Gdje znam da me nikakva oluja
Ne može taknuti... I tako se uvijek iznova vraćam...

četvrtak, 27.08.2020.

Je li sve rečeno?

Ne volim rasipanje riječi. Volim misao sažetu u srž. Sve suvišno me odbija.
Onako, po automatizmu. Znam da sam u prošlosti i ja to radila.
Trošila riječi. Nemilice.

Danas znam prepoznati one dobre tišine.
Čitati poglede. Odsjaj u očima. Mimiku lica. Govor tijela.

Doduše, moja mimika lica je slaba. Govor tijela odaje zatvorenost.
Ali mislim da oči govore dovoljno.
Mijenjaju se ovisno o tome kakve osjećaje procesiram.

Nekad mi se čini da je sve rečeno.
Da nemam više ništa za podijeliti Svemiru.

Da sam jednom davno, u jednom prošlom životu,
Ispričala svaku svoju radost i tugu.
Svaku ravnodušnost.

Prošlo je i više nije dio mene.
Isto kako ja više nisam ta osoba.

A onda, ponovno otkrijem. Oooo, toliko je toga divnog neotkriveno.
Još uvijek tajanstveno. Zakukuljeno.
Misterija koja samo čeka da se razriješi.

O tome želim pričati. O onim upitnicima.
Velikim i malim... O kojima još ništa nije rečeno.

ponedjeljak, 24.08.2020.

Interferencija

Valovi se šire prostorom. Plešu svoj čudesni ples.
Od brijega do dola. I natrag. Od dola do brijega.
Promatram dva vala kako se ukrštavaju.
Na djelovima, ukrštenje uzrokuje zatišje.
Na djelovima, ukrštenje uzrokuje
Jedan veći, moćniji val...

Ljudi na ljude često djeluju poput ukrštenja valova...
Ljudi sami često djeluju poput valova samih...
Titraju u prostoru i vremenu. Od brijega do dola...
Od dola do brijega... Čestice raznošene njihovim plesom.

Prije ili poslije, ukrste se. S nečijim drugim valom.
U trenutku međudjelovanja, dva vala se mogu poništiti.
Brijeg se ukrsti s dolom... Nastaje zaravan, tišina.

U trenutku međudjelovanja, dva vala se mogu pojačati.
Kad brijeg susretne brijeg... Nastaje nešto neopisivo jako...

Moćno. Nekad čak i razorne snage.

________________________________________________


Zajedno, zatišja i bure stvaraju sliku neobičniju i divniju
Nego što bi ikad jedan val sam mogao stvoriti.
Uzorci izviru iz kaosa. Jednom jedinom stvari.
Međudjelovanjem.

_________________________________________________


Tko je sve sudjelovao u mojim zatišjima i mojim burama?
Previše ljudi da sve spomenem. Previše da se i sjetim.
Slika koja je nastala ipak je divljenja vrijedna...
Uzorci izviru iz kaosa. Plesom između valova...

petak, 21.08.2020.

Prizma

Ravno rezane plohe sijeku se u oštrim bridovima.
Krhka, a ipak čvrsta.
Na svojim rubovima lomim bijelu svjetlost
U dotad neslućene boje...


Opisujem način na koji djelujem sličnom načinu na koji djeluje obična trostrana prizma.
Volim red. Možda se čak mrvicu opsesivno trudim da ga postignem.
Staklo ili kristal koji me gradi, lomljiv, a opet jak.

Moji rubovi su oštri, lako se na njih porezati.
Ipak, na njima se odvija nešto neobično, gotovo magično.
Sva svjetlost koju dobivam izvana razlaže se u prekrasne boje.

One vidljive i svakodnevne, one nevidljive, neslućene ljudima.
Tek kad pogledaju iz drugog spektra shvaćaju...
Bile su sakrivene, ali cijelo vrijeme u njima.


Sva svjetlost koju sam ikad pokazala, otkrila
Zapravo nikad nije bila moja.
Sve boje koje sam ikad pokazala
Potekle su iz nečijeg drugog izvora.

četvrtak, 20.08.2020.

Otkrića

Mnoge svoje osobne spoznaje zapravo dugujem dragim ljudima.
Mnoga svoja osobna otkrića zapravo dugujem dragim ljudima, znanima i neznanima.

Kad se osvrnem na razvoj sebe kao osobe, od djetinjstva do dana današnjeg, zapravo shvaćam koliko sam zapravo malo toga otkrila sama. Koliko god vremena provodila u izolaciji, prave spoznaje došle su tek u interakciji sa ljudima izvan labirinata koje sam nosila oko sebe.

Relativno rano otkrila sam da imam afinitet za brojeve i prirodne znanosti. Odnosno, dvije posebne nastavnice su to otkrile. Jedne od onih koje znaju motivirati i ohrabriti sramežljivo dijete da pokuša saznati više. Možda sam zbog njih i postala nastavnica, puno godina kasnije.
Otkrila sam tu negdje i afinitet za riječi. Možda malo ranije. Do sedmog razreda pročitala sam skoro kompletnu školsku knjižnicu. Moji roditelji su mi onda predali karticu velike gradske knjižnice. Bila sam tamo česti posjetitelj.

Tad negdje nastaju i prvi moji tekstovi, sad izgubljeni u vremenu. Prvi zapisi s ovog bloga datiraju u 2006. godinu, kad sam pohađala drugi razred srednje škole. U početku su me pratile samo malobrojne prijateljice koje sam imala u stvarnom svijetu. Dugo je bio mjesto duhova, koje sam posjećivala samo zato da ostavim zapis... Kome? Ne znam.
Moram priznati da je bilo osoba na ovom blogu koje su ostavili svoj trajni znak i na mom osobnom razvoju i na razvoju ovog bloga. Drage osobe su dolazile i odlazile, no ostat će... Zabilježene na mojoj duši. Nezaboravljene. Iako možda sad više nismo u kontaktu.

Vjerujem da ništa od ključnih stvari koje su definirale moj put zapravo nisam otkrila sama. Uvijek je tu bio taj netko. Možda ne da mi pokaže put. Nego da mi olakša odluku.
Nikad zapravo nisam rekla koliko sam iskreno zahvalna na tome.

Tako da ovom prilikom želim zahvaliti svima koji su sudjelovali... Koji još sudjeluju... I koji će sudjelovati u ovoj pomalo neobičnoj priči.
Neki od vas dodali su pokoji detalj, a neki cijeli okvir ove moje šarene slike.

Hvala.

srijeda, 19.08.2020.

Terror Management

Nije me bilo nekoliko dana zbog udara groma blizu kuće. Nekoliko dana smo bili bez telefona i internetske veze. Uglavnom, od danas opet imam pristup internetu, pa ću biti tu više.

Otkrila sam jednu mrvice staru teoriju, tako da se čudim da prije nisam naletjela na nju. Terror management. Ilitiga, kako se ljudi nose sa strahom od smrti i prolaznosti.
Jedna smo od rijetkih vrsta svjesnih da jednom dolazi naše vrijeme da pođemo s ovog svijeta. Većina naših strahova bazira se na intenzivnom strahu od smrti (bilo naše, bilo ljudi koje volimo). Zbog toga smo razvili kompleksne mehanizme kako da se nosimo s tim, bilo gradnjom vlastitog samopouzdanja i samopoštovanja, bilo kroz potporu šire zajednice (najčešće se radi o religijskim zajednicama). Dobri smo u poricanju činjenice da smo smrtni. Zbog toga se često ponašamo kao da naši dani nisu odbrojani.

Možda imam drukčiji odgovor na smrtnost. Preko pola života, koliko se nosim s depresijom, nisam zapravo htjela živjeti. Ili mi je bilo iskreno svejedno jesam li živa ili nisam. (Ova opcija "svejedno" se iskazala daleko gorom opcijom.) Iskreno, ne znam što me u tom periodu održalo na životu. Vjerojatno to da nisam htjela da moji voljeni pate zbog mene. Da se pitaju gdje su oni pogriješili, kad sam dobro znala da je greška zapravo u meni. Ne bi bila istina da kažem da me održala ljubav, jer u tim fazama kad bolest napadne, nisam u stanju osjećati ljubav. Nisam u stanju osjećati ništa. Ali zato sam sastavila mehanizme samoodržanja na principu logike. Neke od njih i dalje koristim.

Ne mogu reći ni da me održala vjera, jer sam u tom periodu bila u nečemu što religiozni ljudi nazivaju "kriza vjere". Prema njoj sam osjećala otpor dio vremena, drugi dio vremena je opet bila opcija "svejedno mi je". Ni danas dobar dio mene ne želi Život Vječni. Želim se u trenutku smrti jednostavno ugasiti. Vratiti svoju materiju i energiju u prirodu, gdje i spada. Zatvoriti krug.

Kroz vrijeme razvila sam dosta motiva za život. Ne egzistiram više samo zato da ne povrijedim. U sve što radim ulažem istinsku ljubav. Okružujem se ljudima koje volim i dajem im jasno do znanja da su moji voljeni. Postojat ću, ako bude sreće, da gledam svoju kćer kako raste i budem joj potpora. Ali ne mogu nikome garantirati da me opet neće zadesiti teška faza. Znam da ću se opet morati boriti. I kad vrijeme dođe (ne ako, nego kad), borit ću se.

Sad živim da osjećam lijepo i dobro. Živim da gradim jedan mali mikrokozmos za svoje voljene. I mogu reći da već sad nemam žaljenja za potezima koje sam vukla u međuvremenu. Svi oni doveli su me do osobe koja sam danas.

Nema straha. Nema žaljenja.

Tu sam. Živim. Otkrivam. Volim.

petak, 14.08.2020.

Pasiva

Nedostatak kretanja počeo je lagano djelovati na mene. Ne fizičkog kretanja, jer obično od jutra imam nekog posla i operiram po kući.
Nego sam naučena na aktivniji stil života. Nedostaje mi posao. Da nisam na porodiljnom, sad bih ušminkavala planove i programe.
Spremala se na prve sjednice. Planirala nastavu i sastavljala liste što još trebam za kabinet.
A onda bih sjela na kavu u gradu. Obično sama. Zapalila cigaretu. I puštala da upijam nove informacije.

Ne odgovara mi ova pasiva. Danima sam u kući, često ne otiđem dalje od vrata dvorišta.
Idem povremeno u nabavku namirnica. Doktorima (za sebe i muža). Vozim ga do njegovih nedjeljom.
I to je to... Svi dani su nekako isti. Bezlični do bola. Umara me to malo.

Počela sam nakupljati opet negativne emocije. Ili su one izronile iz dna one kutije u koju ih uporno trpam.
Kad zaspim, sanjam čudne snove iz kojih se ne mogu probuditi. Kad se probudim, sve me boli.
Moram smisliti neku aktivnost koja će me zaokupljati dovoljno da smanjim taj efekt.
Barem još mjesec i nešto sitno, koliko mi fali do poroda. Tad ću imati neke druge brige...

Nije da sam nešto ekstremno nestabilno, samo... Osjećam svaku pukotinu i ožiljak na svojem biću.
Znam se nositi s tim. Većinu vremena. Samo me to ponekad preplavi...
Sad samo moram naći način da to usmjerim u nešto korisno.

četvrtak, 13.08.2020.

Egocentrik

Ja sam egocentrik. Ne ponosni, ali ipak priznajem da jesam.

Možda je stvar u tome da sam predugo živjela u svojem svijetu.
Izolirana. Do prije koju godinu nosila sam cijele labirinte oko sebe.
Da se slučajno netko ne približi. Da me slučajno netko ne povrijedi.

U takvim okolnostima ne možete drukčije nego razviti jak ego.
Ali to nije ego koji traži nešto za sebe. Nije prvenstveno sebičan.
Nego mi je nekad teško prebaciti se u nečiju perspektivu.

Radim najbolje što mogu iz svoje. Pokušavam predočiti.
Pokušavam suosjećati. Često mi i uspije.
Uvučem dio nečijeg svijeta u svoj. Stope se.

Često djelujem. Radim stvari za dobro svih.
Ipak, sve to radim nekako iz svojeg svijeta.
Svojeg malog dijela Kozmosa. Mjehurića sapunice.

Nekad i griješim, baš zbog toga što sam i dalje u svom Svemiru.
Iskreno mi bude žao zbog toga. Pokušavam učiniti bolje.
Pokušavam biti bolja. Iz dna srca se to trudim.

Trudim se biti bolja partnerica. Bolja kćer. Bolja sestra.
Bolja prijateljica. Trudit ću se biti bolja majka.
Izaći iz granica vlastitih okvira...

Ipak, dio mene se boji da sam prestara da se mijenjam.
A onda vidim sve promjene koje su se dogodile...
I znam... Mogu probiti vlastite limite. Mogu bolje.

srijeda, 12.08.2020.

Znakovi

Ponekad mi se čini da oko sebe imam jasne znakove kojim putem krenuti.
Ponekad sve ima smisla.
Ponekad ništa nema smisla.
Ponekad padnem u čisti kaos.
Ponekad u tom kaosu vidim obrasce.
Uzorke koji se uporno ponavljaju.

Nikad nisam bila praznovjerna osoba. Čak ni u stanjima kada sam napravila značajan odmak od normalnog.
Ne, ne vjerujem u nadnaravno. Možda zato što imam dosta duboko razumijevanje prirodnog.
Predobro znam da je ono što je doista vani daleko više čudesno od ne znam kakve halucinacije i izmišljotine.
Znam što se i kako se nešto može detektirati. Izmjeriti. Kvantificirati. (Pa čak i kaos ima vlastitu mjeru.)
Znam kako iz pojave doći do teorije i funkcionalnog opisa/modela.
Pa ipak me s vremena na vrijeme iznenade obrasci u kaosu.
Nasumično je, a opet nije...

Budem iznenađena.
Baš u trenutcima kad ili sve ili ništa nema smisla.
Kad se jave jasni putokazi ili kad uočim taj obrazac.
Nijansu.
Notu.
Osjet...

Provlači se uporno kroz nekoliko mojih života.
Koliko god se osobno mijenjala, ono ostaje.
Stalno.
Nepromijenjeno.
Netaknuto vremenom.

Ipak, sasvim prirodno. Dio svakog bića.
Dio mene.
Dio svakog mog pokreta.
Svakog daha.
Svakog otkucaja srca...

Shvaćam da neke stvari nije moguće opisati jednadžbama.
Barem, ne još...

ponedjeljak, 10.08.2020.

Individua?

Oduvijek sam voljela jake individue. Možda sam i željela biti jedna od njih. Samouvjerena. Samodostatna.
U toj namjeri, intenzivno sam se bavila samotnjaštvom. Dijelom i iz straha.
Kad si udaljen od svih, nitko te ne može povrijediti. Ne može ti netko trebati.
Ne može nestati iz tvojeg života kad ti je najpotrebniji.

Na moju sreću, uvijek sam se mogla zatvoriti u svijet brojaka, jednadžba i riječi.
Imala sam i poprilično razvijen svijet mašte, mašte koja me mogla odvesti u najneobičnije svjetove.
Ipak, uvijek sam ovisila o nekome. Nisam praktična osoba i svakodnevne sitnice su mi nekad nemoguće misije.

Jednom sam shvatila da istinska individualnost nije zatvaranje. Pogotovo ne iz straha.
Produkti smo našeg okruženja. Htjeli, ne-htjeli, interakcije s njom su neizbježne.
Koliko god veličali sliku usamljenog junaka, prava veličina pokazuje se u odnosu s drugim ljudima.
Koliko smo spremni izaći iz vlastite zone komfora. Otvoriti um i srce.

Najljepše i najveće spoznaje imala sam upravo u interakciji ili nakon interakcije s bližnjima.
Najveću snagu crpila sam iz izvora ljubavi koju sam s njima dijelila.
Moju dušu, ako je imam, spasili su dragi ljudi s kojima sam prošla puno lijepih, ali i teških trenutaka.

I to nikad neću zaboraviti. Pod cijenu da nikad ne postanem jaka individua.

Razlog

Obično relativno brzo pronađem odgovor na pitanje "Kako?". Znam gdje potražiti informacije. Kombinirati ih u smislen odgovor.
Mehanika stvari je zapravo manji problem. Bilo svakodnevnih sitnica, bilo relativno kompleksnih pitanja.
Odgovor na pitanje "Zašto?" puno je teže naći.

Mislim da je odgovor na naša pitanja "Zašto?" uvelike individualan. Ne ovisi samo o osobi, nego i o okolnostima, trenutku.
Iskreno ne vjerujem ljudima koji tvrde da su odgovorili na to pitanje. Još manje dok nude univerzalan odgovor.
Jedan koji bi trebao odgovarati svima. Čisto zato jer smatram da nešto takvo ne postoji.

Bilo je puno jutra u kojima sam se budila i tragala za svojima "Zašto?". Tražila sam neki motiv, pokretačku snagu...
Odgovor koji je nosio vrijednost postojanja toga dana. Osobama s kliničkom depresijom potrebni su jasni motivi i odgovori.
Ovaj mi je uvijek izmicao. Ponekad sam ga mogla dotaknuti, ali nikad obuhvatiti.

Izmicao se toliko vješto da sam mislila da je zapravo neuhvatljiv. Da sam osuđena na besmisao.
Da zapravo u ovom svijetu malo što ima smisla i razloga. Upadala sam u opći kaos.
A onda sam se jednog jutra probudila i zaključila da zapravo nije bitno.

Tu sam. Postojim. Možda svijet i je kaotičan. Možda i ja jesam kaotična. Ali dano mi je toliko potencijala...
Dišem. Krećem se. Imam sposobnost stvaranja. I to je sasvim dovoljno.
Napravit ću idući korak samo zato jer mogu. Možda će se činiti besmislen, ali će biti korak u nešto.

Korak po korak, riječ po riječ... Šarena tabletica za šarenom tableticom... Stvari nisu dobile smisao.
Ali nešto je izgrađeno. Jedan život. Nešto novo. Drukčije. Osobni mali svijet.
U kojem odgovor na pitanje "Zašto?" uopće nije bio potreban.

Ipak, s vremenom sam naučila da su naši razlozi uvijek duboko osobni... Nikako apstraktni.
Moji razlozi su... Umjesto ljubavi s velikim LJ onaj trenutak pred san...
Kad držimo jednog drugog za ruku i prije spavanja kažemo jedno drugom da se volimo.

Naša mala obitelj u nastajanju. To biće koje skoro dolazi na svijet.
Zatim, puno dragih lica koja su neizostavan dio ove cijele priče...
Osjećaj ispunjenosti nakon što sam naučila sebe ili nekoga nešto novo...

Ukalupljivanje svih tih malih trenutaka u riječi. Dijeljenje.
Polagano otvaranje svijetu. Iskreno se veselim svemu tome...
To je pravi odgovor na svako moje pitanje "Zašto?". Moji razlozi.

subota, 08.08.2020.

Emocionalno pražnjenje

Budim se iz popodnevnog sna. Počela sam spavati po danu. I noći. Treba mi neko vrijeme da vratim sve funkcije.
Čekam da motorika ponovno počne raditi. Dižem se i kuham kavu za sebe i muža. Pijemo kavu i jedemo čokoladni kolač.
Nekako je sve mirno. Ne radi se o uobičajenom zatišju koje na kraju ostavlja osjećaj napetosti zbog moguće oluje.

Osjećam neki čudni spokoj. Kao da je sve točno kako treba biti.
Život iz kojeg ne želim bježati. Budućnost kojoj se veselim.

Gledam kako je svaki dan jači. Iskreno se radujem i ponosna sam na svaku stvar koju odradi sam.
Pomalo mi i pomaže sad u kućanstvu. Budući da sam sad već poprilično okrugla, dobro mi to dođe.
Godine sam prije provela u pitanjima volim li doista. Sad sam posve sigurna.

Neobično je to znati. Ne pitati se. Prepustiti se uživanju u sitnicama koje nosi dan.
Nakon puno oluja, ovo zatišje djeluje tako umirujuće.

Mislila sam da mi trebaju oluje. Iskreno. Da mir nikako ne može biti pokretač i motiv.
Da za pravi pomak i stvaranje trebam nemir i komešanje. Sad kad je sve utihlo, shvaćam...
Jedini pravi pokretač, jedini pravi motiv, ljubav je sama.

utorak, 04.08.2020.

Visedimenzionalna bica

Ne, ovo nije tekst o posjetiocima iz druge dimenzije. Ovo je tekst o nama samima.

Lako je svesti svijet na crno-bijelo i ljude na samo jednu karakternu crtu. Toliko lako da za nase kapacitete bude ravno intelektualnoj lijenosti. Pa ipak smo skloni tome.
Rjesenje je najlakse naci kad je problem jednostavan. I postali smo toliki majstori u svodjenju na jednostavno da zapravo ne vidimo pravu prirodu stvari i ljudi.
A ona nije ni jednostavna ni uredna niti je moguce svesti je na jednu ili nekoliko rijeci.

Postala je sramota reci "Ovo je komplicirano." ili "Ovo ne razumijem.". Postajemo strucnjaci za sve, posebno za ljude. Vrhunski psiholozi. A ne razumijemo ni nas same, nase vlastite pomake ni motive.

Eto, sami smo sebi najveci problem. Po obicaju.
Ali samo ako hocete tako na to gledati.

Iskrenije bi bilo reci da smo sami sebi vrhunski izazov. Zagonetka. Pitanje na koje ne postoji jedinstven odgovor.

Visedimenzionalno bice.

Bice sa umom koji, doduse, jest sasvim prirodan, ali je sposoban za naizgled natprirodna otkrica.
Bice sa spektrom emocija koji varira od onih najljepsih, najboljih i najplemenitijih do najnizih i najruznijih.
Bice sa tijelom koje je zamrseni, ali vrlo efikasni bioloski stroj...
Jos uvijek nismo proniknuli u sve nase tajne.

I sve to u jednom pojedincu. Tebi. Meni.

Zasto bi se trebali pretvarati da smo posebnije od posebnijeg, natprirodni, svemoguci ili nepogresivi?
Kad u svojem cijelom bicu imamo pojave koje su nalik cudu, vecem cudu koje je ikad zamisljeno?

Pomirimo se s tim da ni mi, ni nasi voljeni i nevoljeni nisu samo jedna crta. Jedna dimenzija. Jedna rijec.

Ne uzimajmo ni sebe ni njih zdravo za gotovo.
Svi smo mi i cudo i zagonetka.

Ucimo. Otkrivamo. Osjecamo.

Mi smo visedimenzionalna bica.

ponedjeljak, 03.08.2020.

Osobni razlozi

Ne namjeravam više mijenjati svijet. Ne znam ima li u meni snage za takav poduhvat.
Radim sitne pomake u svom mikrokozmosu. Sasvim dovoljno.
Nekad mi se čini da je taj zadatak podjednako težak.

Ne zavaravam se više da imam velike i plemenite pobude.
Preživljavanje je ionako uvijek bilo stvar instinkta.
Jednako kao i samodestrukcija.

Tražim, još uvijek tražim... Neki smisao. Ne univerzalni.
Osobni. Pokušavam shvatiti što me to pokreće.
Vlastiti unutrašnji mehanizam.

Znam da ću se kroz vrijeme mijenjati. I mijenjam se.
Prije sam vjerovala u rast kroz revoluciju.
Sad gledam vlastitu polaganu evoluciju.

Moji ciljevi još uvijek su isti. Prepoznati ljepotu.
Osjećati čuđenje. Ogrnuti se u Ljubav...
Sve u svemu, svi moji razlozi su...

Duboko osobni.

subota, 01.08.2020.

Strah od prazine

Postoji malo stvari kojih me uistinu strah. Ne zato jer sam nešto osobito hrabra. Nego zato jer strahovi koje imam obično nadvladaju one koji mi se čine sitnim i trivijalnim.
Nemam problema s raznim životinjicama, visinom, skućenim prostorima, oštrim predmetima.
Imam problema s tim da moji voljeni pate. Ali danas neću pisati o tome. Pisat ću o strahu koji je vezan za izmjene mojih stanja.

Strah me praznine. Mislim da bi u ovoj fazi bilo pošteno reći da me strah s pravom. Bila sam u njoj dovoljno dugo da znam koliko je opasna.
Prošlo je dugo od davne jeseni, a još više od davnijeg ljeta kad sam odlučila živjeti. Da, imala sam odluku pred sobom. I svjesno sam napravila taj korak.
Prije te velike odluke, nisam bila živa. Ili barem, egzistirala negdje na granici živog i neživog.
Psihički, emocionalno, pa čak i fizički. Osjećaj je bio nalik polaganoj smrti i promatranju vlastita propadanja.

Čudno je kad izađeš van sebe, u prazninu. Odsutstvo misli. Odsutstvo osjećaja. Vegetiranje.
Teško je i opisati stanje osobi koja to nikad nije iskusila. Osobi koja jest, ne moram objašnjavati.
Svaki pomak, u bilo kojem smislu, zahtijeva ogroman trud.
Praznina ne bira što će progutati.
Zavuče se baš u svaku poru, u svaku stanicu...
Zavuče se u svaku priliku za sretnu misao.
Zavuče se u samo srce ljubavi.

Nije to stanje u kojem mogu niti želim živjeti.
Ali je stanje u koje povremeno zapadam.
I kojega se iskreno bojim.

Ne znam kako sam se izvukla zadnjih nekoliko puta.
Ali znam što je bio poticaj.

Izvukla sam se zato jer sam odabrala disati.
Izvukla sam se zato jer sam odabrala živjeti.
Izvukla sam se zato jer sam odabrala voljeti.

I to je odluka koju iznova moram donositi svakog jutra. S otvaranjem očiju ujutro.
Znam zašto živim. Isto tako, znam i zašto me strah.

<	kolovoz, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.