Marketing
GRČKE SKULPTURE (Vlaški grad - Sveto brdo - Libinje)
Oko četri u jutro krećemo prema Svetom brdu, ali ono što je par sati ranije izgledalo idealno vrijeme sada više ne izgleda. Nakon nepunih pola sata uspona odustajemo jer smo s visinom ulazili u sve gušću oblačnu kapu koja nije obećavala tako skori pomak, pa se vracamo u još tople vreće dospavati.
Par sati kasnije, ustajemo po drugi puta te uz kavicu i veliku čokoladu uzivamo u pogledu prema paklenickom kanjonu i moru. Velika čokolada je bila namjenjena za potkupiti časnu sestru, da me pusti da prespavam u krupskom manastiru, ali nisam više imao srca tajiti da ju imam pored tolikih usta oko mene. A trebalo se je i revanširati za jučerašnje palačinke.
Nedugo zatim društvo se razilazi na grupu A, okupljenu oko Cveleta i tave s gljivama mliječnicama, grupu B, grupiranu na obližnjoj livadi radi jutarnjih tjelovježbi i grupu C tj. mene koja više nije mogla čekati te kreće po drugi puta na ovo naše najsvetije brdo.
ZLATKO, CVELE I ČAKI - povratak otpisanih
JUTARNJI VIDICI
SKLONIŠTE DANJU
CVELE U AKCIJI
JUTARNJA GOZBA
I GIMNASTIKA
POD BUDNIM OKOM GURUA ZLATKA
Do gore ima kakvih sat do sat i po uzbrdice, ali staza je prelijepa, pa se to baš i ne osjeti. Oblaci su se već lagano digli te sam se mogao nauživati vidika na sve strane.
NA PUTU KA SVETOM BRDU
Sa Svetim brdom završava ova vršna zona Velebita kao i paklenički nacionalni park. Inače park je utemeljen još 1949 godine, kao tek drugi u hrvatskoj nakon Plitvičkih jezera.
Velebit je jedina planina u Hrvatskoj koja na čijem području se nalaze dva nacionalna parka. Citirat ću nekoliko rečenica iz starog vodiča kojeg sam ponio, a koje ističu karakter ove moćne planine.
Velebit je prava krška planina i zbog toga nije jednoličan jer se konfiguracija njegova tla vrlo mjenja, a s njom se mjenjaju i prilike za život u velikom kontrastu. Ima tu bujnih košanica i pustih kamenjara, divljih prašuma i pitomih gajeva, dubokih provalija i duliba, vrletnih kamenjaka i kukova, neprohodnih japaga, vrtača, pećina i ponora, samograda, strmoglavnica i zidova, vododerina, škrapa i žljebova, snježnica itd. Naš narod karakterizuje krš dvjema jakim riječima koje potpuno ocrtavaju njegov karakter - "PUSTA GOLET". Promatramo li krajeve primorske strane Velebita, pričinjavaju nam se ti krajevi kao strašna kamena pustinja. Razlog toj goleti je taj što je Velebit izgrađen od vapnenaca i dolomita koji su kod stvaranja gorskog grebena bili uzdignuti i borani i prostrano stlačeni, pa je poradi toga u njima nastao bezbroj većih i manjih pukotina i šupljina kroz koje atmosferske vode snašaju sav humus u nutarnjost trupine, a površina ostaje gola, kamenita, neplodna i bez vode.
Površina vapnenaca u području Velebita nije glatka nego izdubljena žljebićima koji su međusobno odijeljeni rubovima oštrim poput noža. Žljebići su negdje dublji, negdje plići, negdje vrlo pravilni i paralelni , a drugdje opet vrlo razbacani. Tu pojavu označujemo pod imenom škrape. Druga površinska karakteristika su vrtače ili ponikve tj. ljevkaste udubine u površini, koje su nastale urušavanjem vapnenačkih slojeva uz pripomoć djelovanja zračnih voda. Često susrećemo u Velebitu duboke ponore i spilje, uske i široke – svih oblika i dimenzija. Zatim već ranije spominjana krška polja okružena unaokolo visokim gorskim grebenima, te krške duguljaste doline ili dulibe. Daljnja i možda najmarkantnija karakteristika velebitskog krša su brojni kukovi, nazubljeni grebeni, stupovi i tulci te razni kameniti oblici najfantastičnijih oblika.
PUSTA GOLET S MORA (arhiva)
Nakon sat i kusur hoda dolazim na vrh brda utvrditi konačnu istinu. Dalmacija, Podvelebit ili Lika, Sveto brdo ili Visočica, kamen ili bukva, maslina ili krumpir, vino ili rakija, bura ili zima ili to sve zajedno? Što li daje Velebitu njegov identitet.
Da vidimo šta ima za reći naš autor vodiča Josip Poljak:
Ona silna gorska gromada koja od Vratnika kod Senja seže do Zrmanje, pa stvara od iskona do vijeka golemu pregradu, dijeli dva svijeta, a određuje i formira za vremena, život onoga naroda i onoga kraja, prodaje mu biljeg svoje osobitosti, da silno utječe na dušu stanovnika onog nekako osamljenog djela svijeta. Taj Velebit koji ima i svoju floru i svoju faunu, stvara i svoje ljude da moraju biljeg svoga podrijetla ponijeti u koju god stranu svijeta pošli. Pa ne samo to, on podaje i novodošlim stanovnicima za kratko vrijeme ono nešta posebno, a već je slijedeći naraštaj sasvim njegov. Ta silna snaga jednog kraja ne pokazuje se u nas nigdje više. A to ljudstvo tamo ima ne samo velike duševne sposobnosti, koje nažalost ostaju često neupotrebljene, već se odlikuje neobičnom tjelesnom ljepotom, što su već mnogi zapažali. Naročito se to zapaža kod muškaraca koji i u najdubljoj starosti, nakon vrlo teško provedenog života zadržavaju tako često najplemenitije oblike, dok se među mladeži nalaze veoma često individui tako savršene ljepote i tako otmjenih crta, da sve grčke skulpture daleko zaostaju.
STARAC IZ PRIGORJA
NEŠTO MLAĐI LIČANIN
IZBACI ULJEZA
Dakle vidimo da se autor tu puno ne izjašnjava, na koju stranu treba gledati te ističe utjecaj ove planine na cjelokupni živalj sa obje njene strane. Sigurno da je su na njegovo mišljenje utjecali i brojnost ljudi koji su ovdje živjeli i njihov način života. Nažalost ili naradost, ljudi ovdje više gotovo i da ne žive, pa i ne mogu suditi koliko neke od ovih tvrdnji stoje ili ne. Danas puno više posjetioca sa puno boljom opremom pohodi ovu planinu, ali nema više interakcije. Nema trgovine - soli za mljeko, ulje za meso, duvan za konak, vino za sir, rakiju za sijeno itd.
Čini se, nema više ni tih opjevanih ljepotana, samo Velebit još uvijek stoji tamo gdje je stajao od kad je čovjeka, te nijemo svjedoči o stotinama generacija koje su ga pohodile i bile vezane uz njega.
POGLED PREMA MORU (sa Svetog brda)
PREMA ZAPADU
PREMA ISTOKU ( polje Dušice)
No, vratimo se u realnost, nakon poduzeg uzivanja na vrhu Svetog brda slijedi polusatni spust do krškog polja Dušice u čijem podnožju je smješteno sklonište, za koje su mi rekli da ga zaobiđem, ali uopće nije izgledalo loše. Valjda ima puhova, ali za ovo kratko vrijeme ja nisam čuo nijednog. Od skloništa dalje put vodi u pravcu Debelog brda ( ili kuka - nemam sad kartu sa sobom) sve dok ne izbijam na vidikovac sa kojeg se jasno vidi Libinje.
POGLED NA SVETO BRDO SA DUŠICA
SKLONIŠTE NA DUŠICAMA
Tu se markacija malo gubi na nizbrdici, ali uz dobru vidljivost nema greške. Samo ravno dolje do polja Malo Libinje s kojeg treba preći prirodno najlakšim putem, pa na Veliko Libinje, gdje je smješteno kontejner sklonište od HPS-a. U slučaju magle kompas i karta će biti od velike pomoći. Već na silasku prema poljima mogli su se čuti u daljini konji jer bar jedan ima zvono oko vrata. Dok sam ja došao do skloništa i malo se raskomotio, naložio, donio vode već su se i oni počeli lagano približavati. Pošto nisam imao signala, a želio sam se raspitati za daljnju vremensku prognozu, otpješačio sam petnaestak minuta u pravcu mora, ali po putu su me iznenadili brojni medvjeđi tragovi u blatu. Jučer su mi Zagrepčani spominjali da su naišli na neku konjsku lešinu, pa će valjda to i biti razlog njihovog prisustva, jer ovdje baš i nema šume gdje se mogu kriti.
Sklonište se vizualno baš nije uklapalo u okoliš, ali je više nego dobro – najmekši madraci, najbolja termo izolacija drugim riječima – novo. Bunar sa vodom nije predaleko, ali bi ju mozda trebalo prokuhati jer mi poklopac bunara baš nije ulijevao povjerenje, a za donijeti drva treba malo više truda jer se ovdje stabla broje na prste.
POGLED NA VELIKO LIBINJE
OSTACI STANOVA NA LIBINJU
PRVI KONJI
ŠTO SE TO BIJELI?
LABUDOVI?
Ali ono po čemu je ovo sklonište sigurno jedinstveno to će vam više dočarati slike. Konji su me nanjušili i ubrzo se skupilo njih desetak ispred otvorene kućice. Podijelio sam im stari kruh, a oni su me gledali i šutirali jedni druge zadnjim nogama kako bi se što bliže progurali. U jednom momentu sam ložio peć, a dvije tri glave su kroz otvorena vrata virile šta ja to radim unutra. Trebalo je proći više od sata da mi prvi od njih dopusti da ga podragam po njušci. Kako je jedan od njih imao zvono uvijek bih, ako zatvorim vrata mogao procijeniti gdje su. Nisu se udaljavali i svaki put kad bi izašao, začas bi se opet skupili tik ispred kontejnera. Sigurno je na to utjecala činjenica šta sam im dao kruha, ali kada ih gledam čini mi se kao da iz njih isijava privrženost i respekt prema čovjeku. Izjutra su opet bili tu da me isprate. Nisam se ni sekunde osjećao usamljeno.
SLONIŠTE IZNUTRA
POMALO DOLAZE
SVE BLIŽE
STATISTIKA:
vrijeme : pretežno sunčano
hoda : oko 4 sata
ljudi po putu : nula
životinja po putu : dvije srne i desetak konja
Post je objavljen 17.12.2013. u 23:53 sati.