Budim se iz popodnevnog sna. Počela sam spavati po danu. I noći. Treba mi neko vrijeme da vratim sve funkcije.
Čekam da motorika ponovno počne raditi. Dižem se i kuham kavu za sebe i muža. Pijemo kavu i jedemo čokoladni kolač.
Nekako je sve mirno. Ne radi se o uobičajenom zatišju koje na kraju ostavlja osjećaj napetosti zbog moguće oluje.
Osjećam neki čudni spokoj. Kao da je sve točno kako treba biti.
Život iz kojeg ne želim bježati. Budućnost kojoj se veselim.
Gledam kako je svaki dan jači. Iskreno se radujem i ponosna sam na svaku stvar koju odradi sam.
Pomalo mi i pomaže sad u kućanstvu. Budući da sam sad već poprilično okrugla, dobro mi to dođe.
Godine sam prije provela u pitanjima volim li doista. Sad sam posve sigurna.
Neobično je to znati. Ne pitati se. Prepustiti se uživanju u sitnicama koje nosi dan.
Nakon puno oluja, ovo zatišje djeluje tako umirujuće.
Mislila sam da mi trebaju oluje. Iskreno. Da mir nikako ne može biti pokretač i motiv.
Da za pravi pomak i stvaranje trebam nemir i komešanje. Sad kad je sve utihlo, shvaćam...
Jedini pravi pokretač, jedini pravi motiv, ljubav je sama.
Post je objavljen 08.08.2020. u 15:21 sati.