Ne volim rasipanje riječi. Volim misao sažetu u srž. Sve suvišno me odbija.
Onako, po automatizmu. Znam da sam u prošlosti i ja to radila.
Trošila riječi. Nemilice.
Danas znam prepoznati one dobre tišine.
Čitati poglede. Odsjaj u očima. Mimiku lica. Govor tijela.
Doduše, moja mimika lica je slaba. Govor tijela odaje zatvorenost.
Ali mislim da oči govore dovoljno.
Mijenjaju se ovisno o tome kakve osjećaje procesiram.
Nekad mi se čini da je sve rečeno.
Da nemam više ništa za podijeliti Svemiru.
Da sam jednom davno, u jednom prošlom životu,
Ispričala svaku svoju radost i tugu.
Svaku ravnodušnost.
Prošlo je i više nije dio mene.
Isto kako ja više nisam ta osoba.
A onda, ponovno otkrijem. Oooo, toliko je toga divnog neotkriveno.
Još uvijek tajanstveno. Zakukuljeno.
Misterija koja samo čeka da se razriješi.
O tome želim pričati. O onim upitnicima.
Velikim i malim... O kojima još ništa nije rečeno.
Post je objavljen 27.08.2020. u 17:01 sati.