Ja sam egocentrik. Ne ponosni, ali ipak priznajem da jesam.
Možda je stvar u tome da sam predugo živjela u svojem svijetu.
Izolirana. Do prije koju godinu nosila sam cijele labirinte oko sebe.
Da se slučajno netko ne približi. Da me slučajno netko ne povrijedi.
U takvim okolnostima ne možete drukčije nego razviti jak ego.
Ali to nije ego koji traži nešto za sebe. Nije prvenstveno sebičan.
Nego mi je nekad teško prebaciti se u nečiju perspektivu.
Radim najbolje što mogu iz svoje. Pokušavam predočiti.
Pokušavam suosjećati. Često mi i uspije.
Uvučem dio nečijeg svijeta u svoj. Stope se.
Često djelujem. Radim stvari za dobro svih.
Ipak, sve to radim nekako iz svojeg svijeta.
Svojeg malog dijela Kozmosa. Mjehurića sapunice.
Nekad i griješim, baš zbog toga što sam i dalje u svom Svemiru.
Iskreno mi bude žao zbog toga. Pokušavam učiniti bolje.
Pokušavam biti bolja. Iz dna srca se to trudim.
Trudim se biti bolja partnerica. Bolja kćer. Bolja sestra.
Bolja prijateljica. Trudit ću se biti bolja majka.
Izaći iz granica vlastitih okvira...
Ipak, dio mene se boji da sam prestara da se mijenjam.
A onda vidim sve promjene koje su se dogodile...
I znam... Mogu probiti vlastite limite. Mogu bolje.
Post je objavljen 13.08.2020. u 08:42 sati.