Oduvijek sam voljela jake individue. Možda sam i željela biti jedna od njih. Samouvjerena. Samodostatna.
U toj namjeri, intenzivno sam se bavila samotnjaštvom. Dijelom i iz straha.
Kad si udaljen od svih, nitko te ne može povrijediti. Ne može ti netko trebati.
Ne može nestati iz tvojeg života kad ti je najpotrebniji.
Na moju sreću, uvijek sam se mogla zatvoriti u svijet brojaka, jednadžba i riječi.
Imala sam i poprilično razvijen svijet mašte, mašte koja me mogla odvesti u najneobičnije svjetove.
Ipak, uvijek sam ovisila o nekome. Nisam praktična osoba i svakodnevne sitnice su mi nekad nemoguće misije.
Jednom sam shvatila da istinska individualnost nije zatvaranje. Pogotovo ne iz straha.
Produkti smo našeg okruženja. Htjeli, ne-htjeli, interakcije s njom su neizbježne.
Koliko god veličali sliku usamljenog junaka, prava veličina pokazuje se u odnosu s drugim ljudima.
Koliko smo spremni izaći iz vlastite zone komfora. Otvoriti um i srce.
Najljepše i najveće spoznaje imala sam upravo u interakciji ili nakon interakcije s bližnjima.
Najveću snagu crpila sam iz izvora ljubavi koju sam s njima dijelila.
Moju dušu, ako je imam, spasili su dragi ljudi s kojima sam prošla puno lijepih, ali i teških trenutaka.
I to nikad neću zaboraviti. Pod cijenu da nikad ne postanem jaka individua.
Post je objavljen 10.08.2020. u 16:58 sati.