Nije me bilo nekoliko dana zbog udara groma blizu kuće. Nekoliko dana smo bili bez telefona i internetske veze. Uglavnom, od danas opet imam pristup internetu, pa ću biti tu više.
Otkrila sam jednu mrvice staru teoriju, tako da se čudim da prije nisam naletjela na nju. Terror management. Ilitiga, kako se ljudi nose sa strahom od smrti i prolaznosti.
Jedna smo od rijetkih vrsta svjesnih da jednom dolazi naše vrijeme da pođemo s ovog svijeta. Većina naših strahova bazira se na intenzivnom strahu od smrti (bilo naše, bilo ljudi koje volimo). Zbog toga smo razvili kompleksne mehanizme kako da se nosimo s tim, bilo gradnjom vlastitog samopouzdanja i samopoštovanja, bilo kroz potporu šire zajednice (najčešće se radi o religijskim zajednicama). Dobri smo u poricanju činjenice da smo smrtni. Zbog toga se često ponašamo kao da naši dani nisu odbrojani.
Možda imam drukčiji odgovor na smrtnost. Preko pola života, koliko se nosim s depresijom, nisam zapravo htjela živjeti. Ili mi je bilo iskreno svejedno jesam li živa ili nisam. (Ova opcija "svejedno" se iskazala daleko gorom opcijom.) Iskreno, ne znam što me u tom periodu održalo na životu. Vjerojatno to da nisam htjela da moji voljeni pate zbog mene. Da se pitaju gdje su oni pogriješili, kad sam dobro znala da je greška zapravo u meni. Ne bi bila istina da kažem da me održala ljubav, jer u tim fazama kad bolest napadne, nisam u stanju osjećati ljubav. Nisam u stanju osjećati ništa. Ali zato sam sastavila mehanizme samoodržanja na principu logike. Neke od njih i dalje koristim.
Ne mogu reći ni da me održala vjera, jer sam u tom periodu bila u nečemu što religiozni ljudi nazivaju "kriza vjere". Prema njoj sam osjećala otpor dio vremena, drugi dio vremena je opet bila opcija "svejedno mi je". Ni danas dobar dio mene ne želi Život Vječni. Želim se u trenutku smrti jednostavno ugasiti. Vratiti svoju materiju i energiju u prirodu, gdje i spada. Zatvoriti krug.
Kroz vrijeme razvila sam dosta motiva za život. Ne egzistiram više samo zato da ne povrijedim. U sve što radim ulažem istinsku ljubav. Okružujem se ljudima koje volim i dajem im jasno do znanja da su moji voljeni. Postojat ću, ako bude sreće, da gledam svoju kćer kako raste i budem joj potpora. Ali ne mogu nikome garantirati da me opet neće zadesiti teška faza. Znam da ću se opet morati boriti. I kad vrijeme dođe (ne ako, nego kad), borit ću se.
Sad živim da osjećam lijepo i dobro. Živim da gradim jedan mali mikrokozmos za svoje voljene. I mogu reći da već sad nemam žaljenja za potezima koje sam vukla u međuvremenu. Svi oni doveli su me do osobe koja sam danas.
Nema straha. Nema žaljenja.
Tu sam. Živim. Otkrivam. Volim.
Post je objavljen 19.08.2020. u 17:09 sati.