Sa Libinja sam krenuo u cik zore da imam što više vremena za hodanje. Želio sam se svakako promuvati oko Tulovih greda, pa onda dalje dokle stignem.Od skloništa krećem prema obližnjoj bijeloj cesti koja kreće od Rovanjske (nisam 100% siguran)..., a spaja se na Majstorsku cestu nedaleko Tulovih greda. Krajolik još od jučer nije šumovit, već samo kamen i ponešto livade. Uz cesticu se mogu vidjeti na nekoliko mjesta par novouređenih kuća od kamena. Vrijeme je variralo od oblačnog prema sunčanom, ali naoblaka nikako da se raskine.
LIBINJE GLEDANO SA ISTOKA
NA PUTU ZA TULOVE GREDE
Za nekih sat i po stižem podno Tula, te tu pronalazim markaciju koja sa sjeverne strane vodi prema vrhu. Podno te markacije nalazi se udolina Praška lokva gdje se mogu vidjeti dvije – tri vikend kuće. Staza u jednom trenutku ulazi među same Tulove grede te se odatle na dalje treba pentrati i provlačiti po stijenama do vrha. Ponegdje su vidljivi bunkeri iz rata, a ponegdje , ako sam dobro povezao - stupići koji označavaju iza koje linije se nije sigurno kretati radi mina, kao i hrpice žica za telekomunikaciju. Mic po mic i eto me na vrhu, konzerva, sokić, par fotografija, proučavanje karte i vremenskih prilika.
Nakon pauze krećem natrag istim putem. Čim sam sišao s vršnog stjenovitog djela, dolzeći na komadić zemlje odakle čini mi se ima i neka starija markacija (krug ) prema jugu (5 min od vrha), primjetio sam slučajno - izmedju tih par zemljanih koraka da strši nešto nalik mini. Koliko sam zapamtio iz vojske od protupješačkih mina, imaju nagazne – paštete i nešto razornije odskočne, koje se aktiviraju povlačenjem žice rastegnute između upaljača mine i nekog drugog objekta. Za ovu sam pretpostavljao da nije odskočna jer bi trebala stršati više i biti povezana s nečim, tako da, ako je to mina, onda je ta nagazna. Zdravo razmišljajući čini mi se nevjerovatno da ju nitko nije vidio, jer je točno na dobro označenoj stazi (friška – posljeratna markacija) koja se sudeći po velebitskoj karti i planinarskom vodiču smatra sigurna. Kada sam kasnije dobio potvrdu od Hrvatskog centra za razminiravanje, da se radi o PMA-2 protupješačkoj mini, pa sam malo guglao – vidim da piše da se jako teško detektiraju jer gotovo da i nemaju metala, a na slikama ta mina ima i neku zvjezdicu na svome vrhu. Dali to znači da je neopasna (nekompletna) ili ima više vrsta to nisam baš siguran, naime nakon razmjene nekoliko poziva i mailova sa slikama dobio sam potvrdu da su zaprimili informaciju, ali kasnije nisam nikad pitao što je dalje bilo s tim.
PRILAZ TULOVIM GREDAMA (markacija vodi sa lijeve - sjeverne strane greda)
POGLED SA VRHA PREMA PRAŠKOJ LOKVI ( u pozadini Sveto brdo)
LOKACIJA GDJE SAM VIDIO PMA -2 (NA DNU FOTOGRAFIJE U SREDINI)
Otvorio sam četvoro oči i spustio se do prekrasnog dolca poda Tulom želeći vidjeti koliko je utabana staza koja je ucrtana u karti te vodi na istok prema Lađi.
Taj put se u starom velebitskom vodiču iz 1929 opisuje ovim riječima :
Jedna od lakših tura u cijelom Velebitu, a istovremeno možemo reći i jedna od najlijepših i najzanimljivijih jer nas cijelim putem od Dolca poda Tulom do Prosenjaka vodi prirodnim parkom najraznoličnijih kamenitih oblika, što ih je svemoćna ruka prirode isklesala u onom jedrom i tvrdom kršniku. Opisati taj kraj je nemoguće, jer i najbolje pero ne može potpuno prikazati sve one utiske i ljepote, to treba vidjeti.
Nažalost po mojoj karti tu je trebalo proći jedno kilometar i po kroz crvene kose linije koje označavaju rizično područje bez označene staze kuda se može sigurno proći. Kada bi taj dio bilo moguće preći po kakvim stjenama ili ako bi sreo kakvog pastira da me provede onda bi se možda i odvažio, ali ovako , ne bih si mogao za života oprostiti nepromišljenu glupost, da se nedo bog šta desi. Okrećem se s tugom u očima na istočnom rubu dolca gdje staza lagano zarasta, ali se ipak vide tragovi života (dvije boce od jamnice godište 2011 i odbačeni metalni vojni šljem). Sa ovoga predivnog dolca pod Tulom puca fantastičan pogled na grede, a točno ispod njega prolazi tunel Sveti rok koji danas spaja Liku i Dalmaciju. Gotovo 200 godina ranije tu istu Liku i Dalmaciju je spojila Majstorska cesta koja prolazi nedaleko odavdete i dan danas svjedočii zašto je dobila takvo ime.
Ja sam se morao vratiti upravo na tu cestu, te sem odatle imao dvije opcije : - ili se spustiti njome skroz do Zatona Obrovačkog i onda se opet dizati prema Jaslama, te dalje na prezid ili krenuti cestom na drugu stranu prema Lici i nakon prijevoja Mali Halan se spustiti par kilometara i tu kod Crvenih potoka skrenuti desno na istok šumskom cestom za koju sam čuo da je sigurna. Odlučio sam se za ovu drugu varijantu jer se ne moram previše spuštati sa planine mada sa današnjeg stajališta vjerujem da je ova druga vartijanta sa primorske strane nesumnjivo lijepša.
DOLAC POD TULOM
I NATPISI U DOLCU
MAJSTORSKA CESTA
Vraćam se do bijele ceste te krećem desno prema prijevoju Mali Halan koji je činio granicu Like i Dalmacije. Ta cesta duga četrdesetak kilometara je završena 1832, te je nesumnjivo među najljepšima planinskim cestama u Hrvatskoj. Za vrijeme mog prolaska zaustavio sam jedan auto i mini autobus da tražim vode pošto sam bio malo kratak. Žena iz auta mi je dala cijeli paket sokova i doslovno mi osvježila dan. Velikim djelom područje oko ceste je minski sumnjivo te se nije preporučljivo muvati okolo. Vec sam polagano počeo gledati gdje bih mogao zanoćiti da me ne uhvati noć. Nedugo nakon samog prijevoja se spaja markacija koja dolazi sa Dušica podno Svetog brda, a još par kilometara niže na oštroj serpentini od gotovo 360 stupnjeva, skreće cesta prema Crvenim potocima (izvor). Tu sam trebao skrenuti, ali kako je svuda uokolo teren strm (nepogodan za šator), sjetio sam se da sam vidio prije dvije godine nešto niže prema Svetom Roku, vojnu ili lovačku čeku (osmatračnicu). Tada sam prolazio biciklom, ali iz suprotnog smjera iz pravca Svetog Roka, a ta čeka mi se činila najpogodnijom, ako bude dovoljno široka za prespavati. Ubrzo nailazim na nju i mjesto se pokazalo idealno za prespavat. Imao sam pod kontrolom cestu, Liku, pogled prema Ćelavcu i Crnopcu i signal na telefonu i najbolju moguću izolaciju od vlage. Nakon dva korištenja karimat se probušio, pa mi je ta izolacija (pokazat će se kasnije) bila bitna.
POGLED NA CRNOPAC I ĆELAVAC
NA LIKU
STATISTIKA:
hoda : 7-8 h (moze i brže, ali meni je trebalo toliko)
ljudi po putu : 2 -3 vozila
vrijeme : promjenjivo bez kiše
