|
četvrtak, 23.01.2014.
SILAZAK (Crnopac - Krupa)
Prvo bih se izvinuo svim čitateljima radi sporosti, ali kako su se znatno promijenile okolnosti u mom sadašnjem životu jednostavno ne stižem trenutno odvajati više vremena za blog, dok ne riješim neke prioritete. Hvala na razumijevanju.
Još prije odlaska na Velebit kada sam razmišljao kuda proći u ovom djelu planine, razmatrao sam nekoliko mogućih varijanti. Znao sam da, ako ništa bolje ne nađem, postoji pruga koja vodi sve do okolice vrela, pa se može tim pravcem. Zatim ima poprečni put od Cerovačkih pećina do krupskog manastira, pa poprečni put od Vučipolja do vrela Krupe. Također sam pronašao na internetu da ima gps tag ili trag kako li se već zove, koji vodi od Crnopca direktno prema vrelu, ali nisam imao ni gps, a ni smartfon, mada sam ga planirao tada kupiti. Al nije legla plaćica na vrijeme, pa sam tu opciju stavio na čekanje. Tri dana prije nego što sam krenuo slučajno sam vidio da postoji novo izdanje smandove karte s ucrtanom markacijom iz trideset šeste koja vodi sa Crnopca do Jabukovca, koji se nalazi na poprečnom putu Cerovačke pećine - Krupa. Nisam očekivao da je ostalo ništa od nje, ali mi je ta varijanta najviše zaintrigirala maštu, pa sam nekako njoj najviše naginjao.
U starom vodiču iz tridesetih godina se navodi da su postojale dvije planinarske kuće na Dulibi u okolici željezničke postaje Cerovac nedaleko Vučipolja i Cerovačkih pećina, a samim time je tada bilo i markiranih puteva na tom području. Onaj koji vodi od tih kuća do vrha Crnopca, a time se i dobrim djelom preklapa s mojim željama je opisan ovim riječima: Hodajući njime dobivamo tek pravu sliku divljeg i rastrganog crnopačkog sklopa. Bezbroj ponikava, grebena, škarova, dubokih provalija, silnih strmoglavnica, brojnih kukova, tornjića i grebenića daju nam ovako nabrojani tek blijedu sliku veličanstvenog prizora što ga pruža pogled na tu istočnu stranu Crnopca..To je to, rekao sam sam sebi i krenuo u zoru iz Tatekove kolibe prema Crnopcu kako bi mi ostalo što više vremena za eventualna gubljenja i popravne, a vrijeme se činilo savršeno. Već sam bio u ovom skloništu prije dvije godine i sada ponovo i ne mogu nenahvaliti domaćine koji skrbe o svakom detalju. Počevši od interijera samog skloništa, izolacije, okućnice, vode za piće, ognjišta, spremišta za drva i alata, otpada, uzeći u obzir divlji okoliš, sve skupa djeluje više kao privatna mala vikendica.
SKLONIŠTE NA CRNOPCU SA OKOLICOM
Nakon više od dva sata hoda stižem na vrh Crnopca, a put je veoma lijep i interesantan, ali pomalo divlji. Na nekom pitomijem terenu bi se jednako duga dionica mogla duplo brže prehodati, ali isto tako da nema markacije vjerovatno bi trebalo i duplo više vremena dok se pronađe bilo kakav put do gore. Od vrha sam produžio još 20-30 min na istok, do ruba grebena Crnopca, odakle sam htio snimiti teren prije daljnjeg spuštanja u labirint. Trebao sam po karti prvo naći prolaz između nekog Sedla i Ćelavca, pa onda dalje prema krškoj ponikvi Jabukovcu, gdje bi trebao biti jasan širi put koji vodi sve do manastira na Krupi. Nekakav oblak je iz vedra neba nadolazio iz pravca jugoistoka prema području gdje bih ja trebao izbiti, te se činilo kako će proći, ali nažalost niti nakon sat i pol čekanja, što sam odredio kao krajnje vrijeme da krenem situacija se nije raščišćavala, nego se još počela kvariti.
Bio sam poprilično razočaran time, ali zdrav razum me je tješio i odgovarao. I uz dobru vidljivost bi se napatio bez gps-a, samo s kompasom i kartom. Ulaskom u oblak gube se svi orijentiri, a to na ovome terenu znači prvo lutanje, pa iščekivanje i vjerojatno spavanje u lošim uvjetima u nekoj škrapi, pošto je dan već kraći, pa eventualno drugo jutro uz možebitnu bolju vidljivost daljnji pokret. A ionako me je čekalo još nekoliko dana hoda, za koje je trebalo sačuvati nešto snage i morala, pa se je nametala logika.. U tom iščekivanju razvedravanje već sam dobro zašao u popodne, te nemajući više vremena za čekanje krećem nazad prema vrhu. Tu me već i oblak sustiže, skroz smanjuje vidljivost i primiruje ovaj drugi dio mene koji me je još vukao natrag, jer se nije pomirio sa odustajanjem.
POGLED PREMA ISTOKU SA RUBA CRNOPAČKOG GREBENA
TAMO NEGDJE IZA OBLAKA TREBA PRONAĆI JABUKOVAC
Sada sam imao opet dvije varijante od kojih je prva bila - vratiti se u pl. kuću na Crnopcu, krenuti ujutro prema jamskom sustavu Kita gaćešina i tu nedaleko nekakve Vodice naići na šumski put koji se spušta prema pruzi, te prugom do Cerovačkih pećina, a odatle poprečnim putem preko Jabukovca do Krupe.
Druga varijanta je bila - krenuti markacijom prema Prezidu te usput vidjeti, ako se može kakvom prečicom prema selu Golubiću, a ako ne, produžiti glavnom cestom od Prezida do odvojka za Krupu, tu skrenuti i dalje tom cestom prema manastiru.
Prva varijanta je bila sigurno ljepša opcija, ali me je mučila jedna stvar.
Nisu mi na vrijeme došli papiri ni radna knjižica od sezonskog zaposlenja iz Baške, pa se nisam prijavio na zdravstveno, a za koji dan ističe mjesec dana od prestanka radnog odnosa, što je vjerovao sam, krajnji rok za prijavu. Bio sam to smetnuo s uma, planirao sam telefonski zamoliti - vidjeti, ako se može šta učiniti, ali kako je bio vikend, morao sam čekati ponedjeljak. Pritisnut time, želio sam si eventualno dati šansu da stignem na vrijeme, pa sam odabrao ovu drugu varijantu, koja me trebala dovesti na istu točku, ali dan ranije.
Ubacio sam u petu brzinu i prateći markaciju izbio na Prezid, odakle sam se spustio cestom do skretanja prema Krupi. Nisam uspio uočiti nikakvu izvjesnu prečicu, a sa ceste se je kasnije moglo jasno vidjeti da se oblačna kapa zadržala još satima nad Crnopcem. Nakon par sati hoda cestom ulazim u selo Golubić gdje su me isprva pojurila neka dva psa, ali smo se brzo sprijateljili. U blizini sam ugledao jednu stariju ženu u nekom dvorištu, te sam ju zamolio za svježe vode. A joj sinko šta si zgriješio kad se tako mučiš. Pa kako si došo do ovdje, gdje ideš? Evo da ti baka da malo domaćeg kruha, a prodajem i domaći sir. Nisam kupio sira jer sam imao svoga (a trebao sam, bar iz zahvalnosti ), pa sam joj rekao da planiram doći danas do manastira i tamo pitati dali mogu negdje prespavat. Saznajem od nje da popa danas nema, te da ga njezin sin Mišo mjenja, pa mi ona rekla da pitam njega kad tamo stignem. Pozdravljam se i krećem dalje cestom, a sada su me i počeli pratit ova dva psa. Negdje kod vidikovca prema rijeci Krnjezi, neki auto iz suprotnog smjera se zaustavlja, izlazi bradonja, pozdravljamo se i on zaziva pse (valjda da uđu s njim u auto), ali su se oni razigrali, pa nisu ušli, pa on upalio auto i otišao. Nije se predstavio, ali bio sam nekako uvjeren da je to taj Mišo, sin od te žene iz sela. Nisam ga ni ja ništa pitao (a trebao sam), nadajući se da ćemo se opet sresti kasnije, ako je to zaista on.
Krećem dalje zajedno sa mojim novim razigranim društvancem, te stižemo za kakav sat vremena do prvog vidikovca prema Krupi i velikoj dolini zvanoj Manastirske luke. Odatle se je trebalo spustiti još koji kilometar cestom punom serpentina kroz krš. Ali šta se dešava - pas istrčava ispred i na jednom neuglednom mjestu zalazi u taj krš čekajući mene, te mi dajući do znanja da skrenem. Iza toga ulaza se zaista nalazio prohodan puteljak i sada sam slijedeći njih što bi se reklo, za tili čas stigao do Krupe i manastira. Tu sam kucao na par vrata, zvao neka dva telefona, šta su bila napisana na ulazu, ali sve bezuspješno. Kako je već padao mrak, prošunjao sam okolo tražeći gdje bih rastegnuo šator. Teren u okolini je prekrasan, ali pošto tu odmah ispred prolazi rijeka i njezini kanali sva zemlja uokolo je prilično vlažna, a moj karimat ili dušek probušen. Odlučio sam se smjestiti na travici kraj neke drvene kućice vjerovatno za prodaju kakvih suvenira, odakle sam imao pregled i na manastir i na cestu koja vodi dalje prema mjestima na rijeci Zrmanji. Pred znatiželjnim pogledima pasa slažem šator, kuham juhicu i večeram domaći kruh i neki sir djeleći sa svojim novim društvancem. Uvlačim se u šator, ali nedugo nakon toga, čujući lavež, izlazim natrag van i vidim u daljini da dolazi auto, a psi mu trče u susret. Vidim da je to bio isti čovjek kojega sam sreo na vidikovcu te mu odlučujem ići javiti da ću tu vani prespavati, pošto je to ipak crkveno imanje. On mi odgovara da nema problema, da me ne može pozvat unutra u ovo doba jer me ne pozna, a da će se ujutro vratiti pop Gavrilo te će mu on reći da sam ja tu. Zvao je i pse koji su zapravo bili njegovi da uđu u auto, ali oni opet ne ulaze, a on opet pali auto i odlazi. Sumnjam da im je moj sir bio slađi od bakinog, biće prije da im je skitnja u krvi..
VIDIKOVAC NA MANASTIRSKE LUKE
STATISTIKA :
vrijeme : promjenjivo bez kiše
ljudi po putu : 5-6
životinje : dvije divokoze i dva psa
hoda : 7-8 h
|
- 17:22 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
subota, 11.01.2014.
CIJELI DAN ŽURBA (Crveni potoci - Crnopac)
Noć je protekla mirno, ustao sam bar sat vremena prije svitanja, ali dok jedem, ispijem instant makjato i slozim sator i sve ostale stvari prođe i više od sata. Uvijek imam dojam da imam previše stvari , jer mi se ta spremanja otežu, ali mi uvijek bude drago kada mi nešto dobro dođe, a imam. Nikad nisam načistu šta je bolje – manje stvari-manja briga-manje posla ili više stvari – veći luksuz – više posla. Činjenica je da nisam još isprobao ovu prvu varijantu, ali kako kažu da je bogat onaj koji treba malo, a ne onaj koji ima puno vrijedilo bi se naviknuti, jer ionako što smo stariji teže mjenjamo navike. Netko će reći i i da je to izreka siromašnih, ali opet ako je siromaštvo odsustvo (materijalnog) bogatstva te smo samom tom činjenicom već naviknuti na malo, onda smo opet po ovoj prvoj varijanti zapravo bogati.
Da vidimo šta ima za reći vodič iz mog ruksaka po takvim pitanjima. Šta se tiče opskrbe, ta je ovisna o želucu i novčarki svakog pojedinca, kao i o njegovoj fizičkoj snazi koliko i kakve će hrane sobom uzeti. Važno je da svaki planinar nosi sa sobom kutiju za sol i papriku i to za sol nešto veću, jer se često dešava da narod oko stanova nema soli, pa u tom slučaju možemo ostati često bez dobra zalogaja. Slador, čaj i kavu treba ponijeti uvijek u dostatnoj količini, jer se tih stvari ne nalazi u planini, a ako se nalazi, onda su u takvoj količini, da vam ih teško ustupaju. Kuhalo iz aluminija i bočica sa spiritom ili kakvim drugim gorivom prijeko su potrebni, a ne smije manjkati ni dobar nož i žlica. Važno je da imaš pribor za šivanje, malu ručnu ljekarnu, potrebite karte i kompas te žepnu električnu svjetiljku i žigice. Najbolje je nositi boce za vodu umotane u sukno koje priječi da nem se voda ugrije suviše naglo. Alkohola nosi samo toliko koliko treba za lijek, nešto konjaka, malo vina, da možeš u slučaju potrebe malo vodu osviježiti.
Tko planira ostati duže vremena na planini, treba da uzme šator, jer je u stanovima teško prenoćiti radi premalenog prostora. Za zimsku opremu vrijede isti propisi kao i za ostale krajeve, s tom razlikom što ako zimi u kršu bura puše, tada se ne miči sa svoga mjesta, želiš li iznijeti živu glavu.
Mnogi će se pitati: Dali je potrebno oružje? Ja bih rekao da nije, jer je narod gorštački miran i susretljiv, daleko od toga, da kome učini što nažao. Bojiš li se, a ti ga ponesi.
JUTARNJI POGLED PREMA LICI
Dakle ohrabren tim novim saznanjima, riješio sam da moram ići podhitno obnovit svoju apoteku, te se vraćam oko kilometar natrag i skrećem na oštrom zavoju na šumsku cestu prema Crvenim potocima. Nisam nikad bio u ovome djelu Velebita, pa mi je s jedne strane put bio interesantan, a s druge je bio kompromis jer sam požurio u Gračac, pa sam birao najbržu varijantu. Bio sam malo pod pritiskom jer mi je pokojni Frane spomenuo da je na ovoj dionici imao neprijatan događaj tj. da su ga htjeli napasti - opljačkati dvojica. Bolje da mi nije ništa govorio, ali i ja bih to spomenuo da mi se desilo, iz predostrožnosti. Plan je bio stići tamo što ranije, te se još isti dan vratiti na markirani put i doći do Tatekove kolibe na Crnopcu.
Ubrzo nakon skretanja sa Majstorske ceste na oštrom zavoju, nailazim na izvor - Crvene potoke gdje se opskrbljujem vodom za cjeli dan. Put jednim djelom prolazi kroz minirano područje te je ovo najbliži sigurni prolaz prema jugoistočnom Velebitu još od podnožja ove planine na dalmatinskoj strani. Vjerojatno lokalci poznaju još provjerenih prolaza, ali nisam baš imao prilike da pitam ikoga.
Oko dva kilometra kasnije čujem zvuk auta iza leđa, a kada su me prešl,i ispostavlja se da ih ima tri - četiri svi talijanske registracije. Potom prolazim kraj dvije tri kuće u zaseoku Čuljeti, ali ne primjećujem nikog živog, te ulazim na visoravan Žuljine. Koja je dobrano obrasla djelomično gustom crnogoričnom šumom, a ista mi otkriva nakon nekoliko zavoja razlog boravka - prolaska automobila od maloprije. Pet - šest lovačkih pasa je sumanuto trčalo kroz i oko te guste crnogorice, dok se tu i tamo čuo pokoji pucanj. Ne znam šta su lovili, ali šta god da jesu nije izgledalo humano. Baš me briga dali su stranci, doduše bio je tamo neki nadzornik - lovac koji priča po naški - mogli su se radije podjelit u dvije grupe međusobom, pa se poigrat rata. Možda bi se onda i našao kakav suvremeni Spartak koji bi i zaslužio medalju za hrabrost. Ali lakše je pucat po fazanima, lisicama, veprovima ili štatijaznam po komu sa sigurne udaljenosti i malo rizika i to još uz pomoć pasa da se nebi previše umorili, pa se slikavat u lovačkim uniformama sa trofejima, koji nisu imali nikakve šanse. Ali ne, to je viteški sport, još malo pa će ga uvrstit na olimpijadu.
Na izlazu sa visoravni Žuljina može se desno, pa kroz Jasle prema Ćelavcu i Prezidu, a može se nastaviti šumskom cestom još dva tri sata pa izaći nešto bliže Gračacu kod napuštene ili spaljene bivše zgrade UN (ima natpis). Ja sam odabrao tu drugu varijantu te mi je od te kuće trebalo još oko sat pješice asfaltnog spusta do Gračaca.
POGLED PREMA SVETOM BRDU SA VISORAVNI ŽULJINE
ŠUMSKA CESTA PREMA GRAČACU
JESEN U ZAMAHU
BIVŠA ZGRADA UN-a
U Gračacu obavljam završnu opskrbu, svraćam u lokalni tommy - kerum gdje mi ljubazno osoblje po drugi put u dvije godine izlazi u susret sa čuvanjem stvari, punjenjem baterija fotoaparata i telefona, dok žurim do udaljene želježničke stanice da se raspitam o voznom redu radi eventualnog povrataka sa vlakom iz Otrića pored Zrmanje. Na stanici nikoga, sve zaključano, a vozni red se ne vidi. Svraćam u prvu trgovinu pitat i tu srećem prometnika ili dežurnoga koji me obaviještava da ima dva vlaka dnevno iz pravca Knina prema Gračacu, ali nijedan (odavno) ne staje u selima oko Zrmanje. Kasnije se vraćam prema prijevoju Prezidu, podno kojega skreće bijela cesta kojom treba par kilometara uzbrdo do raskršća puteva za jamski sustav Kitu Gaćešinu (najduži jamski sustav u Dinaridima) i puta za planinarsko sklonište na Crnopcu. Budući da sam se jednom već zaj...o (2011), te sam bio prisiljen prespavati u šumi pola sata ispod skloništa, jer je bilo puno porušenih stabala sa markacijom, pa nisam mogao naći put po noći, odlučio sam stopirati u Gračacu nadajući da će me netko povesti bar do skretanja sa asfaltne ceste na bijeli put te mi uštediti dragocijenih oko sat i po vremena. Nakon što pola sata nitko nije imao namjeru stati, mijenjam taktiku te odlazim prema autobusnoj stanici gdje pitam jednoga što je sjedio u autu bili me prevezao do tamo za 50 kuna. Čovijek pristaje, ali za desetak minuta, dok mu dođe neka rodica autobusom. Ispostavilo se da bi on išao i ovako i onako u tom pravcu, pa mi bilo žao što sam mu ponudio pare. Nadao sam da će se smilovati, pa da ce odbiti uzet, a ja ću mu velikodušno dati dvadeseticu za piće, ali mi on velikodušno uzeo svih pedeset. Ko mi je kriv, kad ne znam trgovati.
No šta je tu je, krećem dalje teži za bar 5-6 kila što vode, što hrane, a što lijekova, ali kičma se nakon petnaestak dana već navikla, pa sam jedva to i primjetio. Ljudi su čudne biljke - npr. osjetno lakše šerpe nose osjetno teže terete u osjetno težim uvjetima, pa bi mi se vjerovatno samo nasmijali, kao što bi se i ja sad nasmijo mukama ovih što nose 10-15 kila. Prilagodba na djelu. Nakon oko sat vremena hoda bijelom cestom put vodi u šumu, dosta stabala još uvijek leži porušeno, ali su djelomično sagnjila, pa je lakši prolaz nego prije dvije godine. Taman, kratko prije mraka stižem do Tatekove kolibe gdje ima, čini se veselo društvance. Petak je navečer, pa ljudi izašli. Zvone i Stipe iz Bibinja pripremaju gradele, a još su tu bili jedan otac i sin sa prijateljem kojima nisam uspio popamtit imena. Nakon pranja robe i kuhanja, sjedim i pričam s njima uz ognjište sve dok me umor nije svladao. Sklonište je čudo, ljudima iz Male Rave treba dati ordenje za veliki trud oko održavanja...
NA PUTU ZA SKLONIŠTE (arhiva)
SKLONIŠTE
ZVONE I STIPE
OGNJIŠTE
U IŠČEKIVANJU GRADELA
VRIJEDNI DOMAĆINI
DJEVOJAČKI TIP SELJAKINJE PODNO VELEBITA (izvjesni Z.M. se žalio da su objavljene samo slike mrgudnih brkajlija u postu Grčke skulpture)
STATISTIKA:
hoda : oko 9 h
vrijeme : sunčano
|
- 11:47 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|