ZBRDANIZDOLI

ponedjeljak, 24.02.2014.

OKRAJAK (Zrmanja vrelo)

Od sela Palanke, podno ostataka starohrvatske utvrde Zvonigrad pa do Vrela je preostalo još svega desetak kilometara uzvodno. Ispočetka postoje cestice s obe strane rijeke, uz poneku kuću u dva ili tri zaselka, zaboravio sam već. Nisam imao baš najdetaljniju kartu ovoga djela, ali moglo se i bez nje. Tu se i dala sresti poneka duša, pa sam znao pitati gdje ima mostić i s koje strane je prohodniji put, a ljudi su rado odgovarali. Kako je bila jesen tako se je i magla dugo zadržavala u udolini, ali kada se digla, ogrijalo me toliko iščekivano sunce. Negdje oko sela Zrmanja vrelo cesta se lagano odvaja od rijeke te treba njome još koji kilometar do mjesta odakle vodi stazica kroz šumicu uz korito. Prvo se nailazi na neku staru branu, a više nje malo pomalo do samih izvora.




PALANKA







MOSTIĆI NA ZRMANJI


JUGOISTOČNI OBRONCI VELEBITA










BRANA

Ubrzo dolazim do cilja - gornjih izvora i od toga trenutka sve moje tadašnje brige i umor padaju u drugi plan, a obuzima me osjećaj sreće. Taman da se i nebo otvorilo, nebi mi pokvarilo raspoloženje.

Svakako bih trebao biti zahvalan svevišnjem na vrlo povoljnoj vremenskoj prognozi. Od osamnaest dana imao sam samo dva dana pljuska, dva - kišicu plus maglu i jedno tri - oblačna. To je i za ljeto na Velebitu dobar prosjek, a kamo li ne za drugi dio desetog mjeseca. Upoznao sam dosta ljudi po putu kojima ću rado stisnuti ruku kad se sretnemo i nauživao se prirode u mnogim oblicima na ovoj prekrasnoj planini. Uz to malo nahranio svoje samopouzdanje za nove skitnje koje su nadam se preda mnom.




TAMO ISPOD STIJENA






IZVIRE ZRMANJA


C' EST LA FINE

Da budem potpuno iskren, malo mi je žao što se nisam od Tulovih greda spustio do Zatona Obrovačkog, pa od tamo krenuo prema Dubokim jaslama i Prezidu. Druga stvar je da se nisam spustio sa Crnopca do Jabukovca i od tamo do Krupe i na kraju da nisam ispratio Krupu do ušća u Zrmanju, te Zrmanju do Žegara. Gledajući pozitivno, ostalo mi je "lijepog materijala" za par dana u jugoistočnom Velebitu prvom prilikom. Statistički gledano - stotinjak sati hoda - više od dvjestotinjak kilometara (po mojoj procjeni) - desetak različitih što skloništa što domova. Te hrpa svih onih pojmova - duliba, dolaca, škrapa, točila, jama, kukova, ponikvi, dabrova i drugih, karakterističnih za ovu planinu. Neko će to nazvati gubljenjem vremena i nepotrebnom patnjom, a netko će tražiti još.
Postoje i brže i sporije varijante, kojima su mnogi ljudi prehodavali Velebit, ali sada i meni ostaje nekakva slika kako to izgleda. Ima tu poprilično napora, ponekad i dosade, ali i jako lijepih trenutaka koji se na kraju pamte. Još u velebitskom vodiču Josipa Poljaka iz 1929 se navode varijante velebitske ture za one planinare koji bi željeli da ga pređu po grebenu od Senja do Crnopca ne spuštajući se. Preloženi pravci su dakle određeni tadašnjim markiranim ili nemarkiranim putovima i mogućnostima noćenja.
Senj - Koliba braće Krajač na Rujicama - Oltari - Lomska duliba - Lubenovac - Štirovača -Dabri - Baške Oštarije - Šugarska duliba - Jelova ruja - Visočica - Struge - Sveto brdo - Dušice - Tulove grede - Prosenjak - Prosina - Crnopac - pl. kuća u Dulibi kod Cerovca. Dakle, manje planinarskih objekata, ali i više stanova i pastira kod kojih se može prenoćiti, a ponegdje i pojesti. Tu se dade zaključiti da je današnja varijanta atraktivnija za sjeverni, a tadašnja za jugoistočni Velebit. Naime tada još nije bilo Premužićeve staze na sjeveru, ali ni mina na jugoistoku.



Znam da mi se malo i odužio ovaj blog, ali evo ipak sam ga nekako dovukao do kraja. Zapravo, realno gledajući, više sam sati proveo na njegovoj izradi nego hodajući. Nema baš previše komentara u odnosu na druge putopisne blogove koje sam pratio, pa baš nemam realnu sliku o tome kako se kome šta sviđalo ili ne sviđalo. Zahvaljujem svima koji su odvojili vremena za čitanje.
Sve u svemu nadam se da sam uspio koliko toliko dočarati kako je sve izgledalo bez previše dosadnih podataka i uz jednu podnošljivu dozu ega. Ponešto slikica, priča iz prošlosti, geografskih podataka, dojmova, doživljaja, kada sam to pročitam za jedno dvadeset godina, biti će mi drago.





Od samog izvora vratio sam se do sela Zrmanja vrelo gdje ima uređen spomenik sa pitkom vodom gdje sam zastao odmoriti. Ubrzo nailaze radnici iz neke firme ubiti vrijeme prije povratka u istu (i baciti oko na neku udovicu koja tu dolazi po vodu), te me pristaju povesti kamionom do sela Otrić. Odatle autostopom stižem u Karlovac, gdje sjedam na vlak, te se još istu večer vraćam kući.

- 11:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 04.02.2014.

RIJEKE ( Krupa - Zrmanja )

Noć nije bila toliko hladna, ali vlaga iz zemlje i zraka u kombinaciji sa probušenim madracem-karimatom i jednoslojnim šatorom su učinili svoje. Nisam se naspavao, nazebo sam, prehladio mjehur i još se je trebalo nekako zagrijatii i osušiti šator, vreću i djelove odjeće. Inače, kod jednoslojnog šatora, kondenzirana voda se nakuplja na unutražnjoj stjenki šatora, te ukoliko je on tijesan, postoji realna šansa da dok spavamo ili se okrećemo, dodirnemo ili obrišemo tu stijenku i onda ta voda nastavlja nerijetko kapati po vreći, odjeći, licu itd. Kada je vani, lijepo ili toplo, onda te kondenzacije nema ili ima puno manje, jer su i razlike u temperaturama između unutra i vani puno manje. Druga bitna stvar kod laganih i malih (obično i jednoslojnih) šatora je činjenica da oni obično nisu samostojeći tj. ne mogu se postaviti na bilo kojoj ravnijoj površini nego samo negdje gdje možemo za nešto zavezati špagice koje ustvari i drže šator zategnutim. Kod mekanih terena npr. zemlje, pijeska i dr. možemo zabiti klinove, pa za njih vežemo špagice, a u drugom slučaju ( kada ne možemo zabiti klinove), možemo vezati špagice za kakav jači kamen, granu i sl.
Psi su stražarili( ili spavali) oko šatora cijelu noć, a ujutro je naišao i pravi (glavni) pop, razmjenili smo par rečenica, rekao je da žuri negdje na službu - misu, tako da u manastir nisam ni primirisao. Ako ništa bar sam dobio informaciju da se može pratiti Krupu i sa južne strane, jer, ako bih išao sa sjeverne, kuda je označena staza, ne bih mogao preći most jer ga je vodena bujica oštetila, a rijeka je bila previsoka za bilo kakav prelazak na drugim mjestima. Spakirao sam stvari, koje sam koliko - toliko prebrisao mini ručnikom i krenuo sa pratnjom prvo preko doline do mjesta gdje Krupa ulazi u kanjon, a kasnije dalje njime. Bilo je oblačno, vlažno, sa čestim gacanjima (i zaobilaženjima) kroz preplavljene djelove staze, ali psi su mi (kao i jučer) povremeno pokazivali put na mjestima gdje je to bilo nejasno zbog gušćeg raslinja i poplava. Malo mi je bilo žao da je oblačno sivilo sakrilo sve kontraste boja koje ovaj prekrasni kanjon inače nudi. Nakon kojih sat i po do dva sata hoda uz rijeku stižemo do Kudinog mosta - starog više od dvjesta godina izgrađenog u suhozidu. Tu se razmišljam dali nastaviti dalje prema ušću u Zrmanju ili se uspeti iz kanjona, pa skratiti poprečno prema Kaštel Žegarskom. Ustanovljavam da most i nije strašno oštećen, te se može uz pomoć daske ili grane preći na drugu stranu odakle se druga staza vraća prema selu Golubić. Tu piše na tabli da ga je izgradio neki Kude kako bi preveo svatove preko rijeke da isprosi djevojku u Žegarima. To me zaintrigiralo, pa sam odlučio krenuti istim putem kao i svatovi, možda ih još stignem da vidim hoće li se primit mlada na mostogradnju, a možda bude i kakva gozba.
Inače, već sam pomalo zavolio ove pase i činilo se da ćeme pratit koliko god treba. Bilo bi mi to lijepo društvo još dva tri dana koliko planiram hodati, ali nekako je prevladalo mišljenje da ukoliko ih odvedem predaleko, možda se neće znati vratit ili će im se nešto desit, pa sam teška srca odlučio da ih otjeram preko Kudina mosta bacajući kamenje, mada su nekoliko puta pokušavali opet ići za mnom. Ovo mi je treći put (u tri zemlje) da me nepoznati psi ili pas prate po dva dana i svaki puta mi je bilo žao zbog rastanka, ali jednom će valjda doći dan da im se odužim tako da povedem jednog sa sobom.


MANASTIR KRUPA








I OKOLICA


KONDENZACIJA



















Od Kuding mosta treba se kozjom stazicom oštro uspeti i onda kroz šikaru izbiti na bijelu cesticu za koju su mi rekli da je biciklistička staza koja vodi prema ušću Krupe u Zrmanju. Tom cesticom u pravcu jugoistoka dok se ne dođe do točke odakle se vidi cijelo Žegarsko polje, te tu skrenuti prema polju i kasnije gledati da se ne izbije predaleko od mosta u Kaštel Žegarskom. Naselje je bilo ispočetka veoma pusto, a kako sam se približavao lokalnoj trgovinici tako sam i sretao sve više ljudi. Tu mi je trgovac rekao da mogu ispratit rijeku do kraja Žegarskg polja, a dalje prema Erveniku je voda previsoka, a raslinje okolo obraslo, pa da nije baš pametno tuda ići u ovo doba godine. Malo sam obnovio zalihe u trgovini, stresao pivicu dok sam gledao lokalni derbi u boćanju i vratio se natrag na rijeku. Odatle staza vodi kroz cijelo polje do trećeg mosta gdje srećem nekog pastira koji mi savjetuje da idem glavnom cestom dalje. Ali ja nebi cestom, vi sigurno znate kakav manji puteljak prema Erveniku. _ Ima jedan, al je loš. Bolje idi cestom. _ A gdje počinje taj puteljak? _ Tu gore na zavoju skreni desno, pa imaš oko 5-6 km, ali je put loš. _ Hvala, pozdrav.
Odatle kratko idem boljom cesticom, kroz prvi zaseok gdje dobivam dodatne upute i onda ulazim u pravi labirint kozjih tj. ovčjih puteva sa brojnim skretanjima te uviđam šta mi je pastir htio reći. Svi puteljci su bili slični i na svima se mogao pronaći ovčji izmet, pa nije baš bilo jednostavno pogoditi pravi. Mislim, put. Uz nekoliko vraćanja i popravaka izbijam do nekih zaseoka sa kravama, ali nigdje žive duše. I onda u jednom od njih (Tonkovac) čujem graju i neku muziku u dvorištu, pitam za put dalje, pa me zovu na odojak i rakiju. Zasjeo sam kratko, ali se ubrzo zahvaljujem i izgovaram da moram stići do Ervenika prije noći. Ljudi su bili ljubazni, ali preglasna atmosfera, previše pitanja, jednostavno želio sam malo mirniju večer. A nije mi ni rakija išla. Ubrzo stižem cestom do Ervenika nailazim do jedine gostionice - restorana u kojoj se raspitujem kuda bih mogao proći sutra i gdje bih mogao prespavati. Želio sam izbjeći spavanje na vlažnoj zemlji, pa mi je jedan čovjek rekao kako ima puno razrušenih i napuštenih kuća i savjetovao da se zavučem u jednu od njih. Već je pala noć, nisam želio previše privlačiti pažnju, pa sam ušao u neku napuštenu školu, koja nije bila baš najurednija, uostalom, nisam bio ni ja. Ali šta je tu je, malo sam raščistio i prenoćio, bar nije bilo previše vlage. Nije uvijek umjetnički dojam presudan.


CESTICA PREMA ŽEGARU


ŽEGARSKO POLJE


MOST U KAŠTEL ŽEGARSKOM





NAJMANJI MOST NA ZRMANJI


IZBACI ULJEZA







TREĆI MOST U ŽEGARSKOM POLJU


KRTICA, ILI ..


SVEMIRCI ?







PASTIRSKE STAZE PREMA ERVENIKU


NEMA PROLAZA




POLJE PRED ERVENIKOM


NAZAD U KRPE

Drugi dan sam iz Ervenika krenuo nekom cestom u pravcu sjeveroistoka koja se je trebala spojiti na glavnu, nedaleko silaska u selo Zrmanja vrelo. Računao sam da bih taj dan i došao do izvora, a slijedeći eventualno stigao do 14 h u Rijeku. Ali nakon sat, dva hoda javlja mi Sanja iz Rijeke da me uspjela prijavit na zdravstveno i da ne treba dolazit osobno, pa se predomišljam i skrećem nazad cestom prema Zrmanji u pravcu Mokrog polja. Put nije bio nešto prezanimljiv, a i mučila me probava već drugi dan, pa sam skoro iza svakog zalogaja ili gutljaja lovio grmove. Kojih je bilo u izobilju. Kao i kamenja. Kad se bolje promisli wc školjka je čaroban izum. Jednom sam sreo Marka i njegovu familiju iz Engleske koji su putovali prema Africi, te su nosili sa sobom wc iz kućne radinosti.
Kada sam se spustio u dolinu oko Mokrog polja, priroda me je počastila suncem, pa sam zalegao uz rijeku da se odmorim, operem, osušim i najedem.
Do kraja dana što kroz šipražje i stazice, što cestom stižem do sela Palanke, nailazim na neku zgodnu lokaciju za kamp i tu odlučujem provesti svoju posljednju noć na ovoj turi. Zadnji dan me je čekalo još samo par sati hoda do kraja, pa sam bio prilično sretan činjenicom da se nalazim tako blizu cilja. Iskreno bio sam željan odmora, ali i svjestan toga da nikada neću biti dovoljno sretan samo na jednom mjestu...


MOST KOD MOKROG POLJA


SUŠIONA


KUPAONA


DŽEPNI WC (arhiva)


GRANICA PARKA PRIRODE VELEBIT


KRAJOLIK


VIJADUKT KRAVLJA DRAGA




ZRMANJA NA IZLAZU IZ KANJONA PODNO SELA PREVJES

STATISTIKA :

hoda : oko 14 h (dva dana)

vrijeme : pretežno oblačno

ljudi po putu : dvadesetak







- 02:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.01.2014.

SILAZAK (Crnopac - Krupa)

Prvo bih se izvinuo svim čitateljima radi sporosti, ali kako su se znatno promijenile okolnosti u mom sadašnjem životu jednostavno ne stižem trenutno odvajati više vremena za blog, dok ne riješim neke prioritete. Hvala na razumijevanju.

Još prije odlaska na Velebit kada sam razmišljao kuda proći u ovom djelu planine, razmatrao sam nekoliko mogućih varijanti. Znao sam da, ako ništa bolje ne nađem, postoji pruga koja vodi sve do okolice vrela, pa se može tim pravcem. Zatim ima poprečni put od Cerovačkih pećina do krupskog manastira, pa poprečni put od Vučipolja do vrela Krupe. Također sam pronašao na internetu da ima gps tag ili trag kako li se već zove, koji vodi od Crnopca direktno prema vrelu, ali nisam imao ni gps, a ni smartfon, mada sam ga planirao tada kupiti. Al nije legla plaćica na vrijeme, pa sam tu opciju stavio na čekanje. Tri dana prije nego što sam krenuo slučajno sam vidio da postoji novo izdanje smandove karte s ucrtanom markacijom iz trideset šeste koja vodi sa Crnopca do Jabukovca, koji se nalazi na poprečnom putu Cerovačke pećine - Krupa. Nisam očekivao da je ostalo ništa od nje, ali mi je ta varijanta najviše zaintrigirala maštu, pa sam nekako njoj najviše naginjao.
U starom vodiču iz tridesetih godina se navodi da su postojale dvije planinarske kuće na Dulibi u okolici željezničke postaje Cerovac nedaleko Vučipolja i Cerovačkih pećina, a samim time je tada bilo i markiranih puteva na tom području. Onaj koji vodi od tih kuća do vrha Crnopca, a time se i dobrim djelom preklapa s mojim željama je opisan ovim riječima: Hodajući njime dobivamo tek pravu sliku divljeg i rastrganog crnopačkog sklopa. Bezbroj ponikava, grebena, škarova, dubokih provalija, silnih strmoglavnica, brojnih kukova, tornjića i grebenića daju nam ovako nabrojani tek blijedu sliku veličanstvenog prizora što ga pruža pogled na tu istočnu stranu Crnopca..To je to, rekao sam sam sebi i krenuo u zoru iz Tatekove kolibe prema Crnopcu kako bi mi ostalo što više vremena za eventualna gubljenja i popravne, a vrijeme se činilo savršeno. Već sam bio u ovom skloništu prije dvije godine i sada ponovo i ne mogu nenahvaliti domaćine koji skrbe o svakom detalju. Počevši od interijera samog skloništa, izolacije, okućnice, vode za piće, ognjišta, spremišta za drva i alata, otpada, uzeći u obzir divlji okoliš, sve skupa djeluje više kao privatna mala vikendica.


















SKLONIŠTE NA CRNOPCU SA OKOLICOM

Nakon više od dva sata hoda stižem na vrh Crnopca, a put je veoma lijep i interesantan, ali pomalo divlji. Na nekom pitomijem terenu bi se jednako duga dionica mogla duplo brže prehodati, ali isto tako da nema markacije vjerovatno bi trebalo i duplo više vremena dok se pronađe bilo kakav put do gore. Od vrha sam produžio još 20-30 min na istok, do ruba grebena Crnopca, odakle sam htio snimiti teren prije daljnjeg spuštanja u labirint. Trebao sam po karti prvo naći prolaz između nekog Sedla i Ćelavca, pa onda dalje prema krškoj ponikvi Jabukovcu, gdje bi trebao biti jasan širi put koji vodi sve do manastira na Krupi. Nekakav oblak je iz vedra neba nadolazio iz pravca jugoistoka prema području gdje bih ja trebao izbiti, te se činilo kako će proći, ali nažalost niti nakon sat i pol čekanja, što sam odredio kao krajnje vrijeme da krenem situacija se nije raščišćavala, nego se još počela kvariti.
Bio sam poprilično razočaran time, ali zdrav razum me je tješio i odgovarao. I uz dobru vidljivost bi se napatio bez gps-a, samo s kompasom i kartom. Ulaskom u oblak gube se svi orijentiri, a to na ovome terenu znači prvo lutanje, pa iščekivanje i vjerojatno spavanje u lošim uvjetima u nekoj škrapi, pošto je dan već kraći, pa eventualno drugo jutro uz možebitnu bolju vidljivost daljnji pokret. A ionako me je čekalo još nekoliko dana hoda, za koje je trebalo sačuvati nešto snage i morala, pa se je nametala logika.. U tom iščekivanju razvedravanje već sam dobro zašao u popodne, te nemajući više vremena za čekanje krećem nazad prema vrhu. Tu me već i oblak sustiže, skroz smanjuje vidljivost i primiruje ovaj drugi dio mene koji me je još vukao natrag, jer se nije pomirio sa odustajanjem.


POGLED PREMA ISTOKU SA RUBA CRNOPAČKOG GREBENA


TAMO NEGDJE IZA OBLAKA TREBA PRONAĆI JABUKOVAC








Sada sam imao opet dvije varijante od kojih je prva bila - vratiti se u pl. kuću na Crnopcu, krenuti ujutro prema jamskom sustavu Kita gaćešina i tu nedaleko nekakve Vodice naići na šumski put koji se spušta prema pruzi, te prugom do Cerovačkih pećina, a odatle poprečnim putem preko Jabukovca do Krupe.
Druga varijanta je bila - krenuti markacijom prema Prezidu te usput vidjeti, ako se može kakvom prečicom prema selu Golubiću, a ako ne, produžiti glavnom cestom od Prezida do odvojka za Krupu, tu skrenuti i dalje tom cestom prema manastiru.
Prva varijanta je bila sigurno ljepša opcija, ali me je mučila jedna stvar.
Nisu mi na vrijeme došli papiri ni radna knjižica od sezonskog zaposlenja iz Baške, pa se nisam prijavio na zdravstveno, a za koji dan ističe mjesec dana od prestanka radnog odnosa, što je vjerovao sam, krajnji rok za prijavu. Bio sam to smetnuo s uma, planirao sam telefonski zamoliti - vidjeti, ako se može šta učiniti, ali kako je bio vikend, morao sam čekati ponedjeljak. Pritisnut time, želio sam si eventualno dati šansu da stignem na vrijeme, pa sam odabrao ovu drugu varijantu, koja me trebala dovesti na istu točku, ali dan ranije.
Ubacio sam u petu brzinu i prateći markaciju izbio na Prezid, odakle sam se spustio cestom do skretanja prema Krupi. Nisam uspio uočiti nikakvu izvjesnu prečicu, a sa ceste se je kasnije moglo jasno vidjeti da se oblačna kapa zadržala još satima nad Crnopcem. Nakon par sati hoda cestom ulazim u selo Golubić gdje su me isprva pojurila neka dva psa, ali smo se brzo sprijateljili. U blizini sam ugledao jednu stariju ženu u nekom dvorištu, te sam ju zamolio za svježe vode. A joj sinko šta si zgriješio kad se tako mučiš. Pa kako si došo do ovdje, gdje ideš? Evo da ti baka da malo domaćeg kruha, a prodajem i domaći sir. Nisam kupio sira jer sam imao svoga (a trebao sam, bar iz zahvalnosti ), pa sam joj rekao da planiram doći danas do manastira i tamo pitati dali mogu negdje prespavat. Saznajem od nje da popa danas nema, te da ga njezin sin Mišo mjenja, pa mi ona rekla da pitam njega kad tamo stignem. Pozdravljam se i krećem dalje cestom, a sada su me i počeli pratit ova dva psa. Negdje kod vidikovca prema rijeci Krnjezi, neki auto iz suprotnog smjera se zaustavlja, izlazi bradonja, pozdravljamo se i on zaziva pse (valjda da uđu s njim u auto), ali su se oni razigrali, pa nisu ušli, pa on upalio auto i otišao. Nije se predstavio, ali bio sam nekako uvjeren da je to taj Mišo, sin od te žene iz sela. Nisam ga ni ja ništa pitao (a trebao sam), nadajući se da ćemo se opet sresti kasnije, ako je to zaista on.
Krećem dalje zajedno sa mojim novim razigranim društvancem, te stižemo za kakav sat vremena do prvog vidikovca prema Krupi i velikoj dolini zvanoj Manastirske luke. Odatle se je trebalo spustiti još koji kilometar cestom punom serpentina kroz krš. Ali šta se dešava - pas istrčava ispred i na jednom neuglednom mjestu zalazi u taj krš čekajući mene, te mi dajući do znanja da skrenem. Iza toga ulaza se zaista nalazio prohodan puteljak i sada sam slijedeći njih što bi se reklo, za tili čas stigao do Krupe i manastira. Tu sam kucao na par vrata, zvao neka dva telefona, šta su bila napisana na ulazu, ali sve bezuspješno. Kako je već padao mrak, prošunjao sam okolo tražeći gdje bih rastegnuo šator. Teren u okolini je prekrasan, ali pošto tu odmah ispred prolazi rijeka i njezini kanali sva zemlja uokolo je prilično vlažna, a moj karimat ili dušek probušen. Odlučio sam se smjestiti na travici kraj neke drvene kućice vjerovatno za prodaju kakvih suvenira, odakle sam imao pregled i na manastir i na cestu koja vodi dalje prema mjestima na rijeci Zrmanji. Pred znatiželjnim pogledima pasa slažem šator, kuham juhicu i večeram domaći kruh i neki sir djeleći sa svojim novim društvancem. Uvlačim se u šator, ali nedugo nakon toga, čujući lavež, izlazim natrag van i vidim u daljini da dolazi auto, a psi mu trče u susret. Vidim da je to bio isti čovjek kojega sam sreo na vidikovcu te mu odlučujem ići javiti da ću tu vani prespavati, pošto je to ipak crkveno imanje. On mi odgovara da nema problema, da me ne može pozvat unutra u ovo doba jer me ne pozna, a da će se ujutro vratiti pop Gavrilo te će mu on reći da sam ja tu. Zvao je i pse koji su zapravo bili njegovi da uđu u auto, ali oni opet ne ulaze, a on opet pali auto i odlazi. Sumnjam da im je moj sir bio slađi od bakinog, biće prije da im je skitnja u krvi..




VIDIKOVAC NA MANASTIRSKE LUKE






STATISTIKA :

vrijeme : promjenjivo bez kiše

ljudi po putu : 5-6

životinje : dvije divokoze i dva psa

hoda : 7-8 h


- 17:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 11.01.2014.

CIJELI DAN ŽURBA (Crveni potoci - Crnopac)

Noć je protekla mirno, ustao sam bar sat vremena prije svitanja, ali dok jedem, ispijem instant makjato i slozim sator i sve ostale stvari prođe i više od sata. Uvijek imam dojam da imam previše stvari , jer mi se ta spremanja otežu, ali mi uvijek bude drago kada mi nešto dobro dođe, a imam. Nikad nisam načistu šta je bolje – manje stvari-manja briga-manje posla ili više stvari – veći luksuz – više posla. Činjenica je da nisam još isprobao ovu prvu varijantu, ali kako kažu da je bogat onaj koji treba malo, a ne onaj koji ima puno vrijedilo bi se naviknuti, jer ionako što smo stariji teže mjenjamo navike. Netko će reći i i da je to izreka siromašnih, ali opet ako je siromaštvo odsustvo (materijalnog) bogatstva te smo samom tom činjenicom već naviknuti na malo, onda smo opet po ovoj prvoj varijanti zapravo bogati.
Da vidimo šta ima za reći vodič iz mog ruksaka po takvim pitanjima. Šta se tiče opskrbe, ta je ovisna o želucu i novčarki svakog pojedinca, kao i o njegovoj fizičkoj snazi koliko i kakve će hrane sobom uzeti. Važno je da svaki planinar nosi sa sobom kutiju za sol i papriku i to za sol nešto veću, jer se često dešava da narod oko stanova nema soli, pa u tom slučaju možemo ostati često bez dobra zalogaja. Slador, čaj i kavu treba ponijeti uvijek u dostatnoj količini, jer se tih stvari ne nalazi u planini, a ako se nalazi, onda su u takvoj količini, da vam ih teško ustupaju. Kuhalo iz aluminija i bočica sa spiritom ili kakvim drugim gorivom prijeko su potrebni, a ne smije manjkati ni dobar nož i žlica. Važno je da imaš pribor za šivanje, malu ručnu ljekarnu, potrebite karte i kompas te žepnu električnu svjetiljku i žigice. Najbolje je nositi boce za vodu umotane u sukno koje priječi da nem se voda ugrije suviše naglo. Alkohola nosi samo toliko koliko treba za lijek, nešto konjaka, malo vina, da možeš u slučaju potrebe malo vodu osviježiti.
Tko planira ostati duže vremena na planini, treba da uzme šator, jer je u stanovima teško prenoćiti radi premalenog prostora. Za zimsku opremu vrijede isti propisi kao i za ostale krajeve, s tom razlikom što ako zimi u kršu bura puše, tada se ne miči sa svoga mjesta, želiš li iznijeti živu glavu.
Mnogi će se pitati: Dali je potrebno oružje? Ja bih rekao da nije, jer je narod gorštački miran i susretljiv, daleko od toga, da kome učini što nažao. Bojiš li se, a ti ga ponesi
.




JUTARNJI POGLED PREMA LICI

Dakle ohrabren tim novim saznanjima, riješio sam da moram ići podhitno obnovit svoju apoteku, te se vraćam oko kilometar natrag i skrećem na oštrom zavoju na šumsku cestu prema Crvenim potocima. Nisam nikad bio u ovome djelu Velebita, pa mi je s jedne strane put bio interesantan, a s druge je bio kompromis jer sam požurio u Gračac, pa sam birao najbržu varijantu. Bio sam malo pod pritiskom jer mi je pokojni Frane spomenuo da je na ovoj dionici imao neprijatan događaj tj. da su ga htjeli napasti - opljačkati dvojica. Bolje da mi nije ništa govorio, ali i ja bih to spomenuo da mi se desilo, iz predostrožnosti. Plan je bio stići tamo što ranije, te se još isti dan vratiti na markirani put i doći do Tatekove kolibe na Crnopcu.
Ubrzo nakon skretanja sa Majstorske ceste na oštrom zavoju, nailazim na izvor - Crvene potoke gdje se opskrbljujem vodom za cjeli dan. Put jednim djelom prolazi kroz minirano područje te je ovo najbliži sigurni prolaz prema jugoistočnom Velebitu još od podnožja ove planine na dalmatinskoj strani. Vjerojatno lokalci poznaju još provjerenih prolaza, ali nisam baš imao prilike da pitam ikoga.
Oko dva kilometra kasnije čujem zvuk auta iza leđa, a kada su me prešl,i ispostavlja se da ih ima tri - četiri svi talijanske registracije. Potom prolazim kraj dvije tri kuće u zaseoku Čuljeti, ali ne primjećujem nikog živog, te ulazim na visoravan Žuljine. Koja je dobrano obrasla djelomično gustom crnogoričnom šumom, a ista mi otkriva nakon nekoliko zavoja razlog boravka - prolaska automobila od maloprije. Pet - šest lovačkih pasa je sumanuto trčalo kroz i oko te guste crnogorice, dok se tu i tamo čuo pokoji pucanj. Ne znam šta su lovili, ali šta god da jesu nije izgledalo humano. Baš me briga dali su stranci, doduše bio je tamo neki nadzornik - lovac koji priča po naški - mogli su se radije podjelit u dvije grupe međusobom, pa se poigrat rata. Možda bi se onda i našao kakav suvremeni Spartak koji bi i zaslužio medalju za hrabrost. Ali lakše je pucat po fazanima, lisicama, veprovima ili štatijaznam po komu sa sigurne udaljenosti i malo rizika i to još uz pomoć pasa da se nebi previše umorili, pa se slikavat u lovačkim uniformama sa trofejima, koji nisu imali nikakve šanse. Ali ne, to je viteški sport, još malo pa će ga uvrstit na olimpijadu.
Na izlazu sa visoravni Žuljina može se desno, pa kroz Jasle prema Ćelavcu i Prezidu, a može se nastaviti šumskom cestom još dva tri sata pa izaći nešto bliže Gračacu kod napuštene ili spaljene bivše zgrade UN (ima natpis). Ja sam odabrao tu drugu varijantu te mi je od te kuće trebalo još oko sat pješice asfaltnog spusta do Gračaca.


POGLED PREMA SVETOM BRDU SA VISORAVNI ŽULJINE


ŠUMSKA CESTA PREMA GRAČACU


JESEN U ZAMAHU


BIVŠA ZGRADA UN-a

U Gračacu obavljam završnu opskrbu, svraćam u lokalni tommy - kerum gdje mi ljubazno osoblje po drugi put u dvije godine izlazi u susret sa čuvanjem stvari, punjenjem baterija fotoaparata i telefona, dok žurim do udaljene želježničke stanice da se raspitam o voznom redu radi eventualnog povrataka sa vlakom iz Otrića pored Zrmanje. Na stanici nikoga, sve zaključano, a vozni red se ne vidi. Svraćam u prvu trgovinu pitat i tu srećem prometnika ili dežurnoga koji me obaviještava da ima dva vlaka dnevno iz pravca Knina prema Gračacu, ali nijedan (odavno) ne staje u selima oko Zrmanje. Kasnije se vraćam prema prijevoju Prezidu, podno kojega skreće bijela cesta kojom treba par kilometara uzbrdo do raskršća puteva za jamski sustav Kitu Gaćešinu (najduži jamski sustav u Dinaridima) i puta za planinarsko sklonište na Crnopcu. Budući da sam se jednom već zaj...o (2011), te sam bio prisiljen prespavati u šumi pola sata ispod skloništa, jer je bilo puno porušenih stabala sa markacijom, pa nisam mogao naći put po noći, odlučio sam stopirati u Gračacu nadajući da će me netko povesti bar do skretanja sa asfaltne ceste na bijeli put te mi uštediti dragocijenih oko sat i po vremena. Nakon što pola sata nitko nije imao namjeru stati, mijenjam taktiku te odlazim prema autobusnoj stanici gdje pitam jednoga što je sjedio u autu bili me prevezao do tamo za 50 kuna. Čovijek pristaje, ali za desetak minuta, dok mu dođe neka rodica autobusom. Ispostavilo se da bi on išao i ovako i onako u tom pravcu, pa mi bilo žao što sam mu ponudio pare. Nadao sam da će se smilovati, pa da ce odbiti uzet, a ja ću mu velikodušno dati dvadeseticu za piće, ali mi on velikodušno uzeo svih pedeset. Ko mi je kriv, kad ne znam trgovati.
No šta je tu je, krećem dalje teži za bar 5-6 kila što vode, što hrane, a što lijekova, ali kičma se nakon petnaestak dana već navikla, pa sam jedva to i primjetio. Ljudi su čudne biljke - npr. osjetno lakše šerpe nose osjetno teže terete u osjetno težim uvjetima, pa bi mi se vjerovatno samo nasmijali, kao što bi se i ja sad nasmijo mukama ovih što nose 10-15 kila. Prilagodba na djelu. Nakon oko sat vremena hoda bijelom cestom put vodi u šumu, dosta stabala još uvijek leži porušeno, ali su djelomično sagnjila, pa je lakši prolaz nego prije dvije godine. Taman, kratko prije mraka stižem do Tatekove kolibe gdje ima, čini se veselo društvance. Petak je navečer, pa ljudi izašli. Zvone i Stipe iz Bibinja pripremaju gradele, a još su tu bili jedan otac i sin sa prijateljem kojima nisam uspio popamtit imena. Nakon pranja robe i kuhanja, sjedim i pričam s njima uz ognjište sve dok me umor nije svladao. Sklonište je čudo, ljudima iz Male Rave treba dati ordenje za veliki trud oko održavanja...




NA PUTU ZA SKLONIŠTE (arhiva)






SKLONIŠTE


ZVONE I STIPE


OGNJIŠTE


U IŠČEKIVANJU GRADELA


VRIJEDNI DOMAĆINI


DJEVOJAČKI TIP SELJAKINJE PODNO VELEBITA (izvjesni Z.M. se žalio da su objavljene samo slike mrgudnih brkajlija u postu Grčke skulpture)


STATISTIKA:

hoda : oko 9 h

vrijeme : sunčano

- 11:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.12.2013.

MAJSTORSKOM CESTOM ( Libinje - Crveni potoci)

Sa Libinja sam krenuo u cik zore da imam što više vremena za hodanje. Želio sam se svakako promuvati oko Tulovih greda, pa onda dalje dokle stignem.Od skloništa krećem prema obližnjoj bijeloj cesti koja kreće od Rovanjske (nisam 100% siguran)..., a spaja se na Majstorsku cestu nedaleko Tulovih greda. Krajolik još od jučer nije šumovit, već samo kamen i ponešto livade. Uz cesticu se mogu vidjeti na nekoliko mjesta par novouređenih kuća od kamena. Vrijeme je variralo od oblačnog prema sunčanom, ali naoblaka nikako da se raskine.




LIBINJE GLEDANO SA ISTOKA










NA PUTU ZA TULOVE GREDE

Za nekih sat i po stižem podno Tula, te tu pronalazim markaciju koja sa sjeverne strane vodi prema vrhu. Podno te markacije nalazi se udolina Praška lokva gdje se mogu vidjeti dvije – tri vikend kuće. Staza u jednom trenutku ulazi među same Tulove grede te se odatle na dalje treba pentrati i provlačiti po stijenama do vrha. Ponegdje su vidljivi bunkeri iz rata, a ponegdje , ako sam dobro povezao - stupići koji označavaju iza koje linije se nije sigurno kretati radi mina, kao i hrpice žica za telekomunikaciju. Mic po mic i eto me na vrhu, konzerva, sokić, par fotografija, proučavanje karte i vremenskih prilika.
Nakon pauze krećem natrag istim putem. Čim sam sišao s vršnog stjenovitog djela, dolzeći na komadić zemlje odakle čini mi se ima i neka starija markacija (krug ) prema jugu (5 min od vrha), primjetio sam slučajno - izmedju tih par zemljanih koraka da strši nešto nalik mini. Koliko sam zapamtio iz vojske od protupješačkih mina, imaju nagazne – paštete i nešto razornije odskočne, koje se aktiviraju povlačenjem žice rastegnute između upaljača mine i nekog drugog objekta. Za ovu sam pretpostavljao da nije odskočna jer bi trebala stršati više i biti povezana s nečim, tako da, ako je to mina, onda je ta nagazna. Zdravo razmišljajući čini mi se nevjerovatno da ju nitko nije vidio, jer je točno na dobro označenoj stazi (friška – posljeratna markacija) koja se sudeći po velebitskoj karti i planinarskom vodiču smatra sigurna. Kada sam kasnije dobio potvrdu od Hrvatskog centra za razminiravanje, da se radi o PMA-2 protupješačkoj mini, pa sam malo guglao – vidim da piše da se jako teško detektiraju jer gotovo da i nemaju metala, a na slikama ta mina ima i neku zvjezdicu na svome vrhu. Dali to znači da je neopasna (nekompletna) ili ima više vrsta to nisam baš siguran, naime nakon razmjene nekoliko poziva i mailova sa slikama dobio sam potvrdu da su zaprimili informaciju, ali kasnije nisam nikad pitao što je dalje bilo s tim.


PRILAZ TULOVIM GREDAMA (markacija vodi sa lijeve - sjeverne strane greda)










POGLED SA VRHA PREMA PRAŠKOJ LOKVI ( u pozadini Sveto brdo)




LOKACIJA GDJE SAM VIDIO PMA -2 (NA DNU FOTOGRAFIJE U SREDINI)


Otvorio sam četvoro oči i spustio se do prekrasnog dolca poda Tulom želeći vidjeti koliko je utabana staza koja je ucrtana u karti te vodi na istok prema Lađi.
Taj put se u starom velebitskom vodiču iz 1929 opisuje ovim riječima :
Jedna od lakših tura u cijelom Velebitu, a istovremeno možemo reći i jedna od najlijepših i najzanimljivijih jer nas cijelim putem od Dolca poda Tulom do Prosenjaka vodi prirodnim parkom najraznoličnijih kamenitih oblika, što ih je svemoćna ruka prirode isklesala u onom jedrom i tvrdom kršniku. Opisati taj kraj je nemoguće, jer i najbolje pero ne može potpuno prikazati sve one utiske i ljepote, to treba vidjeti.
Nažalost po mojoj karti tu je trebalo proći jedno kilometar i po kroz crvene kose linije koje označavaju rizično područje bez označene staze kuda se može sigurno proći. Kada bi taj dio bilo moguće preći po kakvim stjenama ili ako bi sreo kakvog pastira da me provede onda bi se možda i odvažio, ali ovako , ne bih si mogao za života oprostiti nepromišljenu glupost, da se nedo bog šta desi. Okrećem se s tugom u očima na istočnom rubu dolca gdje staza lagano zarasta, ali se ipak vide tragovi života (dvije boce od jamnice godište 2011 i odbačeni metalni vojni šljem). Sa ovoga predivnog dolca pod Tulom puca fantastičan pogled na grede, a točno ispod njega prolazi tunel Sveti rok koji danas spaja Liku i Dalmaciju. Gotovo 200 godina ranije tu istu Liku i Dalmaciju je spojila Majstorska cesta koja prolazi nedaleko odavdete i dan danas svjedočii zašto je dobila takvo ime.
Ja sam se morao vratiti upravo na tu cestu, te sem odatle imao dvije opcije : - ili se spustiti njome skroz do Zatona Obrovačkog i onda se opet dizati prema Jaslama, te dalje na prezid ili krenuti cestom na drugu stranu prema Lici i nakon prijevoja Mali Halan se spustiti par kilometara i tu kod Crvenih potoka skrenuti desno na istok šumskom cestom za koju sam čuo da je sigurna. Odlučio sam se za ovu drugu varijantu jer se ne moram previše spuštati sa planine mada sa današnjeg stajališta vjerujem da je ova druga vartijanta sa primorske strane nesumnjivo lijepša.





DOLAC POD TULOM




I NATPISI U DOLCU




MAJSTORSKA CESTA

Vraćam se do bijele ceste te krećem desno prema prijevoju Mali Halan koji je činio granicu Like i Dalmacije. Ta cesta duga četrdesetak kilometara je završena 1832, te je nesumnjivo među najljepšima planinskim cestama u Hrvatskoj. Za vrijeme mog prolaska zaustavio sam jedan auto i mini autobus da tražim vode pošto sam bio malo kratak. Žena iz auta mi je dala cijeli paket sokova i doslovno mi osvježila dan. Velikim djelom područje oko ceste je minski sumnjivo te se nije preporučljivo muvati okolo. Vec sam polagano počeo gledati gdje bih mogao zanoćiti da me ne uhvati noć. Nedugo nakon samog prijevoja se spaja markacija koja dolazi sa Dušica podno Svetog brda, a još par kilometara niže na oštroj serpentini od gotovo 360 stupnjeva, skreće cesta prema Crvenim potocima (izvor). Tu sam trebao skrenuti, ali kako je svuda uokolo teren strm (nepogodan za šator), sjetio sam se da sam vidio prije dvije godine nešto niže prema Svetom Roku, vojnu ili lovačku čeku (osmatračnicu). Tada sam prolazio biciklom, ali iz suprotnog smjera iz pravca Svetog Roka, a ta čeka mi se činila najpogodnijom, ako bude dovoljno široka za prespavati. Ubrzo nailazim na nju i mjesto se pokazalo idealno za prespavat. Imao sam pod kontrolom cestu, Liku, pogled prema Ćelavcu i Crnopcu i signal na telefonu i najbolju moguću izolaciju od vlage. Nakon dva korištenja karimat se probušio, pa mi je ta izolacija (pokazat će se kasnije) bila bitna.










POGLED NA CRNOPAC I ĆELAVAC


NA LIKU



STATISTIKA:

hoda : 7-8 h (moze i brže, ali meni je trebalo toliko)

ljudi po putu : 2 -3 vozila

vrijeme : promjenjivo bez kiše




- 14:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 17.12.2013.

GRČKE SKULPTURE (Vlaški grad - Sveto brdo - Libinje)

Oko četri u jutro krećemo prema Svetom brdu, ali ono što je par sati ranije izgledalo idealno vrijeme sada više ne izgleda. Nakon nepunih pola sata uspona odustajemo jer smo s visinom ulazili u sve gušću oblačnu kapu koja nije obećavala tako skori pomak, pa se vracamo u još tople vreće dospavati.
Par sati kasnije, ustajemo po drugi puta te uz kavicu i veliku čokoladu uzivamo u pogledu prema paklenickom kanjonu i moru. Velika čokolada je bila namjenjena za potkupiti časnu sestru, da me pusti da prespavam u krupskom manastiru, ali nisam više imao srca tajiti da ju imam pored tolikih usta oko mene. A trebalo se je i revanširati za jučerašnje palačinke.
Nedugo zatim društvo se razilazi na grupu A, okupljenu oko Cveleta i tave s gljivama mliječnicama, grupu B, grupiranu na obližnjoj livadi radi jutarnjih tjelovježbi i grupu C tj. mene koja više nije mogla čekati te kreće po drugi puta na ovo naše najsvetije brdo.


ZLATKO, CVELE I ČAKI - povratak otpisanih


JUTARNJI VIDICI


SKLONIŠTE DANJU


CVELE U AKCIJI


JUTARNJA GOZBA


I GIMNASTIKA


POD BUDNIM OKOM GURUA ZLATKA

Do gore ima kakvih sat do sat i po uzbrdice, ali staza je prelijepa, pa se to baš i ne osjeti. Oblaci su se već lagano digli te sam se mogao nauživati vidika na sve strane.


NA PUTU KA SVETOM BRDU

Sa Svetim brdom završava ova vršna zona Velebita kao i paklenički nacionalni park. Inače park je utemeljen još 1949 godine, kao tek drugi u hrvatskoj nakon Plitvičkih jezera.
Velebit je jedina planina u Hrvatskoj koja na čijem području se nalaze dva nacionalna parka. Citirat ću nekoliko rečenica iz starog vodiča kojeg sam ponio, a koje ističu karakter ove moćne planine.

Velebit je prava krška planina i zbog toga nije jednoličan jer se konfiguracija njegova tla vrlo mjenja, a s njom se mjenjaju i prilike za život u velikom kontrastu. Ima tu bujnih košanica i pustih kamenjara, divljih prašuma i pitomih gajeva, dubokih provalija i duliba, vrletnih kamenjaka i kukova, neprohodnih japaga, vrtača, pećina i ponora, samograda, strmoglavnica i zidova, vododerina, škrapa i žljebova, snježnica itd. Naš narod karakterizuje krš dvjema jakim riječima koje potpuno ocrtavaju njegov karakter - "PUSTA GOLET". Promatramo li krajeve primorske strane Velebita, pričinjavaju nam se ti krajevi kao strašna kamena pustinja. Razlog toj goleti je taj što je Velebit izgrađen od vapnenaca i dolomita koji su kod stvaranja gorskog grebena bili uzdignuti i borani i prostrano stlačeni, pa je poradi toga u njima nastao bezbroj većih i manjih pukotina i šupljina kroz koje atmosferske vode snašaju sav humus u nutarnjost trupine, a površina ostaje gola, kamenita, neplodna i bez vode.
Površina vapnenaca u području Velebita nije glatka nego izdubljena žljebićima koji su međusobno odijeljeni rubovima oštrim poput noža. Žljebići su negdje dublji, negdje plići, negdje vrlo pravilni i paralelni , a drugdje opet vrlo razbacani. Tu pojavu označujemo pod imenom škrape. Druga površinska karakteristika su vrtače ili ponikve tj. ljevkaste udubine u površini, koje su nastale urušavanjem vapnenačkih slojeva uz pripomoć djelovanja zračnih voda. Često susrećemo u Velebitu duboke ponore i spilje, uske i široke – svih oblika i dimenzija. Zatim već ranije spominjana krška polja okružena unaokolo visokim gorskim grebenima, te krške duguljaste doline ili dulibe. Daljnja i možda najmarkantnija karakteristika velebitskog krša su brojni kukovi, nazubljeni grebeni, stupovi i tulci te razni kameniti oblici najfantastičnijih oblika.



PUSTA GOLET S MORA (arhiva)

Nakon sat i kusur hoda dolazim na vrh brda utvrditi konačnu istinu. Dalmacija, Podvelebit ili Lika, Sveto brdo ili Visočica, kamen ili bukva, maslina ili krumpir, vino ili rakija, bura ili zima ili to sve zajedno? Što li daje Velebitu njegov identitet.

Da vidimo šta ima za reći naš autor vodiča Josip Poljak:
Ona silna gorska gromada koja od Vratnika kod Senja seže do Zrmanje, pa stvara od iskona do vijeka golemu pregradu, dijeli dva svijeta, a određuje i formira za vremena, život onoga naroda i onoga kraja, prodaje mu biljeg svoje osobitosti, da silno utječe na dušu stanovnika onog nekako osamljenog djela svijeta. Taj Velebit koji ima i svoju floru i svoju faunu, stvara i svoje ljude da moraju biljeg svoga podrijetla ponijeti u koju god stranu svijeta pošli. Pa ne samo to, on podaje i novodošlim stanovnicima za kratko vrijeme ono nešta posebno, a već je slijedeći naraštaj sasvim njegov. Ta silna snaga jednog kraja ne pokazuje se u nas nigdje više. A to ljudstvo tamo ima ne samo velike duševne sposobnosti, koje nažalost ostaju često neupotrebljene, već se odlikuje neobičnom tjelesnom ljepotom, što su već mnogi zapažali. Naročito se to zapaža kod muškaraca koji i u najdubljoj starosti, nakon vrlo teško provedenog života zadržavaju tako često najplemenitije oblike, dok se među mladeži nalaze veoma često individui tako savršene ljepote i tako otmjenih crta, da sve grčke skulpture daleko zaostaju.


STARAC IZ PRIGORJA


NEŠTO MLAĐI LIČANIN


IZBACI ULJEZA

Dakle vidimo da se autor tu puno ne izjašnjava, na koju stranu treba gledati te ističe utjecaj ove planine na cjelokupni živalj sa obje njene strane. Sigurno da je su na njegovo mišljenje utjecali i brojnost ljudi koji su ovdje živjeli i njihov način života. Nažalost ili naradost, ljudi ovdje više gotovo i da ne žive, pa i ne mogu suditi koliko neke od ovih tvrdnji stoje ili ne. Danas puno više posjetioca sa puno boljom opremom pohodi ovu planinu, ali nema više interakcije. Nema trgovine - soli za mljeko, ulje za meso, duvan za konak, vino za sir, rakiju za sijeno itd.
Čini se, nema više ni tih opjevanih ljepotana, samo Velebit još uvijek stoji tamo gdje je stajao od kad je čovjeka, te nijemo svjedoči o stotinama generacija koje su ga pohodile i bile vezane uz njega.


POGLED PREMA MORU (sa Svetog brda)


PREMA ZAPADU


PREMA ISTOKU ( polje Dušice)


No, vratimo se u realnost, nakon poduzeg uzivanja na vrhu Svetog brda slijedi polusatni spust do krškog polja Dušice u čijem podnožju je smješteno sklonište, za koje su mi rekli da ga zaobiđem, ali uopće nije izgledalo loše. Valjda ima puhova, ali za ovo kratko vrijeme ja nisam čuo nijednog. Od skloništa dalje put vodi u pravcu Debelog brda ( ili kuka - nemam sad kartu sa sobom) sve dok ne izbijam na vidikovac sa kojeg se jasno vidi Libinje.


POGLED NA SVETO BRDO SA DUŠICA






SKLONIŠTE NA DUŠICAMA

Tu se markacija malo gubi na nizbrdici, ali uz dobru vidljivost nema greške. Samo ravno dolje do polja Malo Libinje s kojeg treba preći prirodno najlakšim putem, pa na Veliko Libinje, gdje je smješteno kontejner sklonište od HPS-a. U slučaju magle kompas i karta će biti od velike pomoći. Već na silasku prema poljima mogli su se čuti u daljini konji jer bar jedan ima zvono oko vrata. Dok sam ja došao do skloništa i malo se raskomotio, naložio, donio vode već su se i oni počeli lagano približavati. Pošto nisam imao signala, a želio sam se raspitati za daljnju vremensku prognozu, otpješačio sam petnaestak minuta u pravcu mora, ali po putu su me iznenadili brojni medvjeđi tragovi u blatu. Jučer su mi Zagrepčani spominjali da su naišli na neku konjsku lešinu, pa će valjda to i biti razlog njihovog prisustva, jer ovdje baš i nema šume gdje se mogu kriti.
Sklonište se vizualno baš nije uklapalo u okoliš, ali je više nego dobro – najmekši madraci, najbolja termo izolacija drugim riječima – novo. Bunar sa vodom nije predaleko, ali bi ju mozda trebalo prokuhati jer mi poklopac bunara baš nije ulijevao povjerenje, a za donijeti drva treba malo više truda jer se ovdje stabla broje na prste.


POGLED NA VELIKO LIBINJE


OSTACI STANOVA NA LIBINJU


PRVI KONJI


ŠTO SE TO BIJELI?


LABUDOVI?

Ali ono po čemu je ovo sklonište sigurno jedinstveno to će vam više dočarati slike. Konji su me nanjušili i ubrzo se skupilo njih desetak ispred otvorene kućice. Podijelio sam im stari kruh, a oni su me gledali i šutirali jedni druge zadnjim nogama kako bi se što bliže progurali. U jednom momentu sam ložio peć, a dvije tri glave su kroz otvorena vrata virile šta ja to radim unutra. Trebalo je proći više od sata da mi prvi od njih dopusti da ga podragam po njušci. Kako je jedan od njih imao zvono uvijek bih, ako zatvorim vrata mogao procijeniti gdje su. Nisu se udaljavali i svaki put kad bi izašao, začas bi se opet skupili tik ispred kontejnera. Sigurno je na to utjecala činjenica šta sam im dao kruha, ali kada ih gledam čini mi se kao da iz njih isijava privrženost i respekt prema čovjeku. Izjutra su opet bili tu da me isprate. Nisam se ni sekunde osjećao usamljeno.



SLONIŠTE IZNUTRA


POMALO DOLAZE


SVE BLIŽE







STATISTIKA:

vrijeme : pretežno sunčano

hoda : oko 4 sata

ljudi po putu : nula

životinja po putu : dvije srne i desetak konja

- 23:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.12.2013.

RESET (Paklenica - Starigrad -Paklenica - Vlaški Grad)

Nisam se baš previše naspavao u pakleničkom domu, slike su bile još jako svježe, te sam pokušavao na sve načine analizirati situacije i činjenice koje su prethodile nesretnom događaju. Činjenice su da nam je Frane još prvi dan rekao da nema nikakvih planova za sutra te da će vidjet šta će i dali će kuda. Nije imao vreće za spavanje, a koliko ja znam na Ivinim vodicama nema deka (bar ih nije bilo). Nije nijednom izvadio svoju hranu, slabo je večerao s nama iako smo ga svi nudili, te je rekao drugi dan da doručak obično preskače. Također, spomenuo mi je da je ovu dionicu između Struga i Svetog brda prešao dosta puta (7-8 čini mi se), te da ju dobro poznaje, pa je na moju odluku da ostanem i čekam još dan duže direktno utjecalo njegovo mišljenje da je prejaka magla. Rekao mi je da je jednom prehodao dionicu od Oltara do Crnopca, bio je zainteresiran za moje planove i iskustva, kao i ja za njegove, te smo se i napričali oko doživljaja s naših tura.
Šta li se je sve odvijalo u njegovoj glavi, te dali mu je naše prisustvo možda produžilo dan života, ja ne znam.. Dali je i moja odluka da ostanem/ne odem drugi dan utjecala na vrijeme i mjesto tragedije - čini mi se da jeste.
Radi blizine lokacije mislim da je morao znati da ću ga pronaći. Dali je to možda želio ili je samo odabrao to mjesto kao priručno jer je tamo pronašao ljestve pomoću kojih se je popeo do grane te iskoristio maglu i moju zaokupljenost vješanjem robe kraj peći. Mogao sam slučajno ranije izaći na wc, te bih ga, ako bih krenuo u tom smjeru, vjerojatno vidio.
U jednom trenutku me je upitao - dali mi je uopće pametno prati robu (pretpostavljam u smislu - dali će se stići osušiti ), na što sam odgovorio da ću upravo to učiniti. Petnaestak minuta kasnije, mi je rekao: " Evo sada ću se skloniti da možeš objesiti robu" - sa klupe pored i to su bile njegove posljednje riječi. Tada je već morao imati uže sa sobom.
Nametala mi se misao, ako je npr odlučio čvrsto to uraditi, mogao je kad god je htio otpješačiti desetak minuta na bilo koju stranu te bi tu bio siguran da ga nitko neće ni spriječiti ni pronaći tako lako. Čini mi se vjerojatnije da je imao velik košmar u glavi.
Došao je zauvijek ostati na ovoj planini. Pokoj mu duši i laka mu zemlja. Žao mi je da je tako završio. Vidim na stranicama njegovog planinarskog društva da je pohodio brojne planine, te da je bio cijenjen.
Iskreno, nisam ni sam siguran da li je malo neukusno o ovome pisati, nije mi namjera da skupljam čitatelje na tuđoj nesreći, ali je taj događaj prilično utjecao na mene, pa sam nekako prelomio da bi možda bilo neobjektivno to prešutjeti.

***
Slijedeći dan me budi domar Matija rano ujutro, jer da su mu javili da treba počet akcija izvlačenja tijela sa Struga, te da ćemu radio vezom ubrzo javiti gdje ja trebam doći vezano za davanje izjave policiji. Nakon kojih sat vremena krećemo ja i Vuke (domar) prema ulazu u Nacionalni park Paklenica pričekati policiju radi davanja izjave. Oni su već bili tamo, pa sam kratko objasnio šta se je dogodilo i ostavio podatke. Odlučio sam, kad sam se već morao spustiti da produžim u Starigrad, pa da vidim šta ću dalje. Razmišljao sam da li da odem sutra kući, počeo sam se malo bojati samoće i još svježih sjećanja. Napunio sam u Starigradu telefon, koji je nakon šest dana sušenja opet proradio. Samopouzdanje mi je malo poraslo nakon nekoliko telefonskih razgovora, pa sam odlučio da ću se još isti dan vratiti na Velebit i to do skloništa na Ivinim vodicama, te tamo prespavati.
I kako to već biva, sreća mi se je nasmješila. Bacio sam prst u Starigradu, te mi odmah staje kombi pun života koji me je prvo povezao do ulaza u NP, a tu se ispostavilo, da njegova posada planira danas stići sve do Vlaškog grada, skloništa oko sat vremena hoda dalje od Ivinih vodica. Dakle putevi će nam se poklapati.
Prvo se je trebalo vratiti istim putem kojim sam se ujutro spuštao - kroz predivni kanjon velike Paklenice - najvećeg i najljepšeg penjališta u Hrvatskoj, pa nakon oko dva sata hoda, stići natrag do planinarskog doma Paklenica. Staza je dobro uređena, radi brojnih posjetitelja, a i da nije, lako se je orijentirati jer uglavnom prati kanjon kroz koji teče potok.


PENJAČI


ANIĆA KUK - najviša stijena u Velebitu


PAKLENIČKI POTOK


NATRAG PREMA GORE


PLANINARSKI DOM PAKLENICA


DOMAR MATIJA

Ispred doma u Paklenici ponovno srećem ekipu iz kombija, te nakon daljnjih tri sata uspona stižemo otprilike istovremeno na Ivine Vodice. Staza vodi uglavnom uzbrdo, kroz šumu uz povremene otvorenije vidike prema vršnim djelovima. Već sam imao dosta dobru kondiciju, pa se gotovo i nisam umorio.
Ipak, nije mi se ostajalo sam, a i godilo mi je društvo, pa sam se uspio nekako ugurati među ekipu. Nakon još oko sat vremena hoda, stižemo svi zajedno do skloništa na Vlaškom gradu. Ekipu sa kojom sam stigao su činili Davor, Gorana, Ana i Irena, a u Vlaškom gradu su ih dočekali Čaki, Zlatko i Cvele (koji su došli taj dan s Libinja), tako da sada muški preuzimaju natpolovičnu većinu. I to kako su ih (nas) dočekali. Palačinkama.Sklonište je bilo puno brašna, jer su tu povremeno spavali radnici koji su vršili radove, na rekonstrukciji.
Cijelo moje novo društvance je više manje radilo za Huckleberry Finn- avanturističko-turističku agenciju iz Zagreba. Kako se je sezona završila, došli su ovdje na team building.
Sklonište je locirano podno vrha Vlaškog grada, s prekrasnim vidikovcem prema moru, a idealno je za one koji žele na Sveto brdo ili kroz kanjon male Paklenice. A mi smo željeli, još prije zore na Sveto brdo. Ali prije toga je trebalo rješavati zalihe iz naših ruksaka, te se naslušati svakakvih priča. Atmosferu je dizao guru Zlatko sa svojom mini gitarom i zavidnim umjećem sviranja repertoara Stefanovski - Tadić. Teško da sam mogao poželjeti bolji završetak dana...A još svega par sati, pa na Sveto brdo.




NA PUTU PREMA IVINIM VODICAMA


SKLONIŠTE NA IVINIM VODICAMA


I OVO NA VLAŠKOM GRADU


VEČERA






ATMOSFERA


POGLED IZVANA


I IZNUTRA

STATISTIKA :

hoda : 7-8 h

vrijeme : sunčano

ljudi po putu : dio oko penjališta : puno
gornji dio : 2-3

- 22:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 03.12.2013.

NE PONOVILO SE (Struge - Paklenica)

Nedjeljno jutro na Strugama je bilo oblačno, ali bez kiše te je tako i ostalo cijeli dan. Nakon doručka primjećujem da gotovo svi planiraju otići, tj spuštati se sa planine prema parkingu na Rujnu ili prema ulazu u nacionalni park. Kako nisam imao više kruha, a nisam bio siguran dali će uopće doći Nives i Zdeslav radi lošeg vremena, zamolio sam jednog planinara da mi ostavi nešto kruha jer ne planiram još nekolko dana u opskrbu. On mi ga je i dao, ali nisu ostali dužni ni ostali, pa sam u desetak minuta već imao nekoliko vrsta kruha, dodatnih konzervi, voća i svega pomalo. Bilo mi je malo neprijatno, ali dobro mi je došlo, moram priznati. Solidarnost na djelu. Još su nailazili neki planinari u prolazu te su me i neki od njih darivali.
I da zaokružim, u neko doba prije podne se pojavljuju Zdeslav, Nives i njezin dečko Alf. Očekivao sam ih iz pravca doma Paklenica, ali sinoć su kasno krenuli jer su valjda čekali Alfa koji se kasnije priključio, pa su odlučili otići autom na Rujno i krenuti otalen. Pošto su valjda prvi puta išli sa Rujna, a već je pala noć, u jednom trenutku su odlučili da će radije prespavat vani u vrećama, pa ujutro nastavit dalje. I eto ih sada ovdje.
Kada su se malo ugrijali i odmorili, predložio sam im da krenemo negdje najkasnije oko 14h preko Vaganskog do skloništa na Ivinim vodicama. Nekih 4 sata hoda odavde, ako me sjećanje dobro služi. Ispala je mala prepirka između Nives koja je bila za i Alfa koji nije imao opremu za kišu, pa mu se nije išlo .Ako bi išli, oni bi sutra imali nešto više hoda do auta, ali ako budu morali pokisnut, pokisnut će i ovako i onako. U međuvremenu su otišli polako dolje svi ostali planinari-hranitelji, te ostajemo sami. Kako se nije naziralo miroljubivo rješenje - ići dalje ili ostajati ovdje-, ja sam odlučio da ću ostati danas ovdje s njima.
Nisam baš bio najsretniji s tom odlukom, ali kupili su me s par limenki piva i lješnjacima s čokoladom, pa nisam htio komplicirati. A ne bi bio ni red, došli su zbog mene. Uostalom popeli su jučer svoj prvi smjer na Anića kuku, pa ćemo imati o čemu razglabati.


EKIPA SE SPREMA PREMA DOLJE


ALF, NIVES I ZDESLAV


SKLONIŠTE NA STRUGAMA

Ja odlazim sa Zdeslavom do obližnjeg (20min) bunara Marasovca, kako bih oprao dio garderobe i da donesemo svježe vode za sklonište. Kada smo se vratili pomalo pričamo, zafrkavamo se i razmišljamo što ćemo jesti za večeru, a ja sam krenuo rješavati ove pive kako bi imao sutra lakši ruksak. Pronalazimo nekakve krumpire te ih kombiniramo u rerni sa paprikom, paradajzom, patlidžanom, kapulom i svime ostalim što smo uspjeli skupit od svježeg povrća.
Negdje taman predvečer dolazi u sklonište Frane iz Kaštela, koji je taj dan krenuo iz doma u Paklenici. Ja pojačavam večeru palentom, te nudimo i njega da jede sa nama, što je i prihvatio, ali nije se baš prejedao. Popio je i rakijicu - dvije s nama, a kako Nives nije dala da se puši unutra izašli bi koji put svi ispred, pa malo razgovarali o planinama. Činio mi se vitalan planinar od kojih 45-50 godina, spomenuo mi je kako je i on sam pred dvije godine hodao od Oltara do Crnopca, pa smo razmjenjivali informacije o tome gdje je tko spavao, šta nam se gdje dešavalo i sl. Spomenuo nam je da je bio mnogo puta na Velebitu, a na pitanje gdje planira sutra je odgovorio da će još vidjeti.
Kasnije smo igrali trešetu,briškulu i belu - ja i on, protiv Nives i Zdeslava koji baš i nije neka igračina, ali kakvi god da bili - na kraju su nas pobijedili, te smo lagano počeli zijevati i pokupili se na spavanje.Frane nije imao vreću, ali je bilo nekih deka.


PRVO JEDU ALFA MUŽJACI


PA OSTATAK

Sutradan, u ponedjeljak, ustajemo, doručkujemo, te gledamo kroz vrata kakvo je vrijeme. Malo jača maglica nego jučer sa kišicom koja je povremeno pojačavala. Zdeslav, Nives i Alf čekaju povoljan trenutak da krenu prema autu, a ja sam predložio Frani da idemo zajedno prema Ivinim vodicama. On je odgovorio u stilu, da nije za ići jer je možda prevelika magla, te da on baš i nebi, a ja neka sam odlučim. Iskreno, nije mi se ostajalo još jedan dan ovdje, ali mi se nije ni išlo sam po magli.
Negdje oko podne moji Riječani odlučuju da je bilo dosta čekanja, pošto je kiša malo oslabila, pozdravljamo se i Frane nas fotografira prije rastanka.


PRED POLAZAK


POLAZAK


FRANE

Nakon rastanka, lomim u sebi da je pametnije ostati ovdje nego ići dalje. Samo sam jednom, 2009 godine, prošao stazom prema Ivinim vodicama, te se baš ne sjećam cijelog puta do detalja. Na karti sam vidio ima dosta žute boje, što označava travnate površine gdje može biti otežana orijentacija pri slaboj vidljivosti, a najviše od svega mi se ne prolazi ta dionica po magli jer se sjećam da je to jedna od najatraktivnijih staza na cijeloj planini. Najviši velebitski vrhovi su razbacani oko staze, a ja neću vidjeti prst pred nosom. A i malo neprijatno mi je bilo ići sam, da se ne lažemo. S druge strane, hrane sam sada imao, peć je topla, pa sam odlučio da ću oprati i ovaj ostatak garderobe, kad već imam vremena. Pitao sam Franu, ako ćemo skočit kasnije do Marasovca (bunara) po vodu, misleći da ću ju potrošit na pranje, a on odgovara da nema problema. Ja odabirem robu za pranje, pronalazim neku kantu (zapravo kotao za kuhanje) i tu u dvije tri vode izapirem robu . Ulazim unutra, a on je sjedio i pušio kraj peći,te mi se obratio riječima - evo sad ću ti se ja maknut, da imaš mjesta povješat robu.
Kada sam ju povješao, otišao sam na kat po neke topografske karte i malu teku s namjerom da u nju zapišem pokoju bilješku dok se grijem unutra. U tome je prošlo više od sat vremena, a ja stavljam vodu za juhu da se grije na peć.
Negdje u to vrijeme (stavljanja juhe) primjećujem cigarete i upaljač na stolu, te mi prolazi kroz glavu (kao bivšem pušaču) kako to da ih Frane nije uzeo sa sobom. Osvrćem se malo bolje oko sebe i primjećujem da mu je ostala i jakna i ruksak na klupici. Postajem malo uznemiren, ali odlučujem da ću pričekati juhu, pa ću izaći van nebi li možda vidio šta je s njim, pa ga pozvao na tanjur tople juhe.
Razmišljao sam u sebi - da je išao u wc (šumu), da je išao tražit signal, brat gljive, do bunara po vodu, skupljat drva, šta god- trebao se je već vratiti, zašto nije ponio jaknu, cigarete.? Juha je bila gotova, izašao sam ispred skloništa te ga glasno zazvao. Vratio sam se unutra, pojeo sam par žlica i izašao opet van. Krenuo sam malo uokolo, pa mi je upala u oko ova druga kućica nedaleko skloništa. Možda je ušao tamo i sklonio se - zaspao? Nije ona baš predaleko svega 20-25 metara, ali bilo je maglovito, pa sam vidio samo obrise..Krenuo sam prema njoj kad u jednom trenutku se magla malo raziđe i ja ugledam ispred nje siluetu. Na sekundu pomislih, dobro je - znači tu je, ali već nakon slijedećeg koraka vjetrić je još malo rasčistio situaciju, te imam šta vidjeti. Čovjek visi obješen za granu. A u pičku materinu! Uznemirio sam se, vidim ga bočno i sa leđa, a vrat izgleda nestvarno. Izdužen. Sav sam se naježio i sada dok ovo pišem. Prilazim sa druge strane i konstantiram da je to on. Vičem - Frane šta uradi, Frane?, snažno ga uštipnem za nogu, ali boja kože i izraz lica i očiju bili su nedvojbeni.
Šta sada da radim?
Odlazim po rezervni telefon, penjem se 5 min na lokaciju iznad kolibe gdje smo jučer lovili signal, te sam pokušao poslati poruku, ali telefon nije radio ni pola minute prije nego šta je opet riknuo. Bilo je negdje oko 14.30, da bar mogu nekome javiti, pa da dođu po njega. Magla me je odvraćala od pomisli da krenem dolje prema domu Paklenica, nisam se baš jasno sjećao u kakvom je stanju markacija prema Buljmi, dali je staza utabanana. Ušao sam opet u kuću da probam pojest juhu jer me glad stiskala. Ali ulovio sam sam sebe da mi pogled non stop bježi prema tamo, iako se uglavnom ništa nije vidjelo. Uzimam foto aparat i opet odlazim skroz do njega da se uvjerim, da se to stvarno tako dogodilo.
Za par minuta sam već bio sto posto siguran da mi je najbolje što prije se popakirati i krenuti dolje. Taman i da sam uspio javiti šta se dogodilo, tko zna kada bi netko došao, a ja za to vrijeme ne da ne bih oka sklopio, nego,ono, ne bih se smirio na mjestu, stalno bih provjeravao jeli još tamo, previše je to stresa. A nigdje žive duše.
Kako sam se bio pošteno raširio sa vešom i sa svim drugim stvarima iz ruksaka trebalo mi je dosta vremena da to popakiram, pogasim vatru i malo pospremim. Padalo mi je na pamet da povirim u njegov ruksak, možda bih našao kakvo pismo, telefon ili bilo šta na temelju čega bi možda znao više o njemu, ali ipak nisam htio ništa dirati. Ionako ga to sada više nemože vratiti, a ja ionako odlazim dolje.
Spust prema Paklenici sam obavio u rekordnom roku, a i magla je s nadmorskom visinom bila sve rijeđa, pa nisam imao nikakvih problema sa orijentacijom. Dolje sam zatekao dvojicu domara Matiju i Vuku kojeg sam već vidio prije par dana na Škorpovcu. Ispričao sam šta se je dogodilo, pa je Matija, pošto nije imao signala, krenuo skroz na recepciju N.P. Paklenica da od tamo prijavi smrt. Mene su nahranili sarmom i dali mi krevet u jednoj od praznih soba te sam ubrzo otišao, bar pokušat, nešta odspavat.

- 23:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 29.11.2013.

S POLJA NA POLJE (Visočica - Struge)

Noć je bila relativno mirna sa nešto malo vjetra, pa sam se dobro naspavao. Nova vreća grije dovoljno samo se treba naviknuti na kondenzaciju u jednoslojnom šatoru. Naime stijenka šatora iznutra je mokra, pa ju se nesmije dodirivati jer onda voda u obliku kapi počinje padati po meni. Ali o tome u nekom od slijedećih postova.
Vani je bilo malo hladnjikavo, pa sam pričekao da izađe sunce. Cijelo Ličko polje je bilo pod oblakom, a otvorio se je prekrasan pogled u pravcu srednjieg Velebita, te prema moru. Suprotno od sinoć, sada sunce blješti sa istoka, pa sam nadopunjavao foto kolekciju.


POGLED IZ ŠATORA


PRED SVITANJE




POGLED PREMA MORU


PREMA SJEVERO-ZAPADU




LIČKO POLJE

Vraćam se petnaestak minuta natrag do Ivinog vrela da nadopunim vode, po preporuci ono dvoje planinara od jučer, ali pokazalo se da voda i nije baš bila naj. Valjda nisu ni probali.Imala je nekekav okus po ustajalosti. Upavo kod vrela srećem Martina koji mi je još pripomenuo da je prije nekih dva mjeseca izvadio mrtvu pticu iz tog istog vrela.
Inače prije nego sam krenuo na Velebit, tražio sam po Rijeci tablete za pročišćavanje - dezinfekciju pitke vode i to u bar desetak apoteka i neki su imali samo izosan u prašku, a neki ni to. Taj izosan je koristan samo kod velikih količina vode, mislimda idu 1-2 žličice na 100 ili 1000 litara(piše na kutijici), tako da je nemoguće odvojiti količinu za jednu litru, a u većim količinama je otrovna. Čuo sam da postoje neke micropur forte tablete, ali to nije nitko imao.Dakle, preostalo mi je samo prokuhavanje, koje oduzima vremena.
Martin je krenuo na kružnu turu po Visočici i okolnim brdima, a znao je za nekakvu lokvu u dolcu ispod vrha Seline, a kako mi je to bilo više manje uz put krenuli smo do nje zajedno. Voda iz te lokve se činila bolja od ove šta sam imao, pa sam i tamo natočio bocu. Također dobro je došla za osvježit lice, točat noge i sl. Jednom sam hodajući ispod rapskog Kamenjakana presušio-dehidrirao i napio se iz zelenkaste lokve u kojoj je plivala zmija, tako da baš i nisam previše gadljiv po tome pitanju.
Martin mi daje korisne informacije vezano za moju današnju dionicu (Visočica - Struge) jer je tuda već prolazio, razmjenjujemo mailove te se potom i rastajemo.


MARTIN


LOKVA PODNO SELINA


OVA NA RABU (arhiva)


I ZMIJICA U NJOJ

Nakon rastanka nikako nisam uspjevao pronaći ulaz u šumu gdje bi trebao voditi daljnji markirani put, pa sam se vratio natrag gotovo na vrh Selina odakle jasnije mogu vidjeti pravac prema pašnjaku Rudinama. Tu sam izgubio dosta vremena, pa sam cjeli dan kasnije požurivao sam sebe kako bi stigao prije noći do cilja. Naime putem treba preći preko pet velikih krških polja na kojima je markacija izlizana te je bez karte teško pratiti stazu. Također se ne preporuča skretanje sa iste radi zaostalih mina, što bi u slučaju da me uhvati noć na polju bilo gotovo nemoguće izbjeći. Reda veličine polje Javornik podno Badnja je veličine petnaestak nogometnih igrališta.
Prvo polje se zove Rudine te je ujedno i najmanje, a na njemu se nalazi neka koliba- sklonište na čijem ulazu piše da nije planinarsko sklonište nego privatno i oprez mine u okolici. Desnim rubom polja put vodi u šumu penje se na prijevoj između Počiteljskog vrha i Jelovca te odatle do slijedećeg polja-ponikve Jančarica. Ponikva je ljevkasta udubina u terenu raznih dimenzija, koja je nastala u vapnenačkom kamenu propadanjem.
Kroz šumu je markacija solidna, a mogu se primjetiti gotovo cjelim putem rastegnute žice. Ispočetka sam mislio da one označavaju -siguran koridor- kako ne bi nitko u slučaju magle zalutao, te time smanjio opasnost od mina. Kasnije na Strugama saznajem da su to razvučene telefonske žice koje su ostale iz posljednjeg rata.






RUDINE I KOLIBA NA RUDINAMA


TELEFONSKI KABEL


POLJE - PONIKVA JANJČARICA

Markacija dalje vodi opet kroz šumu, pa izlazi na slijedeće krško polje - ponikva Oglavinovac koje je još veće od Janjčarice. Preko polja prolazi nekadašnji (Počiteljski)put kojim su Ličani išli prema Rujnu i Starigradu i obrnuto, Dalmatinci prema Lici - Počitelju, ali put nije markiran, te djelom prolazi kroz Ribnička vrata koja su minski sumnjiva. Polje je ogromno te je markacija izlizana i loša, pa treba oprezno tražiti mjesto gdje put opet ulazi u šumu. Slična priča je i sa slijedećim i najvećim poljem koji se zove Javornik ili Badanjski doci.




OGLAVINOVAC


POMOĆNA MARKACIJA


KRŠKO POLJE JAVORNIK ili BADANJSKI DOCI

Sa ruba Javornika treba pronaći markirani ulaz u šumu kod Velike ruje. Uz sam rub šume teren postaje vlažan i blatnjav što je signal da sam na dobrom putu. Ruja označava vrelo žive vode koja polagano kaplje. Zavisno od doba godine ona mogu i presušivati i pojačavati. Dakle kod te ruje put ulazi u šumu te tu još treba 30-45 minuta dok konačno ne stigne do krškog polja Struge. Ovdje se opet izgubila markacija, ali karta kaže - nalijevo dok ne presječeš stazu koja dolazi sa prijevoja Buljme u pravcu skloništa na Strugama. Vidio sam u daljini neka baterijska svijetla te krenuo za njima i uskoro došao do skloništa.
Unutra je bilo desetak ljudi tj tri grupice. Muž i žena koji su došli kad i ja, pa grupica tridesetogodišnjaka(Vele i njegova cura sa društvom), te jedna mlađa grupica koji su valjda došli još jučer jer su znali da treba doći jedan Riječanin tj ja..To su valjda čuli od ovih mojih Zadrana koji su tu sinoć prespavali.
Svi su bili Dalmatinci po naglasku.Ovih mojih prijatelja iz Rijeke još nije bilo. Dogovor je bio da ih čekam do 13h sutra najkasnije, tako da se nisam puno brinuo, nego sam se brzo bacio na spravljanje kakve klopice, a nedugo potom i na spavanje. Za sutra je bilo najavljeno promjenjivo vrijeme, a za prekosutra kiša.

STATISTIKA:

HODA : oko 5-6 h

VRIJEME : sunčano

LJUDI PO PUTU : 1

- 19:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 27.11.2013.

PRAVAC VISOČICA (Stap - Visočica)

Kako sam imao dan viška na raspolaganju, prije eventualnog susreta sa Nives i Zdeslavom na Strugama, mogao sam nastaviti s ekipom prema Rujnu i tu ostati zanoćiti na Zavratama ili se odmah odvojiti i otići na Visočicu. Kada sam bio zadnji (i jedini) put prije nekih pet godina na Stapu sjećam se da sam vidio tablu - minirano - na stazi prema Visočici. Ali sada saznajem od Adija da je cesta od Jelove Ruje probijena vjerojatno skroz do Jandrine Poljane podno Visočice, pa da se može sigurno proći tim putem.
Visočica me privlačila jer sam ju gledao još kao mali dečkić iz Gospića, gdje su mi živjeli deda i baba, a i u mome vodiču se kaže da ima najljepši vidikovac na Velebitu. Tako da sam se odlučio odvojiti i krenuo to provjeriti.
Ujutro, na Stapu se opraštam od Adija, Jole, Marina i Đovanija s kojima sam se družio posljednja tri-četri dana. Pred rastanak su me još nakrcali sušenim voćem i kojekakvom hranom koja njima neće trebati. Bilo mi je ugodno s njima - dobro su me prihvatili i stalno su se šalili na svoje račune unatoč vidnom umoru kod nekih od njih. Imponiralo mi je kako su se uspjeli skupit u tolikom broju, unatoč ženama i hrpi djece koja su ih čekala kod kuće.
Što se tiče skloništa na Stapu, mogu ga samo preporučit. Potočić, ognjište, klupe, drva - sve ima. Peć vuče ko luda. Pa se radi toga preporuča spavati dolje, jer je gore živa sauna. Naravno da sam se ja pravio pametan i preznojavao se, al glava tvrda i moš ga j. Al tešem linijicu pomalo.




TATEKOVA KOLIBA - STAP


POSKOK


MEDO


ZAR VEĆ IDEMO?

Ja sam se malo vratio u smjeru zapada, prošao podno znakovitog kamena Čučavca i tu oštro uzbrdo podno Debelog kuka dalje kroz šumu. Nedugo prije Jelove ruje nailazim na markaciju za Visočicu, pa skrećem na nju kako bih skratio put. Markacija nakon nekog vremena izbija na neku šumsku cestu koju sječe par puta te je potrebno dobro gledati jer ima dosta posječenih stabala. Pa opet skreće s te ceste i ulazi u malo gušću nepreglednu i neravnu šumu, gdje sam se dobro preznojio dok nisam konačno izbio na neki vidikovac odakle se prvi put vidi Visočica. Iza tog vidikovca treba oštro dolje do neke ceste i onda orijentacija postaje lagana.


ČUČAVAC


BUKVA PODNO DEBELOG KUKA


PRORIJEĐENA ŠUMA UZ ŠUMARSKI PUT


ODAVDE SE PRVI PUT NAZIRE VISOČICA


MARKACIJA

Put dalje vodi više manje po brdskoj cesti sve do mjesta gdje se spaja sa markacijom sa ličke strane (iz Rizvanuše), a nedaleko odatle skreće lijevo u šumu i strmo se penje do skloništa gdje sam planirao spavati. Sklonište se nalazi neposredno ispod ostataka Gojtanova doma - jednog od najstarijih planinarskih objekata na Velebitu. Kako je još bilo relativno rano (manje od četiri), produžio sam prema vrhu. Tu srećem dva čovjeka u silasku koji su mi rekli da nedaleko od vrha postoji izvor i da je tu voda odlična. Kada sam stigao na sam vrh ostao sam paf.
Bio sam jednom na Svetom brdu, za koji također knjige pišu da je najljepši vidikovac, ali bilo je poluoblačno, pa mi je brdo ostalo dužno. Ali ovo danas, nisam se mogao nadiviti.


VISOČICA SA JUGOZAPADA


SA ZAPADA


GOSPIĆ


PREMA JUGOISTOKU


OVO ME ČEKA SUTRA


VIZUALIZACIJA


MJESEČINA


GOJTANOV DOM - ostaci

Počelo se je smračivati, pa se lagano vraćam prema skloništu, pun dojmova i zadovoljstva jer sam danas došao ovdje. Kad sam otvorio vrata skloništa, otkrivam da unutra nema ništa, ni poda, ni izolacije, ni peći - samo kamen, zidovi, građevinski materijal i gomile puhova. Vani sam vidio neke stare željezne krevete, pa sam načas pomislio da bih taj jedan ubacio unutra, pa spavat na njemu, ali šta s puhovima? Imao sam neki papar sprej za samobranu, pa rekoh sam sebi- evo ti prilike da ga isprobaš, pa da znaš s čime raspolažeš. Zapravo sam htio kupiti sprej-suzavac, ali u dućanu su taj dan od ovih šta kao bacaju mlaz 3-5 metara imali samo ovaj sa paprom.
Odabrao sam grupaciju od neke tri puhačke jedinke na zidu, te u ime napretka cijelog budućeg planinarskog naraštaja u sličnim situacijama, nanišanio i povukao-pritisnuo crveno - žuto dugme..
Rezultati su bili slijedeći - grupacija se je razbježala po rupama u ciglama, bez meni vidnih posljedica, a ja nisam mogao ući unutra slijedećih pola sata, kako bih izvukao ruksak i stvari koje sam ostavio tamo. Mlaz se odbio od zida i raspršio po cijeloj prostoriji, te je izazivao jak nadražaj na nos i grlo čim bi pokušavao ulaziti unutra. Dakle, autogol. Zasluženi.

Varijantu - šator ispred skloništa odbacujem jer su se desetci puhova glasali i prešetavali iz šume oko skloništa, te se tu ne bih naspavao previše, dok varijantu šator iznad skloništa odbacujem jer tu stoje nekakvi ostaci zastavica koje bi mogle označavati granicu minski sumnjivog područja.
Odlučujem krenuti natrag prema vrhu - prvo nailazim na zaravan između prvog i drugog grebena Visočice, ali kako se je tu nalazio jedini izvor u široj okolici procijenio sam da bi tu moglo biti"prometno", pa mi je preostalo krenuti skroz na vrh. Kako je teren svuda okolo strm, jedino tamo se je moglo naći par koliko-toliko ravnih kvadrata gdje bih rastegnuo šator. Većina velebitskih vrhova je često izložena jakim vjetrovima i vrijeme se jako brzo mijenja, ali boljih opcija tada nisam imao. Bila je noć. Nisu to pogibeljne situacije u smislu smrzavanja ili ugrožavanja zdravlja, ali tko je probdio noć uz jak vjetar, pa je slabo jeo, pa se probudio u jako vlažnim uvjetima ili mu je skroz promočio šator - sve to prilično iscrpljuje organizam. Ali u mom slučaju - jaka mjesečina, vedro zvjezdano nebo, sve je bacalo na idealnu jesensku noć.

STATISTIKA:

hoda: oko 6 h

ljudi po putu: 4

vrijeme : savršeno