ZBRDANIZDOLI

ponedjeljak, 30.12.2013.

MAJSTORSKOM CESTOM ( Libinje - Crveni potoci)

Sa Libinja sam krenuo u cik zore da imam što više vremena za hodanje. Želio sam se svakako promuvati oko Tulovih greda, pa onda dalje dokle stignem.Od skloništa krećem prema obližnjoj bijeloj cesti koja kreće od Rovanjske (nisam 100% siguran)..., a spaja se na Majstorsku cestu nedaleko Tulovih greda. Krajolik još od jučer nije šumovit, već samo kamen i ponešto livade. Uz cesticu se mogu vidjeti na nekoliko mjesta par novouređenih kuća od kamena. Vrijeme je variralo od oblačnog prema sunčanom, ali naoblaka nikako da se raskine.




LIBINJE GLEDANO SA ISTOKA










NA PUTU ZA TULOVE GREDE

Za nekih sat i po stižem podno Tula, te tu pronalazim markaciju koja sa sjeverne strane vodi prema vrhu. Podno te markacije nalazi se udolina Praška lokva gdje se mogu vidjeti dvije – tri vikend kuće. Staza u jednom trenutku ulazi među same Tulove grede te se odatle na dalje treba pentrati i provlačiti po stijenama do vrha. Ponegdje su vidljivi bunkeri iz rata, a ponegdje , ako sam dobro povezao - stupići koji označavaju iza koje linije se nije sigurno kretati radi mina, kao i hrpice žica za telekomunikaciju. Mic po mic i eto me na vrhu, konzerva, sokić, par fotografija, proučavanje karte i vremenskih prilika.
Nakon pauze krećem natrag istim putem. Čim sam sišao s vršnog stjenovitog djela, dolzeći na komadić zemlje odakle čini mi se ima i neka starija markacija (krug ) prema jugu (5 min od vrha), primjetio sam slučajno - izmedju tih par zemljanih koraka da strši nešto nalik mini. Koliko sam zapamtio iz vojske od protupješačkih mina, imaju nagazne – paštete i nešto razornije odskočne, koje se aktiviraju povlačenjem žice rastegnute između upaljača mine i nekog drugog objekta. Za ovu sam pretpostavljao da nije odskočna jer bi trebala stršati više i biti povezana s nečim, tako da, ako je to mina, onda je ta nagazna. Zdravo razmišljajući čini mi se nevjerovatno da ju nitko nije vidio, jer je točno na dobro označenoj stazi (friška – posljeratna markacija) koja se sudeći po velebitskoj karti i planinarskom vodiču smatra sigurna. Kada sam kasnije dobio potvrdu od Hrvatskog centra za razminiravanje, da se radi o PMA-2 protupješačkoj mini, pa sam malo guglao – vidim da piše da se jako teško detektiraju jer gotovo da i nemaju metala, a na slikama ta mina ima i neku zvjezdicu na svome vrhu. Dali to znači da je neopasna (nekompletna) ili ima više vrsta to nisam baš siguran, naime nakon razmjene nekoliko poziva i mailova sa slikama dobio sam potvrdu da su zaprimili informaciju, ali kasnije nisam nikad pitao što je dalje bilo s tim.


PRILAZ TULOVIM GREDAMA (markacija vodi sa lijeve - sjeverne strane greda)










POGLED SA VRHA PREMA PRAŠKOJ LOKVI ( u pozadini Sveto brdo)




LOKACIJA GDJE SAM VIDIO PMA -2 (NA DNU FOTOGRAFIJE U SREDINI)


Otvorio sam četvoro oči i spustio se do prekrasnog dolca poda Tulom želeći vidjeti koliko je utabana staza koja je ucrtana u karti te vodi na istok prema Lađi.
Taj put se u starom velebitskom vodiču iz 1929 opisuje ovim riječima :
Jedna od lakših tura u cijelom Velebitu, a istovremeno možemo reći i jedna od najlijepših i najzanimljivijih jer nas cijelim putem od Dolca poda Tulom do Prosenjaka vodi prirodnim parkom najraznoličnijih kamenitih oblika, što ih je svemoćna ruka prirode isklesala u onom jedrom i tvrdom kršniku. Opisati taj kraj je nemoguće, jer i najbolje pero ne može potpuno prikazati sve one utiske i ljepote, to treba vidjeti.
Nažalost po mojoj karti tu je trebalo proći jedno kilometar i po kroz crvene kose linije koje označavaju rizično područje bez označene staze kuda se može sigurno proći. Kada bi taj dio bilo moguće preći po kakvim stjenama ili ako bi sreo kakvog pastira da me provede onda bi se možda i odvažio, ali ovako , ne bih si mogao za života oprostiti nepromišljenu glupost, da se nedo bog šta desi. Okrećem se s tugom u očima na istočnom rubu dolca gdje staza lagano zarasta, ali se ipak vide tragovi života (dvije boce od jamnice godište 2011 i odbačeni metalni vojni šljem). Sa ovoga predivnog dolca pod Tulom puca fantastičan pogled na grede, a točno ispod njega prolazi tunel Sveti rok koji danas spaja Liku i Dalmaciju. Gotovo 200 godina ranije tu istu Liku i Dalmaciju je spojila Majstorska cesta koja prolazi nedaleko odavdete i dan danas svjedočii zašto je dobila takvo ime.
Ja sam se morao vratiti upravo na tu cestu, te sem odatle imao dvije opcije : - ili se spustiti njome skroz do Zatona Obrovačkog i onda se opet dizati prema Jaslama, te dalje na prezid ili krenuti cestom na drugu stranu prema Lici i nakon prijevoja Mali Halan se spustiti par kilometara i tu kod Crvenih potoka skrenuti desno na istok šumskom cestom za koju sam čuo da je sigurna. Odlučio sam se za ovu drugu varijantu jer se ne moram previše spuštati sa planine mada sa današnjeg stajališta vjerujem da je ova druga vartijanta sa primorske strane nesumnjivo lijepša.





DOLAC POD TULOM




I NATPISI U DOLCU




MAJSTORSKA CESTA

Vraćam se do bijele ceste te krećem desno prema prijevoju Mali Halan koji je činio granicu Like i Dalmacije. Ta cesta duga četrdesetak kilometara je završena 1832, te je nesumnjivo među najljepšima planinskim cestama u Hrvatskoj. Za vrijeme mog prolaska zaustavio sam jedan auto i mini autobus da tražim vode pošto sam bio malo kratak. Žena iz auta mi je dala cijeli paket sokova i doslovno mi osvježila dan. Velikim djelom područje oko ceste je minski sumnjivo te se nije preporučljivo muvati okolo. Vec sam polagano počeo gledati gdje bih mogao zanoćiti da me ne uhvati noć. Nedugo nakon samog prijevoja se spaja markacija koja dolazi sa Dušica podno Svetog brda, a još par kilometara niže na oštroj serpentini od gotovo 360 stupnjeva, skreće cesta prema Crvenim potocima (izvor). Tu sam trebao skrenuti, ali kako je svuda uokolo teren strm (nepogodan za šator), sjetio sam se da sam vidio prije dvije godine nešto niže prema Svetom Roku, vojnu ili lovačku čeku (osmatračnicu). Tada sam prolazio biciklom, ali iz suprotnog smjera iz pravca Svetog Roka, a ta čeka mi se činila najpogodnijom, ako bude dovoljno široka za prespavati. Ubrzo nailazim na nju i mjesto se pokazalo idealno za prespavat. Imao sam pod kontrolom cestu, Liku, pogled prema Ćelavcu i Crnopcu i signal na telefonu i najbolju moguću izolaciju od vlage. Nakon dva korištenja karimat se probušio, pa mi je ta izolacija (pokazat će se kasnije) bila bitna.










POGLED NA CRNOPAC I ĆELAVAC


NA LIKU



STATISTIKA:

hoda : 7-8 h (moze i brže, ali meni je trebalo toliko)

ljudi po putu : 2 -3 vozila

vrijeme : promjenjivo bez kiše




- 14:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 17.12.2013.

GRČKE SKULPTURE (Vlaški grad - Sveto brdo - Libinje)

Oko četri u jutro krećemo prema Svetom brdu, ali ono što je par sati ranije izgledalo idealno vrijeme sada više ne izgleda. Nakon nepunih pola sata uspona odustajemo jer smo s visinom ulazili u sve gušću oblačnu kapu koja nije obećavala tako skori pomak, pa se vracamo u još tople vreće dospavati.
Par sati kasnije, ustajemo po drugi puta te uz kavicu i veliku čokoladu uzivamo u pogledu prema paklenickom kanjonu i moru. Velika čokolada je bila namjenjena za potkupiti časnu sestru, da me pusti da prespavam u krupskom manastiru, ali nisam više imao srca tajiti da ju imam pored tolikih usta oko mene. A trebalo se je i revanširati za jučerašnje palačinke.
Nedugo zatim društvo se razilazi na grupu A, okupljenu oko Cveleta i tave s gljivama mliječnicama, grupu B, grupiranu na obližnjoj livadi radi jutarnjih tjelovježbi i grupu C tj. mene koja više nije mogla čekati te kreće po drugi puta na ovo naše najsvetije brdo.


ZLATKO, CVELE I ČAKI - povratak otpisanih


JUTARNJI VIDICI


SKLONIŠTE DANJU


CVELE U AKCIJI


JUTARNJA GOZBA


I GIMNASTIKA


POD BUDNIM OKOM GURUA ZLATKA

Do gore ima kakvih sat do sat i po uzbrdice, ali staza je prelijepa, pa se to baš i ne osjeti. Oblaci su se već lagano digli te sam se mogao nauživati vidika na sve strane.


NA PUTU KA SVETOM BRDU

Sa Svetim brdom završava ova vršna zona Velebita kao i paklenički nacionalni park. Inače park je utemeljen još 1949 godine, kao tek drugi u hrvatskoj nakon Plitvičkih jezera.
Velebit je jedina planina u Hrvatskoj koja na čijem području se nalaze dva nacionalna parka. Citirat ću nekoliko rečenica iz starog vodiča kojeg sam ponio, a koje ističu karakter ove moćne planine.

Velebit je prava krška planina i zbog toga nije jednoličan jer se konfiguracija njegova tla vrlo mjenja, a s njom se mjenjaju i prilike za život u velikom kontrastu. Ima tu bujnih košanica i pustih kamenjara, divljih prašuma i pitomih gajeva, dubokih provalija i duliba, vrletnih kamenjaka i kukova, neprohodnih japaga, vrtača, pećina i ponora, samograda, strmoglavnica i zidova, vododerina, škrapa i žljebova, snježnica itd. Naš narod karakterizuje krš dvjema jakim riječima koje potpuno ocrtavaju njegov karakter - "PUSTA GOLET". Promatramo li krajeve primorske strane Velebita, pričinjavaju nam se ti krajevi kao strašna kamena pustinja. Razlog toj goleti je taj što je Velebit izgrađen od vapnenaca i dolomita koji su kod stvaranja gorskog grebena bili uzdignuti i borani i prostrano stlačeni, pa je poradi toga u njima nastao bezbroj većih i manjih pukotina i šupljina kroz koje atmosferske vode snašaju sav humus u nutarnjost trupine, a površina ostaje gola, kamenita, neplodna i bez vode.
Površina vapnenaca u području Velebita nije glatka nego izdubljena žljebićima koji su međusobno odijeljeni rubovima oštrim poput noža. Žljebići su negdje dublji, negdje plići, negdje vrlo pravilni i paralelni , a drugdje opet vrlo razbacani. Tu pojavu označujemo pod imenom škrape. Druga površinska karakteristika su vrtače ili ponikve tj. ljevkaste udubine u površini, koje su nastale urušavanjem vapnenačkih slojeva uz pripomoć djelovanja zračnih voda. Često susrećemo u Velebitu duboke ponore i spilje, uske i široke – svih oblika i dimenzija. Zatim već ranije spominjana krška polja okružena unaokolo visokim gorskim grebenima, te krške duguljaste doline ili dulibe. Daljnja i možda najmarkantnija karakteristika velebitskog krša su brojni kukovi, nazubljeni grebeni, stupovi i tulci te razni kameniti oblici najfantastičnijih oblika.



PUSTA GOLET S MORA (arhiva)

Nakon sat i kusur hoda dolazim na vrh brda utvrditi konačnu istinu. Dalmacija, Podvelebit ili Lika, Sveto brdo ili Visočica, kamen ili bukva, maslina ili krumpir, vino ili rakija, bura ili zima ili to sve zajedno? Što li daje Velebitu njegov identitet.

Da vidimo šta ima za reći naš autor vodiča Josip Poljak:
Ona silna gorska gromada koja od Vratnika kod Senja seže do Zrmanje, pa stvara od iskona do vijeka golemu pregradu, dijeli dva svijeta, a određuje i formira za vremena, život onoga naroda i onoga kraja, prodaje mu biljeg svoje osobitosti, da silno utječe na dušu stanovnika onog nekako osamljenog djela svijeta. Taj Velebit koji ima i svoju floru i svoju faunu, stvara i svoje ljude da moraju biljeg svoga podrijetla ponijeti u koju god stranu svijeta pošli. Pa ne samo to, on podaje i novodošlim stanovnicima za kratko vrijeme ono nešta posebno, a već je slijedeći naraštaj sasvim njegov. Ta silna snaga jednog kraja ne pokazuje se u nas nigdje više. A to ljudstvo tamo ima ne samo velike duševne sposobnosti, koje nažalost ostaju često neupotrebljene, već se odlikuje neobičnom tjelesnom ljepotom, što su već mnogi zapažali. Naročito se to zapaža kod muškaraca koji i u najdubljoj starosti, nakon vrlo teško provedenog života zadržavaju tako često najplemenitije oblike, dok se među mladeži nalaze veoma često individui tako savršene ljepote i tako otmjenih crta, da sve grčke skulpture daleko zaostaju.


STARAC IZ PRIGORJA


NEŠTO MLAĐI LIČANIN


IZBACI ULJEZA

Dakle vidimo da se autor tu puno ne izjašnjava, na koju stranu treba gledati te ističe utjecaj ove planine na cjelokupni živalj sa obje njene strane. Sigurno da je su na njegovo mišljenje utjecali i brojnost ljudi koji su ovdje živjeli i njihov način života. Nažalost ili naradost, ljudi ovdje više gotovo i da ne žive, pa i ne mogu suditi koliko neke od ovih tvrdnji stoje ili ne. Danas puno više posjetioca sa puno boljom opremom pohodi ovu planinu, ali nema više interakcije. Nema trgovine - soli za mljeko, ulje za meso, duvan za konak, vino za sir, rakiju za sijeno itd.
Čini se, nema više ni tih opjevanih ljepotana, samo Velebit još uvijek stoji tamo gdje je stajao od kad je čovjeka, te nijemo svjedoči o stotinama generacija koje su ga pohodile i bile vezane uz njega.


POGLED PREMA MORU (sa Svetog brda)


PREMA ZAPADU


PREMA ISTOKU ( polje Dušice)


No, vratimo se u realnost, nakon poduzeg uzivanja na vrhu Svetog brda slijedi polusatni spust do krškog polja Dušice u čijem podnožju je smješteno sklonište, za koje su mi rekli da ga zaobiđem, ali uopće nije izgledalo loše. Valjda ima puhova, ali za ovo kratko vrijeme ja nisam čuo nijednog. Od skloništa dalje put vodi u pravcu Debelog brda ( ili kuka - nemam sad kartu sa sobom) sve dok ne izbijam na vidikovac sa kojeg se jasno vidi Libinje.


POGLED NA SVETO BRDO SA DUŠICA






SKLONIŠTE NA DUŠICAMA

Tu se markacija malo gubi na nizbrdici, ali uz dobru vidljivost nema greške. Samo ravno dolje do polja Malo Libinje s kojeg treba preći prirodno najlakšim putem, pa na Veliko Libinje, gdje je smješteno kontejner sklonište od HPS-a. U slučaju magle kompas i karta će biti od velike pomoći. Već na silasku prema poljima mogli su se čuti u daljini konji jer bar jedan ima zvono oko vrata. Dok sam ja došao do skloništa i malo se raskomotio, naložio, donio vode već su se i oni počeli lagano približavati. Pošto nisam imao signala, a želio sam se raspitati za daljnju vremensku prognozu, otpješačio sam petnaestak minuta u pravcu mora, ali po putu su me iznenadili brojni medvjeđi tragovi u blatu. Jučer su mi Zagrepčani spominjali da su naišli na neku konjsku lešinu, pa će valjda to i biti razlog njihovog prisustva, jer ovdje baš i nema šume gdje se mogu kriti.
Sklonište se vizualno baš nije uklapalo u okoliš, ali je više nego dobro – najmekši madraci, najbolja termo izolacija drugim riječima – novo. Bunar sa vodom nije predaleko, ali bi ju mozda trebalo prokuhati jer mi poklopac bunara baš nije ulijevao povjerenje, a za donijeti drva treba malo više truda jer se ovdje stabla broje na prste.


POGLED NA VELIKO LIBINJE


OSTACI STANOVA NA LIBINJU


PRVI KONJI


ŠTO SE TO BIJELI?


LABUDOVI?

Ali ono po čemu je ovo sklonište sigurno jedinstveno to će vam više dočarati slike. Konji su me nanjušili i ubrzo se skupilo njih desetak ispred otvorene kućice. Podijelio sam im stari kruh, a oni su me gledali i šutirali jedni druge zadnjim nogama kako bi se što bliže progurali. U jednom momentu sam ložio peć, a dvije tri glave su kroz otvorena vrata virile šta ja to radim unutra. Trebalo je proći više od sata da mi prvi od njih dopusti da ga podragam po njušci. Kako je jedan od njih imao zvono uvijek bih, ako zatvorim vrata mogao procijeniti gdje su. Nisu se udaljavali i svaki put kad bi izašao, začas bi se opet skupili tik ispred kontejnera. Sigurno je na to utjecala činjenica šta sam im dao kruha, ali kada ih gledam čini mi se kao da iz njih isijava privrženost i respekt prema čovjeku. Izjutra su opet bili tu da me isprate. Nisam se ni sekunde osjećao usamljeno.



SLONIŠTE IZNUTRA


POMALO DOLAZE


SVE BLIŽE







STATISTIKA:

vrijeme : pretežno sunčano

hoda : oko 4 sata

ljudi po putu : nula

životinja po putu : dvije srne i desetak konja

- 23:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.12.2013.

RESET (Paklenica - Starigrad -Paklenica - Vlaški Grad)

Nisam se baš previše naspavao u pakleničkom domu, slike su bile još jako svježe, te sam pokušavao na sve načine analizirati situacije i činjenice koje su prethodile nesretnom događaju. Činjenice su da nam je Frane još prvi dan rekao da nema nikakvih planova za sutra te da će vidjet šta će i dali će kuda. Nije imao vreće za spavanje, a koliko ja znam na Ivinim vodicama nema deka (bar ih nije bilo). Nije nijednom izvadio svoju hranu, slabo je večerao s nama iako smo ga svi nudili, te je rekao drugi dan da doručak obično preskače. Također, spomenuo mi je da je ovu dionicu između Struga i Svetog brda prešao dosta puta (7-8 čini mi se), te da ju dobro poznaje, pa je na moju odluku da ostanem i čekam još dan duže direktno utjecalo njegovo mišljenje da je prejaka magla. Rekao mi je da je jednom prehodao dionicu od Oltara do Crnopca, bio je zainteresiran za moje planove i iskustva, kao i ja za njegove, te smo se i napričali oko doživljaja s naših tura.
Šta li se je sve odvijalo u njegovoj glavi, te dali mu je naše prisustvo možda produžilo dan života, ja ne znam.. Dali je i moja odluka da ostanem/ne odem drugi dan utjecala na vrijeme i mjesto tragedije - čini mi se da jeste.
Radi blizine lokacije mislim da je morao znati da ću ga pronaći. Dali je to možda želio ili je samo odabrao to mjesto kao priručno jer je tamo pronašao ljestve pomoću kojih se je popeo do grane te iskoristio maglu i moju zaokupljenost vješanjem robe kraj peći. Mogao sam slučajno ranije izaći na wc, te bih ga, ako bih krenuo u tom smjeru, vjerojatno vidio.
U jednom trenutku me je upitao - dali mi je uopće pametno prati robu (pretpostavljam u smislu - dali će se stići osušiti ), na što sam odgovorio da ću upravo to učiniti. Petnaestak minuta kasnije, mi je rekao: " Evo sada ću se skloniti da možeš objesiti robu" - sa klupe pored i to su bile njegove posljednje riječi. Tada je već morao imati uže sa sobom.
Nametala mi se misao, ako je npr odlučio čvrsto to uraditi, mogao je kad god je htio otpješačiti desetak minuta na bilo koju stranu te bi tu bio siguran da ga nitko neće ni spriječiti ni pronaći tako lako. Čini mi se vjerojatnije da je imao velik košmar u glavi.
Došao je zauvijek ostati na ovoj planini. Pokoj mu duši i laka mu zemlja. Žao mi je da je tako završio. Vidim na stranicama njegovog planinarskog društva da je pohodio brojne planine, te da je bio cijenjen.
Iskreno, nisam ni sam siguran da li je malo neukusno o ovome pisati, nije mi namjera da skupljam čitatelje na tuđoj nesreći, ali je taj događaj prilično utjecao na mene, pa sam nekako prelomio da bi možda bilo neobjektivno to prešutjeti.

***
Slijedeći dan me budi domar Matija rano ujutro, jer da su mu javili da treba počet akcija izvlačenja tijela sa Struga, te da ćemu radio vezom ubrzo javiti gdje ja trebam doći vezano za davanje izjave policiji. Nakon kojih sat vremena krećemo ja i Vuke (domar) prema ulazu u Nacionalni park Paklenica pričekati policiju radi davanja izjave. Oni su već bili tamo, pa sam kratko objasnio šta se je dogodilo i ostavio podatke. Odlučio sam, kad sam se već morao spustiti da produžim u Starigrad, pa da vidim šta ću dalje. Razmišljao sam da li da odem sutra kući, počeo sam se malo bojati samoće i još svježih sjećanja. Napunio sam u Starigradu telefon, koji je nakon šest dana sušenja opet proradio. Samopouzdanje mi je malo poraslo nakon nekoliko telefonskih razgovora, pa sam odlučio da ću se još isti dan vratiti na Velebit i to do skloništa na Ivinim vodicama, te tamo prespavati.
I kako to već biva, sreća mi se je nasmješila. Bacio sam prst u Starigradu, te mi odmah staje kombi pun života koji me je prvo povezao do ulaza u NP, a tu se ispostavilo, da njegova posada planira danas stići sve do Vlaškog grada, skloništa oko sat vremena hoda dalje od Ivinih vodica. Dakle putevi će nam se poklapati.
Prvo se je trebalo vratiti istim putem kojim sam se ujutro spuštao - kroz predivni kanjon velike Paklenice - najvećeg i najljepšeg penjališta u Hrvatskoj, pa nakon oko dva sata hoda, stići natrag do planinarskog doma Paklenica. Staza je dobro uređena, radi brojnih posjetitelja, a i da nije, lako se je orijentirati jer uglavnom prati kanjon kroz koji teče potok.


PENJAČI


ANIĆA KUK - najviša stijena u Velebitu


PAKLENIČKI POTOK


NATRAG PREMA GORE


PLANINARSKI DOM PAKLENICA


DOMAR MATIJA

Ispred doma u Paklenici ponovno srećem ekipu iz kombija, te nakon daljnjih tri sata uspona stižemo otprilike istovremeno na Ivine Vodice. Staza vodi uglavnom uzbrdo, kroz šumu uz povremene otvorenije vidike prema vršnim djelovima. Već sam imao dosta dobru kondiciju, pa se gotovo i nisam umorio.
Ipak, nije mi se ostajalo sam, a i godilo mi je društvo, pa sam se uspio nekako ugurati među ekipu. Nakon još oko sat vremena hoda, stižemo svi zajedno do skloništa na Vlaškom gradu. Ekipu sa kojom sam stigao su činili Davor, Gorana, Ana i Irena, a u Vlaškom gradu su ih dočekali Čaki, Zlatko i Cvele (koji su došli taj dan s Libinja), tako da sada muški preuzimaju natpolovičnu većinu. I to kako su ih (nas) dočekali. Palačinkama.Sklonište je bilo puno brašna, jer su tu povremeno spavali radnici koji su vršili radove, na rekonstrukciji.
Cijelo moje novo društvance je više manje radilo za Huckleberry Finn- avanturističko-turističku agenciju iz Zagreba. Kako se je sezona završila, došli su ovdje na team building.
Sklonište je locirano podno vrha Vlaškog grada, s prekrasnim vidikovcem prema moru, a idealno je za one koji žele na Sveto brdo ili kroz kanjon male Paklenice. A mi smo željeli, još prije zore na Sveto brdo. Ali prije toga je trebalo rješavati zalihe iz naših ruksaka, te se naslušati svakakvih priča. Atmosferu je dizao guru Zlatko sa svojom mini gitarom i zavidnim umjećem sviranja repertoara Stefanovski - Tadić. Teško da sam mogao poželjeti bolji završetak dana...A još svega par sati, pa na Sveto brdo.




NA PUTU PREMA IVINIM VODICAMA


SKLONIŠTE NA IVINIM VODICAMA


I OVO NA VLAŠKOM GRADU


VEČERA






ATMOSFERA


POGLED IZVANA


I IZNUTRA

STATISTIKA :

hoda : 7-8 h

vrijeme : sunčano

ljudi po putu : dio oko penjališta : puno
gornji dio : 2-3

- 22:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 03.12.2013.

NE PONOVILO SE (Struge - Paklenica)

Nedjeljno jutro na Strugama je bilo oblačno, ali bez kiše te je tako i ostalo cijeli dan. Nakon doručka primjećujem da gotovo svi planiraju otići, tj spuštati se sa planine prema parkingu na Rujnu ili prema ulazu u nacionalni park. Kako nisam imao više kruha, a nisam bio siguran dali će uopće doći Nives i Zdeslav radi lošeg vremena, zamolio sam jednog planinara da mi ostavi nešto kruha jer ne planiram još nekolko dana u opskrbu. On mi ga je i dao, ali nisu ostali dužni ni ostali, pa sam u desetak minuta već imao nekoliko vrsta kruha, dodatnih konzervi, voća i svega pomalo. Bilo mi je malo neprijatno, ali dobro mi je došlo, moram priznati. Solidarnost na djelu. Još su nailazili neki planinari u prolazu te su me i neki od njih darivali.
I da zaokružim, u neko doba prije podne se pojavljuju Zdeslav, Nives i njezin dečko Alf. Očekivao sam ih iz pravca doma Paklenica, ali sinoć su kasno krenuli jer su valjda čekali Alfa koji se kasnije priključio, pa su odlučili otići autom na Rujno i krenuti otalen. Pošto su valjda prvi puta išli sa Rujna, a već je pala noć, u jednom trenutku su odlučili da će radije prespavat vani u vrećama, pa ujutro nastavit dalje. I eto ih sada ovdje.
Kada su se malo ugrijali i odmorili, predložio sam im da krenemo negdje najkasnije oko 14h preko Vaganskog do skloništa na Ivinim vodicama. Nekih 4 sata hoda odavde, ako me sjećanje dobro služi. Ispala je mala prepirka između Nives koja je bila za i Alfa koji nije imao opremu za kišu, pa mu se nije išlo .Ako bi išli, oni bi sutra imali nešto više hoda do auta, ali ako budu morali pokisnut, pokisnut će i ovako i onako. U međuvremenu su otišli polako dolje svi ostali planinari-hranitelji, te ostajemo sami. Kako se nije naziralo miroljubivo rješenje - ići dalje ili ostajati ovdje-, ja sam odlučio da ću ostati danas ovdje s njima.
Nisam baš bio najsretniji s tom odlukom, ali kupili su me s par limenki piva i lješnjacima s čokoladom, pa nisam htio komplicirati. A ne bi bio ni red, došli su zbog mene. Uostalom popeli su jučer svoj prvi smjer na Anića kuku, pa ćemo imati o čemu razglabati.


EKIPA SE SPREMA PREMA DOLJE


ALF, NIVES I ZDESLAV


SKLONIŠTE NA STRUGAMA

Ja odlazim sa Zdeslavom do obližnjeg (20min) bunara Marasovca, kako bih oprao dio garderobe i da donesemo svježe vode za sklonište. Kada smo se vratili pomalo pričamo, zafrkavamo se i razmišljamo što ćemo jesti za večeru, a ja sam krenuo rješavati ove pive kako bi imao sutra lakši ruksak. Pronalazimo nekakve krumpire te ih kombiniramo u rerni sa paprikom, paradajzom, patlidžanom, kapulom i svime ostalim što smo uspjeli skupit od svježeg povrća.
Negdje taman predvečer dolazi u sklonište Frane iz Kaštela, koji je taj dan krenuo iz doma u Paklenici. Ja pojačavam večeru palentom, te nudimo i njega da jede sa nama, što je i prihvatio, ali nije se baš prejedao. Popio je i rakijicu - dvije s nama, a kako Nives nije dala da se puši unutra izašli bi koji put svi ispred, pa malo razgovarali o planinama. Činio mi se vitalan planinar od kojih 45-50 godina, spomenuo mi je kako je i on sam pred dvije godine hodao od Oltara do Crnopca, pa smo razmjenjivali informacije o tome gdje je tko spavao, šta nam se gdje dešavalo i sl. Spomenuo nam je da je bio mnogo puta na Velebitu, a na pitanje gdje planira sutra je odgovorio da će još vidjeti.
Kasnije smo igrali trešetu,briškulu i belu - ja i on, protiv Nives i Zdeslava koji baš i nije neka igračina, ali kakvi god da bili - na kraju su nas pobijedili, te smo lagano počeli zijevati i pokupili se na spavanje.Frane nije imao vreću, ali je bilo nekih deka.


PRVO JEDU ALFA MUŽJACI


PA OSTATAK

Sutradan, u ponedjeljak, ustajemo, doručkujemo, te gledamo kroz vrata kakvo je vrijeme. Malo jača maglica nego jučer sa kišicom koja je povremeno pojačavala. Zdeslav, Nives i Alf čekaju povoljan trenutak da krenu prema autu, a ja sam predložio Frani da idemo zajedno prema Ivinim vodicama. On je odgovorio u stilu, da nije za ići jer je možda prevelika magla, te da on baš i nebi, a ja neka sam odlučim. Iskreno, nije mi se ostajalo još jedan dan ovdje, ali mi se nije ni išlo sam po magli.
Negdje oko podne moji Riječani odlučuju da je bilo dosta čekanja, pošto je kiša malo oslabila, pozdravljamo se i Frane nas fotografira prije rastanka.


PRED POLAZAK


POLAZAK


FRANE

Nakon rastanka, lomim u sebi da je pametnije ostati ovdje nego ići dalje. Samo sam jednom, 2009 godine, prošao stazom prema Ivinim vodicama, te se baš ne sjećam cijelog puta do detalja. Na karti sam vidio ima dosta žute boje, što označava travnate površine gdje može biti otežana orijentacija pri slaboj vidljivosti, a najviše od svega mi se ne prolazi ta dionica po magli jer se sjećam da je to jedna od najatraktivnijih staza na cijeloj planini. Najviši velebitski vrhovi su razbacani oko staze, a ja neću vidjeti prst pred nosom. A i malo neprijatno mi je bilo ići sam, da se ne lažemo. S druge strane, hrane sam sada imao, peć je topla, pa sam odlučio da ću oprati i ovaj ostatak garderobe, kad već imam vremena. Pitao sam Franu, ako ćemo skočit kasnije do Marasovca (bunara) po vodu, misleći da ću ju potrošit na pranje, a on odgovara da nema problema. Ja odabirem robu za pranje, pronalazim neku kantu (zapravo kotao za kuhanje) i tu u dvije tri vode izapirem robu . Ulazim unutra, a on je sjedio i pušio kraj peći,te mi se obratio riječima - evo sad ću ti se ja maknut, da imaš mjesta povješat robu.
Kada sam ju povješao, otišao sam na kat po neke topografske karte i malu teku s namjerom da u nju zapišem pokoju bilješku dok se grijem unutra. U tome je prošlo više od sat vremena, a ja stavljam vodu za juhu da se grije na peć.
Negdje u to vrijeme (stavljanja juhe) primjećujem cigarete i upaljač na stolu, te mi prolazi kroz glavu (kao bivšem pušaču) kako to da ih Frane nije uzeo sa sobom. Osvrćem se malo bolje oko sebe i primjećujem da mu je ostala i jakna i ruksak na klupici. Postajem malo uznemiren, ali odlučujem da ću pričekati juhu, pa ću izaći van nebi li možda vidio šta je s njim, pa ga pozvao na tanjur tople juhe.
Razmišljao sam u sebi - da je išao u wc (šumu), da je išao tražit signal, brat gljive, do bunara po vodu, skupljat drva, šta god- trebao se je već vratiti, zašto nije ponio jaknu, cigarete.? Juha je bila gotova, izašao sam ispred skloništa te ga glasno zazvao. Vratio sam se unutra, pojeo sam par žlica i izašao opet van. Krenuo sam malo uokolo, pa mi je upala u oko ova druga kućica nedaleko skloništa. Možda je ušao tamo i sklonio se - zaspao? Nije ona baš predaleko svega 20-25 metara, ali bilo je maglovito, pa sam vidio samo obrise..Krenuo sam prema njoj kad u jednom trenutku se magla malo raziđe i ja ugledam ispred nje siluetu. Na sekundu pomislih, dobro je - znači tu je, ali već nakon slijedećeg koraka vjetrić je još malo rasčistio situaciju, te imam šta vidjeti. Čovjek visi obješen za granu. A u pičku materinu! Uznemirio sam se, vidim ga bočno i sa leđa, a vrat izgleda nestvarno. Izdužen. Sav sam se naježio i sada dok ovo pišem. Prilazim sa druge strane i konstantiram da je to on. Vičem - Frane šta uradi, Frane?, snažno ga uštipnem za nogu, ali boja kože i izraz lica i očiju bili su nedvojbeni.
Šta sada da radim?
Odlazim po rezervni telefon, penjem se 5 min na lokaciju iznad kolibe gdje smo jučer lovili signal, te sam pokušao poslati poruku, ali telefon nije radio ni pola minute prije nego šta je opet riknuo. Bilo je negdje oko 14.30, da bar mogu nekome javiti, pa da dođu po njega. Magla me je odvraćala od pomisli da krenem dolje prema domu Paklenica, nisam se baš jasno sjećao u kakvom je stanju markacija prema Buljmi, dali je staza utabanana. Ušao sam opet u kuću da probam pojest juhu jer me glad stiskala. Ali ulovio sam sam sebe da mi pogled non stop bježi prema tamo, iako se uglavnom ništa nije vidjelo. Uzimam foto aparat i opet odlazim skroz do njega da se uvjerim, da se to stvarno tako dogodilo.
Za par minuta sam već bio sto posto siguran da mi je najbolje što prije se popakirati i krenuti dolje. Taman i da sam uspio javiti šta se dogodilo, tko zna kada bi netko došao, a ja za to vrijeme ne da ne bih oka sklopio, nego,ono, ne bih se smirio na mjestu, stalno bih provjeravao jeli još tamo, previše je to stresa. A nigdje žive duše.
Kako sam se bio pošteno raširio sa vešom i sa svim drugim stvarima iz ruksaka trebalo mi je dosta vremena da to popakiram, pogasim vatru i malo pospremim. Padalo mi je na pamet da povirim u njegov ruksak, možda bih našao kakvo pismo, telefon ili bilo šta na temelju čega bi možda znao više o njemu, ali ipak nisam htio ništa dirati. Ionako ga to sada više nemože vratiti, a ja ionako odlazim dolje.
Spust prema Paklenici sam obavio u rekordnom roku, a i magla je s nadmorskom visinom bila sve rijeđa, pa nisam imao nikakvih problema sa orijentacijom. Dolje sam zatekao dvojicu domara Matiju i Vuku kojeg sam već vidio prije par dana na Škorpovcu. Ispričao sam šta se je dogodilo, pa je Matija, pošto nije imao signala, krenuo skroz na recepciju N.P. Paklenica da od tamo prijavi smrt. Mene su nahranili sarmom i dali mi krevet u jednoj od praznih soba te sam ubrzo otišao, bar pokušat, nešta odspavat.