Kako sam imao dan viška na raspolaganju, prije eventualnog susreta sa Nives i Zdeslavom na Strugama, mogao sam nastaviti s ekipom prema Rujnu i tu ostati zanoćiti na Zavratama ili se odmah odvojiti i otići na Visočicu. Kada sam bio zadnji (i jedini) put prije nekih pet godina na Stapu sjećam se da sam vidio tablu - minirano - na stazi prema Visočici. Ali sada saznajem od Adija da je cesta od Jelove Ruje probijena vjerojatno skroz do Jandrine Poljane podno Visočice, pa da se može sigurno proći tim putem.
Visočica me privlačila jer sam ju gledao još kao mali dečkić iz Gospića, gdje su mi živjeli deda i baba, a i u mome vodiču se kaže da ima najljepši vidikovac na Velebitu. Tako da sam se odlučio odvojiti i krenuo to provjeriti.
Ujutro, na Stapu se opraštam od Adija, Jole, Marina i Đovanija s kojima sam se družio posljednja tri-četri dana. Pred rastanak su me još nakrcali sušenim voćem i kojekakvom hranom koja njima neće trebati. Bilo mi je ugodno s njima - dobro su me prihvatili i stalno su se šalili na svoje račune unatoč vidnom umoru kod nekih od njih. Imponiralo mi je kako su se uspjeli skupit u tolikom broju, unatoč ženama i hrpi djece koja su ih čekala kod kuće.
Što se tiče skloništa na Stapu, mogu ga samo preporučit. Potočić, ognjište, klupe, drva - sve ima. Peć vuče ko luda. Pa se radi toga preporuča spavati dolje, jer je gore živa sauna. Naravno da sam se ja pravio pametan i preznojavao se, al glava tvrda i moš ga j. Al tešem linijicu pomalo.
TATEKOVA KOLIBA - STAP
POSKOK
MEDO
ZAR VEĆ IDEMO?
Ja sam se malo vratio u smjeru zapada, prošao podno znakovitog kamena Čučavca i tu oštro uzbrdo podno Debelog kuka dalje kroz šumu. Nedugo prije Jelove ruje nailazim na markaciju za Visočicu, pa skrećem na nju kako bih skratio put. Markacija nakon nekog vremena izbija na neku šumsku cestu koju sječe par puta te je potrebno dobro gledati jer ima dosta posječenih stabala. Pa opet skreće s te ceste i ulazi u malo gušću nepreglednu i neravnu šumu, gdje sam se dobro preznojio dok nisam konačno izbio na neki vidikovac odakle se prvi put vidi Visočica. Iza tog vidikovca treba oštro dolje do neke ceste i onda orijentacija postaje lagana.
ČUČAVAC
BUKVA PODNO DEBELOG KUKA
PRORIJEĐENA ŠUMA UZ ŠUMARSKI PUT
ODAVDE SE PRVI PUT NAZIRE VISOČICA
MARKACIJA
Put dalje vodi više manje po brdskoj cesti sve do mjesta gdje se spaja sa markacijom sa ličke strane (iz Rizvanuše), a nedaleko odatle skreće lijevo u šumu i strmo se penje do skloništa gdje sam planirao spavati. Sklonište se nalazi neposredno ispod ostataka Gojtanova doma - jednog od najstarijih planinarskih objekata na Velebitu. Kako je još bilo relativno rano (manje od četiri), produžio sam prema vrhu. Tu srećem dva čovjeka u silasku koji su mi rekli da nedaleko od vrha postoji izvor i da je tu voda odlična. Kada sam stigao na sam vrh ostao sam paf.
Bio sam jednom na Svetom brdu, za koji također knjige pišu da je najljepši vidikovac, ali bilo je poluoblačno, pa mi je brdo ostalo dužno. Ali ovo danas, nisam se mogao nadiviti.
VISOČICA SA JUGOZAPADA
SA ZAPADA
GOSPIĆ
PREMA JUGOISTOKU
OVO ME ČEKA SUTRA
VIZUALIZACIJA
MJESEČINA
GOJTANOV DOM - ostaci
Počelo se je smračivati, pa se lagano vraćam prema skloništu, pun dojmova i zadovoljstva jer sam danas došao ovdje. Kad sam otvorio vrata skloništa, otkrivam da unutra nema ništa, ni poda, ni izolacije, ni peći - samo kamen, zidovi, građevinski materijal i gomile puhova. Vani sam vidio neke stare željezne krevete, pa sam načas pomislio da bih taj jedan ubacio unutra, pa spavat na njemu, ali šta s puhovima? Imao sam neki papar sprej za samobranu, pa rekoh sam sebi- evo ti prilike da ga isprobaš, pa da znaš s čime raspolažeš. Zapravo sam htio kupiti sprej-suzavac, ali u dućanu su taj dan od ovih šta kao bacaju mlaz 3-5 metara imali samo ovaj sa paprom.
Odabrao sam grupaciju od neke tri puhačke jedinke na zidu, te u ime napretka cijelog budućeg planinarskog naraštaja u sličnim situacijama, nanišanio i povukao-pritisnuo crveno - žuto dugme..
Rezultati su bili slijedeći - grupacija se je razbježala po rupama u ciglama, bez meni vidnih posljedica, a ja nisam mogao ući unutra slijedećih pola sata, kako bih izvukao ruksak i stvari koje sam ostavio tamo. Mlaz se odbio od zida i raspršio po cijeloj prostoriji, te je izazivao jak nadražaj na nos i grlo čim bi pokušavao ulaziti unutra. Dakle, autogol. Zasluženi.
Varijantu - šator ispred skloništa odbacujem jer su se desetci puhova glasali i prešetavali iz šume oko skloništa, te se tu ne bih naspavao previše, dok varijantu šator iznad skloništa odbacujem jer tu stoje nekakvi ostaci zastavica koje bi mogle označavati granicu minski sumnjivog područja.
Odlučujem krenuti natrag prema vrhu - prvo nailazim na zaravan između prvog i drugog grebena Visočice, ali kako se je tu nalazio jedini izvor u široj okolici procijenio sam da bi tu moglo biti"prometno", pa mi je preostalo krenuti skroz na vrh. Kako je teren svuda okolo strm, jedino tamo se je moglo naći par koliko-toliko ravnih kvadrata gdje bih rastegnuo šator. Većina velebitskih vrhova je često izložena jakim vjetrovima i vrijeme se jako brzo mijenja, ali boljih opcija tada nisam imao. Bila je noć. Nisu to pogibeljne situacije u smislu smrzavanja ili ugrožavanja zdravlja, ali tko je probdio noć uz jak vjetar, pa je slabo jeo, pa se probudio u jako vlažnim uvjetima ili mu je skroz promočio šator - sve to prilično iscrpljuje organizam. Ali u mom slučaju - jaka mjesečina, vedro zvjezdano nebo, sve je bacalo na idealnu jesensku noć.
STATISTIKA:
hoda: oko 6 h
ljudi po putu: 4
vrijeme : savršeno
