Nedjeljno jutro na Strugama je bilo oblačno, ali bez kiše te je tako i ostalo cijeli dan. Nakon doručka primjećujem da gotovo svi planiraju otići, tj spuštati se sa planine prema parkingu na Rujnu ili prema ulazu u nacionalni park. Kako nisam imao više kruha, a nisam bio siguran dali će uopće doći Nives i Zdeslav radi lošeg vremena, zamolio sam jednog planinara da mi ostavi nešto kruha jer ne planiram još nekolko dana u opskrbu. On mi ga je i dao, ali nisu ostali dužni ni ostali, pa sam u desetak minuta već imao nekoliko vrsta kruha, dodatnih konzervi, voća i svega pomalo. Bilo mi je malo neprijatno, ali dobro mi je došlo, moram priznati. Solidarnost na djelu. Još su nailazili neki planinari u prolazu te su me i neki od njih darivali.
I da zaokružim, u neko doba prije podne se pojavljuju Zdeslav, Nives i njezin dečko Alf. Očekivao sam ih iz pravca doma Paklenica, ali sinoć su kasno krenuli jer su valjda čekali Alfa koji se kasnije priključio, pa su odlučili otići autom na Rujno i krenuti otalen. Pošto su valjda prvi puta išli sa Rujna, a već je pala noć, u jednom trenutku su odlučili da će radije prespavat vani u vrećama, pa ujutro nastavit dalje. I eto ih sada ovdje.
Kada su se malo ugrijali i odmorili, predložio sam im da krenemo negdje najkasnije oko 14h preko Vaganskog do skloništa na Ivinim vodicama. Nekih 4 sata hoda odavde, ako me sjećanje dobro služi. Ispala je mala prepirka između Nives koja je bila za i Alfa koji nije imao opremu za kišu, pa mu se nije išlo .Ako bi išli, oni bi sutra imali nešto više hoda do auta, ali ako budu morali pokisnut, pokisnut će i ovako i onako. U međuvremenu su otišli polako dolje svi ostali planinari-hranitelji, te ostajemo sami. Kako se nije naziralo miroljubivo rješenje - ići dalje ili ostajati ovdje-, ja sam odlučio da ću ostati danas ovdje s njima.
Nisam baš bio najsretniji s tom odlukom, ali kupili su me s par limenki piva i lješnjacima s čokoladom, pa nisam htio komplicirati. A ne bi bio ni red, došli su zbog mene. Uostalom popeli su jučer svoj prvi smjer na Anića kuku, pa ćemo imati o čemu razglabati.
EKIPA SE SPREMA PREMA DOLJE
ALF, NIVES I ZDESLAV
SKLONIŠTE NA STRUGAMA
Ja odlazim sa Zdeslavom do obližnjeg (20min) bunara Marasovca, kako bih oprao dio garderobe i da donesemo svježe vode za sklonište. Kada smo se vratili pomalo pričamo, zafrkavamo se i razmišljamo što ćemo jesti za večeru, a ja sam krenuo rješavati ove pive kako bi imao sutra lakši ruksak. Pronalazimo nekakve krumpire te ih kombiniramo u rerni sa paprikom, paradajzom, patlidžanom, kapulom i svime ostalim što smo uspjeli skupit od svježeg povrća.
Negdje taman predvečer dolazi u sklonište Frane iz Kaštela, koji je taj dan krenuo iz doma u Paklenici. Ja pojačavam večeru palentom, te nudimo i njega da jede sa nama, što je i prihvatio, ali nije se baš prejedao. Popio je i rakijicu - dvije s nama, a kako Nives nije dala da se puši unutra izašli bi koji put svi ispred, pa malo razgovarali o planinama. Činio mi se vitalan planinar od kojih 45-50 godina, spomenuo mi je kako je i on sam pred dvije godine hodao od Oltara do Crnopca, pa smo razmjenjivali informacije o tome gdje je tko spavao, šta nam se gdje dešavalo i sl. Spomenuo nam je da je bio mnogo puta na Velebitu, a na pitanje gdje planira sutra je odgovorio da će još vidjeti.
Kasnije smo igrali trešetu,briškulu i belu - ja i on, protiv Nives i Zdeslava koji baš i nije neka igračina, ali kakvi god da bili - na kraju su nas pobijedili, te smo lagano počeli zijevati i pokupili se na spavanje.Frane nije imao vreću, ali je bilo nekih deka.
PRVO JEDU ALFA MUŽJACI
PA OSTATAK
Sutradan, u ponedjeljak, ustajemo, doručkujemo, te gledamo kroz vrata kakvo je vrijeme. Malo jača maglica nego jučer sa kišicom koja je povremeno pojačavala. Zdeslav, Nives i Alf čekaju povoljan trenutak da krenu prema autu, a ja sam predložio Frani da idemo zajedno prema Ivinim vodicama. On je odgovorio u stilu, da nije za ići jer je možda prevelika magla, te da on baš i nebi, a ja neka sam odlučim. Iskreno, nije mi se ostajalo još jedan dan ovdje, ali mi se nije ni išlo sam po magli.
Negdje oko podne moji Riječani odlučuju da je bilo dosta čekanja, pošto je kiša malo oslabila, pozdravljamo se i Frane nas fotografira prije rastanka.
PRED POLAZAK
POLAZAK
FRANE
Nakon rastanka, lomim u sebi da je pametnije ostati ovdje nego ići dalje. Samo sam jednom, 2009 godine, prošao stazom prema Ivinim vodicama, te se baš ne sjećam cijelog puta do detalja. Na karti sam vidio ima dosta žute boje, što označava travnate površine gdje može biti otežana orijentacija pri slaboj vidljivosti, a najviše od svega mi se ne prolazi ta dionica po magli jer se sjećam da je to jedna od najatraktivnijih staza na cijeloj planini. Najviši velebitski vrhovi su razbacani oko staze, a ja neću vidjeti prst pred nosom. A i malo neprijatno mi je bilo ići sam, da se ne lažemo. S druge strane, hrane sam sada imao, peć je topla, pa sam odlučio da ću oprati i ovaj ostatak garderobe, kad već imam vremena. Pitao sam Franu, ako ćemo skočit kasnije do Marasovca (bunara) po vodu, misleći da ću ju potrošit na pranje, a on odgovara da nema problema. Ja odabirem robu za pranje, pronalazim neku kantu (zapravo kotao za kuhanje) i tu u dvije tri vode izapirem robu . Ulazim unutra, a on je sjedio i pušio kraj peći,te mi se obratio riječima - evo sad ću ti se ja maknut, da imaš mjesta povješat robu.
Kada sam ju povješao, otišao sam na kat po neke topografske karte i malu teku s namjerom da u nju zapišem pokoju bilješku dok se grijem unutra. U tome je prošlo više od sat vremena, a ja stavljam vodu za juhu da se grije na peć.
Negdje u to vrijeme (stavljanja juhe) primjećujem cigarete i upaljač na stolu, te mi prolazi kroz glavu (kao bivšem pušaču) kako to da ih Frane nije uzeo sa sobom. Osvrćem se malo bolje oko sebe i primjećujem da mu je ostala i jakna i ruksak na klupici. Postajem malo uznemiren, ali odlučujem da ću pričekati juhu, pa ću izaći van nebi li možda vidio šta je s njim, pa ga pozvao na tanjur tople juhe.
Razmišljao sam u sebi - da je išao u wc (šumu), da je išao tražit signal, brat gljive, do bunara po vodu, skupljat drva, šta god- trebao se je već vratiti, zašto nije ponio jaknu, cigarete.? Juha je bila gotova, izašao sam ispred skloništa te ga glasno zazvao. Vratio sam se unutra, pojeo sam par žlica i izašao opet van. Krenuo sam malo uokolo, pa mi je upala u oko ova druga kućica nedaleko skloništa. Možda je ušao tamo i sklonio se - zaspao? Nije ona baš predaleko svega 20-25 metara, ali bilo je maglovito, pa sam vidio samo obrise..Krenuo sam prema njoj kad u jednom trenutku se magla malo raziđe i ja ugledam ispred nje siluetu. Na sekundu pomislih, dobro je - znači tu je, ali već nakon slijedećeg koraka vjetrić je još malo rasčistio situaciju, te imam šta vidjeti. Čovjek visi obješen za granu. A u pičku materinu! Uznemirio sam se, vidim ga bočno i sa leđa, a vrat izgleda nestvarno. Izdužen. Sav sam se naježio i sada dok ovo pišem. Prilazim sa druge strane i konstantiram da je to on. Vičem - Frane šta uradi, Frane?, snažno ga uštipnem za nogu, ali boja kože i izraz lica i očiju bili su nedvojbeni.
Šta sada da radim?
Odlazim po rezervni telefon, penjem se 5 min na lokaciju iznad kolibe gdje smo jučer lovili signal, te sam pokušao poslati poruku, ali telefon nije radio ni pola minute prije nego šta je opet riknuo. Bilo je negdje oko 14.30, da bar mogu nekome javiti, pa da dođu po njega. Magla me je odvraćala od pomisli da krenem dolje prema domu Paklenica, nisam se baš jasno sjećao u kakvom je stanju markacija prema Buljmi, dali je staza utabanana. Ušao sam opet u kuću da probam pojest juhu jer me glad stiskala. Ali ulovio sam sam sebe da mi pogled non stop bježi prema tamo, iako se uglavnom ništa nije vidjelo. Uzimam foto aparat i opet odlazim skroz do njega da se uvjerim, da se to stvarno tako dogodilo.
Za par minuta sam već bio sto posto siguran da mi je najbolje što prije se popakirati i krenuti dolje. Taman i da sam uspio javiti šta se dogodilo, tko zna kada bi netko došao, a ja za to vrijeme ne da ne bih oka sklopio, nego,ono, ne bih se smirio na mjestu, stalno bih provjeravao jeli još tamo, previše je to stresa. A nigdje žive duše.
Kako sam se bio pošteno raširio sa vešom i sa svim drugim stvarima iz ruksaka trebalo mi je dosta vremena da to popakiram, pogasim vatru i malo pospremim. Padalo mi je na pamet da povirim u njegov ruksak, možda bih našao kakvo pismo, telefon ili bilo šta na temelju čega bi možda znao više o njemu, ali ipak nisam htio ništa dirati. Ionako ga to sada više nemože vratiti, a ja ionako odlazim dolje.
Spust prema Paklenici sam obavio u rekordnom roku, a i magla je s nadmorskom visinom bila sve rijeđa, pa nisam imao nikakvih problema sa orijentacijom. Dolje sam zatekao dvojicu domara Matiju i Vuku kojeg sam već vidio prije par dana na Škorpovcu. Ispričao sam šta se je dogodilo, pa je Matija, pošto nije imao signala, krenuo skroz na recepciju N.P. Paklenica da od tamo prijavi smrt. Mene su nahranili sarmom i dali mi krevet u jednoj od praznih soba te sam ubrzo otišao, bar pokušat, nešta odspavat.
