Prvo bih se izvinuo svim čitateljima radi sporosti, ali kako su se znatno promijenile okolnosti u mom sadašnjem životu jednostavno ne stižem trenutno odvajati više vremena za blog, dok ne riješim neke prioritete. Hvala na razumijevanju.
Još prije odlaska na Velebit kada sam razmišljao kuda proći u ovom djelu planine, razmatrao sam nekoliko mogućih varijanti. Znao sam da, ako ništa bolje ne nađem, postoji pruga koja vodi sve do okolice vrela, pa se može tim pravcem. Zatim ima poprečni put od Cerovačkih pećina do krupskog manastira, pa poprečni put od Vučipolja do vrela Krupe. Također sam pronašao na internetu da ima gps tag ili trag kako li se već zove, koji vodi od Crnopca direktno prema vrelu, ali nisam imao ni gps, a ni smartfon, mada sam ga planirao tada kupiti. Al nije legla plaćica na vrijeme, pa sam tu opciju stavio na čekanje. Tri dana prije nego što sam krenuo slučajno sam vidio da postoji novo izdanje smandove karte s ucrtanom markacijom iz trideset šeste koja vodi sa Crnopca do Jabukovca, koji se nalazi na poprečnom putu Cerovačke pećine - Krupa. Nisam očekivao da je ostalo ništa od nje, ali mi je ta varijanta najviše zaintrigirala maštu, pa sam nekako njoj najviše naginjao.
U starom vodiču iz tridesetih godina se navodi da su postojale dvije planinarske kuće na Dulibi u okolici željezničke postaje Cerovac nedaleko Vučipolja i Cerovačkih pećina, a samim time je tada bilo i markiranih puteva na tom području. Onaj koji vodi od tih kuća do vrha Crnopca, a time se i dobrim djelom preklapa s mojim željama je opisan ovim riječima: Hodajući njime dobivamo tek pravu sliku divljeg i rastrganog crnopačkog sklopa. Bezbroj ponikava, grebena, škarova, dubokih provalija, silnih strmoglavnica, brojnih kukova, tornjića i grebenića daju nam ovako nabrojani tek blijedu sliku veličanstvenog prizora što ga pruža pogled na tu istočnu stranu Crnopca..To je to, rekao sam sam sebi i krenuo u zoru iz Tatekove kolibe prema Crnopcu kako bi mi ostalo što više vremena za eventualna gubljenja i popravne, a vrijeme se činilo savršeno. Već sam bio u ovom skloništu prije dvije godine i sada ponovo i ne mogu nenahvaliti domaćine koji skrbe o svakom detalju. Počevši od interijera samog skloništa, izolacije, okućnice, vode za piće, ognjišta, spremišta za drva i alata, otpada, uzeći u obzir divlji okoliš, sve skupa djeluje više kao privatna mala vikendica.
SKLONIŠTE NA CRNOPCU SA OKOLICOM
Nakon više od dva sata hoda stižem na vrh Crnopca, a put je veoma lijep i interesantan, ali pomalo divlji. Na nekom pitomijem terenu bi se jednako duga dionica mogla duplo brže prehodati, ali isto tako da nema markacije vjerovatno bi trebalo i duplo više vremena dok se pronađe bilo kakav put do gore. Od vrha sam produžio još 20-30 min na istok, do ruba grebena Crnopca, odakle sam htio snimiti teren prije daljnjeg spuštanja u labirint. Trebao sam po karti prvo naći prolaz između nekog Sedla i Ćelavca, pa onda dalje prema krškoj ponikvi Jabukovcu, gdje bi trebao biti jasan širi put koji vodi sve do manastira na Krupi. Nekakav oblak je iz vedra neba nadolazio iz pravca jugoistoka prema području gdje bih ja trebao izbiti, te se činilo kako će proći, ali nažalost niti nakon sat i pol čekanja, što sam odredio kao krajnje vrijeme da krenem situacija se nije raščišćavala, nego se još počela kvariti.
Bio sam poprilično razočaran time, ali zdrav razum me je tješio i odgovarao. I uz dobru vidljivost bi se napatio bez gps-a, samo s kompasom i kartom. Ulaskom u oblak gube se svi orijentiri, a to na ovome terenu znači prvo lutanje, pa iščekivanje i vjerojatno spavanje u lošim uvjetima u nekoj škrapi, pošto je dan već kraći, pa eventualno drugo jutro uz možebitnu bolju vidljivost daljnji pokret. A ionako me je čekalo još nekoliko dana hoda, za koje je trebalo sačuvati nešto snage i morala, pa se je nametala logika.. U tom iščekivanju razvedravanje već sam dobro zašao u popodne, te nemajući više vremena za čekanje krećem nazad prema vrhu. Tu me već i oblak sustiže, skroz smanjuje vidljivost i primiruje ovaj drugi dio mene koji me je još vukao natrag, jer se nije pomirio sa odustajanjem.
POGLED PREMA ISTOKU SA RUBA CRNOPAČKOG GREBENA
TAMO NEGDJE IZA OBLAKA TREBA PRONAĆI JABUKOVAC
Sada sam imao opet dvije varijante od kojih je prva bila - vratiti se u pl. kuću na Crnopcu, krenuti ujutro prema jamskom sustavu Kita gaćešina i tu nedaleko nekakve Vodice naići na šumski put koji se spušta prema pruzi, te prugom do Cerovačkih pećina, a odatle poprečnim putem preko Jabukovca do Krupe.
Druga varijanta je bila - krenuti markacijom prema Prezidu te usput vidjeti, ako se može kakvom prečicom prema selu Golubiću, a ako ne, produžiti glavnom cestom od Prezida do odvojka za Krupu, tu skrenuti i dalje tom cestom prema manastiru.
Prva varijanta je bila sigurno ljepša opcija, ali me je mučila jedna stvar.
Nisu mi na vrijeme došli papiri ni radna knjižica od sezonskog zaposlenja iz Baške, pa se nisam prijavio na zdravstveno, a za koji dan ističe mjesec dana od prestanka radnog odnosa, što je vjerovao sam, krajnji rok za prijavu. Bio sam to smetnuo s uma, planirao sam telefonski zamoliti - vidjeti, ako se može šta učiniti, ali kako je bio vikend, morao sam čekati ponedjeljak. Pritisnut time, želio sam si eventualno dati šansu da stignem na vrijeme, pa sam odabrao ovu drugu varijantu, koja me trebala dovesti na istu točku, ali dan ranije.
Ubacio sam u petu brzinu i prateći markaciju izbio na Prezid, odakle sam se spustio cestom do skretanja prema Krupi. Nisam uspio uočiti nikakvu izvjesnu prečicu, a sa ceste se je kasnije moglo jasno vidjeti da se oblačna kapa zadržala još satima nad Crnopcem. Nakon par sati hoda cestom ulazim u selo Golubić gdje su me isprva pojurila neka dva psa, ali smo se brzo sprijateljili. U blizini sam ugledao jednu stariju ženu u nekom dvorištu, te sam ju zamolio za svježe vode. A joj sinko šta si zgriješio kad se tako mučiš. Pa kako si došo do ovdje, gdje ideš? Evo da ti baka da malo domaćeg kruha, a prodajem i domaći sir. Nisam kupio sira jer sam imao svoga (a trebao sam, bar iz zahvalnosti ), pa sam joj rekao da planiram doći danas do manastira i tamo pitati dali mogu negdje prespavat. Saznajem od nje da popa danas nema, te da ga njezin sin Mišo mjenja, pa mi ona rekla da pitam njega kad tamo stignem. Pozdravljam se i krećem dalje cestom, a sada su me i počeli pratit ova dva psa. Negdje kod vidikovca prema rijeci Krnjezi, neki auto iz suprotnog smjera se zaustavlja, izlazi bradonja, pozdravljamo se i on zaziva pse (valjda da uđu s njim u auto), ali su se oni razigrali, pa nisu ušli, pa on upalio auto i otišao. Nije se predstavio, ali bio sam nekako uvjeren da je to taj Mišo, sin od te žene iz sela. Nisam ga ni ja ništa pitao (a trebao sam), nadajući se da ćemo se opet sresti kasnije, ako je to zaista on.
Krećem dalje zajedno sa mojim novim razigranim društvancem, te stižemo za kakav sat vremena do prvog vidikovca prema Krupi i velikoj dolini zvanoj Manastirske luke. Odatle se je trebalo spustiti još koji kilometar cestom punom serpentina kroz krš. Ali šta se dešava - pas istrčava ispred i na jednom neuglednom mjestu zalazi u taj krš čekajući mene, te mi dajući do znanja da skrenem. Iza toga ulaza se zaista nalazio prohodan puteljak i sada sam slijedeći njih što bi se reklo, za tili čas stigao do Krupe i manastira. Tu sam kucao na par vrata, zvao neka dva telefona, šta su bila napisana na ulazu, ali sve bezuspješno. Kako je već padao mrak, prošunjao sam okolo tražeći gdje bih rastegnuo šator. Teren u okolini je prekrasan, ali pošto tu odmah ispred prolazi rijeka i njezini kanali sva zemlja uokolo je prilično vlažna, a moj karimat ili dušek probušen. Odlučio sam se smjestiti na travici kraj neke drvene kućice vjerovatno za prodaju kakvih suvenira, odakle sam imao pregled i na manastir i na cestu koja vodi dalje prema mjestima na rijeci Zrmanji. Pred znatiželjnim pogledima pasa slažem šator, kuham juhicu i večeram domaći kruh i neki sir djeleći sa svojim novim društvancem. Uvlačim se u šator, ali nedugo nakon toga, čujući lavež, izlazim natrag van i vidim u daljini da dolazi auto, a psi mu trče u susret. Vidim da je to bio isti čovjek kojega sam sreo na vidikovcu te mu odlučujem ići javiti da ću tu vani prespavati, pošto je to ipak crkveno imanje. On mi odgovara da nema problema, da me ne može pozvat unutra u ovo doba jer me ne pozna, a da će se ujutro vratiti pop Gavrilo te će mu on reći da sam ja tu. Zvao je i pse koji su zapravo bili njegovi da uđu u auto, ali oni opet ne ulaze, a on opet pali auto i odlazi. Sumnjam da im je moj sir bio slađi od bakinog, biće prije da im je skitnja u krvi..
VIDIKOVAC NA MANASTIRSKE LUKE
STATISTIKA :
vrijeme : promjenjivo bez kiše
ljudi po putu : 5-6
životinje : dvije divokoze i dva psa
hoda : 7-8 h
