Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/jedvasmocekali

Marketing

CIJELI DAN ŽURBA (Crveni potoci - Crnopac)

Noć je protekla mirno, ustao sam bar sat vremena prije svitanja, ali dok jedem, ispijem instant makjato i slozim sator i sve ostale stvari prođe i više od sata. Uvijek imam dojam da imam previše stvari , jer mi se ta spremanja otežu, ali mi uvijek bude drago kada mi nešto dobro dođe, a imam. Nikad nisam načistu šta je bolje – manje stvari-manja briga-manje posla ili više stvari – veći luksuz – više posla. Činjenica je da nisam još isprobao ovu prvu varijantu, ali kako kažu da je bogat onaj koji treba malo, a ne onaj koji ima puno vrijedilo bi se naviknuti, jer ionako što smo stariji teže mjenjamo navike. Netko će reći i i da je to izreka siromašnih, ali opet ako je siromaštvo odsustvo (materijalnog) bogatstva te smo samom tom činjenicom već naviknuti na malo, onda smo opet po ovoj prvoj varijanti zapravo bogati.
Da vidimo šta ima za reći vodič iz mog ruksaka po takvim pitanjima. Šta se tiče opskrbe, ta je ovisna o želucu i novčarki svakog pojedinca, kao i o njegovoj fizičkoj snazi koliko i kakve će hrane sobom uzeti. Važno je da svaki planinar nosi sa sobom kutiju za sol i papriku i to za sol nešto veću, jer se često dešava da narod oko stanova nema soli, pa u tom slučaju možemo ostati često bez dobra zalogaja. Slador, čaj i kavu treba ponijeti uvijek u dostatnoj količini, jer se tih stvari ne nalazi u planini, a ako se nalazi, onda su u takvoj količini, da vam ih teško ustupaju. Kuhalo iz aluminija i bočica sa spiritom ili kakvim drugim gorivom prijeko su potrebni, a ne smije manjkati ni dobar nož i žlica. Važno je da imaš pribor za šivanje, malu ručnu ljekarnu, potrebite karte i kompas te žepnu električnu svjetiljku i žigice. Najbolje je nositi boce za vodu umotane u sukno koje priječi da nem se voda ugrije suviše naglo. Alkohola nosi samo toliko koliko treba za lijek, nešto konjaka, malo vina, da možeš u slučaju potrebe malo vodu osviježiti.
Tko planira ostati duže vremena na planini, treba da uzme šator, jer je u stanovima teško prenoćiti radi premalenog prostora. Za zimsku opremu vrijede isti propisi kao i za ostale krajeve, s tom razlikom što ako zimi u kršu bura puše, tada se ne miči sa svoga mjesta, želiš li iznijeti živu glavu.
Mnogi će se pitati: Dali je potrebno oružje? Ja bih rekao da nije, jer je narod gorštački miran i susretljiv, daleko od toga, da kome učini što nažao. Bojiš li se, a ti ga ponesi
.




JUTARNJI POGLED PREMA LICI

Dakle ohrabren tim novim saznanjima, riješio sam da moram ići podhitno obnovit svoju apoteku, te se vraćam oko kilometar natrag i skrećem na oštrom zavoju na šumsku cestu prema Crvenim potocima. Nisam nikad bio u ovome djelu Velebita, pa mi je s jedne strane put bio interesantan, a s druge je bio kompromis jer sam požurio u Gračac, pa sam birao najbržu varijantu. Bio sam malo pod pritiskom jer mi je pokojni Frane spomenuo da je na ovoj dionici imao neprijatan događaj tj. da su ga htjeli napasti - opljačkati dvojica. Bolje da mi nije ništa govorio, ali i ja bih to spomenuo da mi se desilo, iz predostrožnosti. Plan je bio stići tamo što ranije, te se još isti dan vratiti na markirani put i doći do Tatekove kolibe na Crnopcu.
Ubrzo nakon skretanja sa Majstorske ceste na oštrom zavoju, nailazim na izvor - Crvene potoke gdje se opskrbljujem vodom za cjeli dan. Put jednim djelom prolazi kroz minirano područje te je ovo najbliži sigurni prolaz prema jugoistočnom Velebitu još od podnožja ove planine na dalmatinskoj strani. Vjerojatno lokalci poznaju još provjerenih prolaza, ali nisam baš imao prilike da pitam ikoga.
Oko dva kilometra kasnije čujem zvuk auta iza leđa, a kada su me prešl,i ispostavlja se da ih ima tri - četiri svi talijanske registracije. Potom prolazim kraj dvije tri kuće u zaseoku Čuljeti, ali ne primjećujem nikog živog, te ulazim na visoravan Žuljine. Koja je dobrano obrasla djelomično gustom crnogoričnom šumom, a ista mi otkriva nakon nekoliko zavoja razlog boravka - prolaska automobila od maloprije. Pet - šest lovačkih pasa je sumanuto trčalo kroz i oko te guste crnogorice, dok se tu i tamo čuo pokoji pucanj. Ne znam šta su lovili, ali šta god da jesu nije izgledalo humano. Baš me briga dali su stranci, doduše bio je tamo neki nadzornik - lovac koji priča po naški - mogli su se radije podjelit u dvije grupe međusobom, pa se poigrat rata. Možda bi se onda i našao kakav suvremeni Spartak koji bi i zaslužio medalju za hrabrost. Ali lakše je pucat po fazanima, lisicama, veprovima ili štatijaznam po komu sa sigurne udaljenosti i malo rizika i to još uz pomoć pasa da se nebi previše umorili, pa se slikavat u lovačkim uniformama sa trofejima, koji nisu imali nikakve šanse. Ali ne, to je viteški sport, još malo pa će ga uvrstit na olimpijadu.
Na izlazu sa visoravni Žuljina može se desno, pa kroz Jasle prema Ćelavcu i Prezidu, a može se nastaviti šumskom cestom još dva tri sata pa izaći nešto bliže Gračacu kod napuštene ili spaljene bivše zgrade UN (ima natpis). Ja sam odabrao tu drugu varijantu te mi je od te kuće trebalo još oko sat pješice asfaltnog spusta do Gračaca.


POGLED PREMA SVETOM BRDU SA VISORAVNI ŽULJINE


ŠUMSKA CESTA PREMA GRAČACU


JESEN U ZAMAHU


BIVŠA ZGRADA UN-a

U Gračacu obavljam završnu opskrbu, svraćam u lokalni tommy - kerum gdje mi ljubazno osoblje po drugi put u dvije godine izlazi u susret sa čuvanjem stvari, punjenjem baterija fotoaparata i telefona, dok žurim do udaljene želježničke stanice da se raspitam o voznom redu radi eventualnog povrataka sa vlakom iz Otrića pored Zrmanje. Na stanici nikoga, sve zaključano, a vozni red se ne vidi. Svraćam u prvu trgovinu pitat i tu srećem prometnika ili dežurnoga koji me obaviještava da ima dva vlaka dnevno iz pravca Knina prema Gračacu, ali nijedan (odavno) ne staje u selima oko Zrmanje. Kasnije se vraćam prema prijevoju Prezidu, podno kojega skreće bijela cesta kojom treba par kilometara uzbrdo do raskršća puteva za jamski sustav Kitu Gaćešinu (najduži jamski sustav u Dinaridima) i puta za planinarsko sklonište na Crnopcu. Budući da sam se jednom već zaj...o (2011), te sam bio prisiljen prespavati u šumi pola sata ispod skloništa, jer je bilo puno porušenih stabala sa markacijom, pa nisam mogao naći put po noći, odlučio sam stopirati u Gračacu nadajući da će me netko povesti bar do skretanja sa asfaltne ceste na bijeli put te mi uštediti dragocijenih oko sat i po vremena. Nakon što pola sata nitko nije imao namjeru stati, mijenjam taktiku te odlazim prema autobusnoj stanici gdje pitam jednoga što je sjedio u autu bili me prevezao do tamo za 50 kuna. Čovijek pristaje, ali za desetak minuta, dok mu dođe neka rodica autobusom. Ispostavilo se da bi on išao i ovako i onako u tom pravcu, pa mi bilo žao što sam mu ponudio pare. Nadao sam da će se smilovati, pa da ce odbiti uzet, a ja ću mu velikodušno dati dvadeseticu za piće, ali mi on velikodušno uzeo svih pedeset. Ko mi je kriv, kad ne znam trgovati.
No šta je tu je, krećem dalje teži za bar 5-6 kila što vode, što hrane, a što lijekova, ali kičma se nakon petnaestak dana već navikla, pa sam jedva to i primjetio. Ljudi su čudne biljke - npr. osjetno lakše šerpe nose osjetno teže terete u osjetno težim uvjetima, pa bi mi se vjerovatno samo nasmijali, kao što bi se i ja sad nasmijo mukama ovih što nose 10-15 kila. Prilagodba na djelu. Nakon oko sat vremena hoda bijelom cestom put vodi u šumu, dosta stabala još uvijek leži porušeno, ali su djelomično sagnjila, pa je lakši prolaz nego prije dvije godine. Taman, kratko prije mraka stižem do Tatekove kolibe gdje ima, čini se veselo društvance. Petak je navečer, pa ljudi izašli. Zvone i Stipe iz Bibinja pripremaju gradele, a još su tu bili jedan otac i sin sa prijateljem kojima nisam uspio popamtit imena. Nakon pranja robe i kuhanja, sjedim i pričam s njima uz ognjište sve dok me umor nije svladao. Sklonište je čudo, ljudima iz Male Rave treba dati ordenje za veliki trud oko održavanja...




NA PUTU ZA SKLONIŠTE (arhiva)






SKLONIŠTE


ZVONE I STIPE


OGNJIŠTE


U IŠČEKIVANJU GRADELA


VRIJEDNI DOMAĆINI


DJEVOJAČKI TIP SELJAKINJE PODNO VELEBITA (izvjesni Z.M. se žalio da su objavljene samo slike mrgudnih brkajlija u postu Grčke skulpture)


STATISTIKA:

hoda : oko 9 h

vrijeme : sunčano


Post je objavljen 11.01.2014. u 11:47 sati.