Nedostatak kretanja počeo je lagano djelovati na mene. Ne fizičkog kretanja, jer obično od jutra imam nekog posla i operiram po kući.
Nego sam naučena na aktivniji stil života. Nedostaje mi posao. Da nisam na porodiljnom, sad bih ušminkavala planove i programe.
Spremala se na prve sjednice. Planirala nastavu i sastavljala liste što još trebam za kabinet.
A onda bih sjela na kavu u gradu. Obično sama. Zapalila cigaretu. I puštala da upijam nove informacije.
Ne odgovara mi ova pasiva. Danima sam u kući, često ne otiđem dalje od vrata dvorišta.
Idem povremeno u nabavku namirnica. Doktorima (za sebe i muža). Vozim ga do njegovih nedjeljom.
I to je to... Svi dani su nekako isti. Bezlični do bola. Umara me to malo.
Počela sam nakupljati opet negativne emocije. Ili su one izronile iz dna one kutije u koju ih uporno trpam.
Kad zaspim, sanjam čudne snove iz kojih se ne mogu probuditi. Kad se probudim, sve me boli.
Moram smisliti neku aktivnost koja će me zaokupljati dovoljno da smanjim taj efekt.
Barem još mjesec i nešto sitno, koliko mi fali do poroda. Tad ću imati neke druge brige...
Nije da sam nešto ekstremno nestabilno, samo... Osjećam svaku pukotinu i ožiljak na svojem biću.
Znam se nositi s tim. Većinu vremena. Samo me to ponekad preplavi...
Sad samo moram naći način da to usmjerim u nešto korisno.
Post je objavljen 14.08.2020. u 09:26 sati.