ZBRDANIZDOLI

petak, 29.11.2013.

S POLJA NA POLJE (Visočica - Struge)

Noć je bila relativno mirna sa nešto malo vjetra, pa sam se dobro naspavao. Nova vreća grije dovoljno samo se treba naviknuti na kondenzaciju u jednoslojnom šatoru. Naime stijenka šatora iznutra je mokra, pa ju se nesmije dodirivati jer onda voda u obliku kapi počinje padati po meni. Ali o tome u nekom od slijedećih postova.
Vani je bilo malo hladnjikavo, pa sam pričekao da izađe sunce. Cijelo Ličko polje je bilo pod oblakom, a otvorio se je prekrasan pogled u pravcu srednjieg Velebita, te prema moru. Suprotno od sinoć, sada sunce blješti sa istoka, pa sam nadopunjavao foto kolekciju.


POGLED IZ ŠATORA


PRED SVITANJE




POGLED PREMA MORU


PREMA SJEVERO-ZAPADU




LIČKO POLJE

Vraćam se petnaestak minuta natrag do Ivinog vrela da nadopunim vode, po preporuci ono dvoje planinara od jučer, ali pokazalo se da voda i nije baš bila naj. Valjda nisu ni probali.Imala je nekekav okus po ustajalosti. Upavo kod vrela srećem Martina koji mi je još pripomenuo da je prije nekih dva mjeseca izvadio mrtvu pticu iz tog istog vrela.
Inače prije nego sam krenuo na Velebit, tražio sam po Rijeci tablete za pročišćavanje - dezinfekciju pitke vode i to u bar desetak apoteka i neki su imali samo izosan u prašku, a neki ni to. Taj izosan je koristan samo kod velikih količina vode, mislimda idu 1-2 žličice na 100 ili 1000 litara(piše na kutijici), tako da je nemoguće odvojiti količinu za jednu litru, a u većim količinama je otrovna. Čuo sam da postoje neke micropur forte tablete, ali to nije nitko imao.Dakle, preostalo mi je samo prokuhavanje, koje oduzima vremena.
Martin je krenuo na kružnu turu po Visočici i okolnim brdima, a znao je za nekakvu lokvu u dolcu ispod vrha Seline, a kako mi je to bilo više manje uz put krenuli smo do nje zajedno. Voda iz te lokve se činila bolja od ove šta sam imao, pa sam i tamo natočio bocu. Također dobro je došla za osvježit lice, točat noge i sl. Jednom sam hodajući ispod rapskog Kamenjakana presušio-dehidrirao i napio se iz zelenkaste lokve u kojoj je plivala zmija, tako da baš i nisam previše gadljiv po tome pitanju.
Martin mi daje korisne informacije vezano za moju današnju dionicu (Visočica - Struge) jer je tuda već prolazio, razmjenjujemo mailove te se potom i rastajemo.


MARTIN


LOKVA PODNO SELINA


OVA NA RABU (arhiva)


I ZMIJICA U NJOJ

Nakon rastanka nikako nisam uspjevao pronaći ulaz u šumu gdje bi trebao voditi daljnji markirani put, pa sam se vratio natrag gotovo na vrh Selina odakle jasnije mogu vidjeti pravac prema pašnjaku Rudinama. Tu sam izgubio dosta vremena, pa sam cjeli dan kasnije požurivao sam sebe kako bi stigao prije noći do cilja. Naime putem treba preći preko pet velikih krških polja na kojima je markacija izlizana te je bez karte teško pratiti stazu. Također se ne preporuča skretanje sa iste radi zaostalih mina, što bi u slučaju da me uhvati noć na polju bilo gotovo nemoguće izbjeći. Reda veličine polje Javornik podno Badnja je veličine petnaestak nogometnih igrališta.
Prvo polje se zove Rudine te je ujedno i najmanje, a na njemu se nalazi neka koliba- sklonište na čijem ulazu piše da nije planinarsko sklonište nego privatno i oprez mine u okolici. Desnim rubom polja put vodi u šumu penje se na prijevoj između Počiteljskog vrha i Jelovca te odatle do slijedećeg polja-ponikve Jančarica. Ponikva je ljevkasta udubina u terenu raznih dimenzija, koja je nastala u vapnenačkom kamenu propadanjem.
Kroz šumu je markacija solidna, a mogu se primjetiti gotovo cjelim putem rastegnute žice. Ispočetka sam mislio da one označavaju -siguran koridor- kako ne bi nitko u slučaju magle zalutao, te time smanjio opasnost od mina. Kasnije na Strugama saznajem da su to razvučene telefonske žice koje su ostale iz posljednjeg rata.






RUDINE I KOLIBA NA RUDINAMA


TELEFONSKI KABEL


POLJE - PONIKVA JANJČARICA

Markacija dalje vodi opet kroz šumu, pa izlazi na slijedeće krško polje - ponikva Oglavinovac koje je još veće od Janjčarice. Preko polja prolazi nekadašnji (Počiteljski)put kojim su Ličani išli prema Rujnu i Starigradu i obrnuto, Dalmatinci prema Lici - Počitelju, ali put nije markiran, te djelom prolazi kroz Ribnička vrata koja su minski sumnjiva. Polje je ogromno te je markacija izlizana i loša, pa treba oprezno tražiti mjesto gdje put opet ulazi u šumu. Slična priča je i sa slijedećim i najvećim poljem koji se zove Javornik ili Badanjski doci.




OGLAVINOVAC


POMOĆNA MARKACIJA


KRŠKO POLJE JAVORNIK ili BADANJSKI DOCI

Sa ruba Javornika treba pronaći markirani ulaz u šumu kod Velike ruje. Uz sam rub šume teren postaje vlažan i blatnjav što je signal da sam na dobrom putu. Ruja označava vrelo žive vode koja polagano kaplje. Zavisno od doba godine ona mogu i presušivati i pojačavati. Dakle kod te ruje put ulazi u šumu te tu još treba 30-45 minuta dok konačno ne stigne do krškog polja Struge. Ovdje se opet izgubila markacija, ali karta kaže - nalijevo dok ne presječeš stazu koja dolazi sa prijevoja Buljme u pravcu skloništa na Strugama. Vidio sam u daljini neka baterijska svijetla te krenuo za njima i uskoro došao do skloništa.
Unutra je bilo desetak ljudi tj tri grupice. Muž i žena koji su došli kad i ja, pa grupica tridesetogodišnjaka(Vele i njegova cura sa društvom), te jedna mlađa grupica koji su valjda došli još jučer jer su znali da treba doći jedan Riječanin tj ja..To su valjda čuli od ovih mojih Zadrana koji su tu sinoć prespavali.
Svi su bili Dalmatinci po naglasku.Ovih mojih prijatelja iz Rijeke još nije bilo. Dogovor je bio da ih čekam do 13h sutra najkasnije, tako da se nisam puno brinuo, nego sam se brzo bacio na spravljanje kakve klopice, a nedugo potom i na spavanje. Za sutra je bilo najavljeno promjenjivo vrijeme, a za prekosutra kiša.

STATISTIKA:

HODA : oko 5-6 h

VRIJEME : sunčano

LJUDI PO PUTU : 1
- 19:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 27.11.2013.

PRAVAC VISOČICA (Stap - Visočica)

Kako sam imao dan viška na raspolaganju, prije eventualnog susreta sa Nives i Zdeslavom na Strugama, mogao sam nastaviti s ekipom prema Rujnu i tu ostati zanoćiti na Zavratama ili se odmah odvojiti i otići na Visočicu. Kada sam bio zadnji (i jedini) put prije nekih pet godina na Stapu sjećam se da sam vidio tablu - minirano - na stazi prema Visočici. Ali sada saznajem od Adija da je cesta od Jelove Ruje probijena vjerojatno skroz do Jandrine Poljane podno Visočice, pa da se može sigurno proći tim putem.
Visočica me privlačila jer sam ju gledao još kao mali dečkić iz Gospića, gdje su mi živjeli deda i baba, a i u mome vodiču se kaže da ima najljepši vidikovac na Velebitu. Tako da sam se odlučio odvojiti i krenuo to provjeriti.
Ujutro, na Stapu se opraštam od Adija, Jole, Marina i Đovanija s kojima sam se družio posljednja tri-četri dana. Pred rastanak su me još nakrcali sušenim voćem i kojekakvom hranom koja njima neće trebati. Bilo mi je ugodno s njima - dobro su me prihvatili i stalno su se šalili na svoje račune unatoč vidnom umoru kod nekih od njih. Imponiralo mi je kako su se uspjeli skupit u tolikom broju, unatoč ženama i hrpi djece koja su ih čekala kod kuće.
Što se tiče skloništa na Stapu, mogu ga samo preporučit. Potočić, ognjište, klupe, drva - sve ima. Peć vuče ko luda. Pa se radi toga preporuča spavati dolje, jer je gore živa sauna. Naravno da sam se ja pravio pametan i preznojavao se, al glava tvrda i moš ga j. Al tešem linijicu pomalo.




TATEKOVA KOLIBA - STAP


POSKOK


MEDO


ZAR VEĆ IDEMO?

Ja sam se malo vratio u smjeru zapada, prošao podno znakovitog kamena Čučavca i tu oštro uzbrdo podno Debelog kuka dalje kroz šumu. Nedugo prije Jelove ruje nailazim na markaciju za Visočicu, pa skrećem na nju kako bih skratio put. Markacija nakon nekog vremena izbija na neku šumsku cestu koju sječe par puta te je potrebno dobro gledati jer ima dosta posječenih stabala. Pa opet skreće s te ceste i ulazi u malo gušću nepreglednu i neravnu šumu, gdje sam se dobro preznojio dok nisam konačno izbio na neki vidikovac odakle se prvi put vidi Visočica. Iza tog vidikovca treba oštro dolje do neke ceste i onda orijentacija postaje lagana.


ČUČAVAC


BUKVA PODNO DEBELOG KUKA


PRORIJEĐENA ŠUMA UZ ŠUMARSKI PUT


ODAVDE SE PRVI PUT NAZIRE VISOČICA


MARKACIJA

Put dalje vodi više manje po brdskoj cesti sve do mjesta gdje se spaja sa markacijom sa ličke strane (iz Rizvanuše), a nedaleko odatle skreće lijevo u šumu i strmo se penje do skloništa gdje sam planirao spavati. Sklonište se nalazi neposredno ispod ostataka Gojtanova doma - jednog od najstarijih planinarskih objekata na Velebitu. Kako je još bilo relativno rano (manje od četiri), produžio sam prema vrhu. Tu srećem dva čovjeka u silasku koji su mi rekli da nedaleko od vrha postoji izvor i da je tu voda odlična. Kada sam stigao na sam vrh ostao sam paf.
Bio sam jednom na Svetom brdu, za koji također knjige pišu da je najljepši vidikovac, ali bilo je poluoblačno, pa mi je brdo ostalo dužno. Ali ovo danas, nisam se mogao nadiviti.


VISOČICA SA JUGOZAPADA


SA ZAPADA


GOSPIĆ


PREMA JUGOISTOKU


OVO ME ČEKA SUTRA


VIZUALIZACIJA


MJESEČINA


GOJTANOV DOM - ostaci

Počelo se je smračivati, pa se lagano vraćam prema skloništu, pun dojmova i zadovoljstva jer sam danas došao ovdje. Kad sam otvorio vrata skloništa, otkrivam da unutra nema ništa, ni poda, ni izolacije, ni peći - samo kamen, zidovi, građevinski materijal i gomile puhova. Vani sam vidio neke stare željezne krevete, pa sam načas pomislio da bih taj jedan ubacio unutra, pa spavat na njemu, ali šta s puhovima? Imao sam neki papar sprej za samobranu, pa rekoh sam sebi- evo ti prilike da ga isprobaš, pa da znaš s čime raspolažeš. Zapravo sam htio kupiti sprej-suzavac, ali u dućanu su taj dan od ovih šta kao bacaju mlaz 3-5 metara imali samo ovaj sa paprom.
Odabrao sam grupaciju od neke tri puhačke jedinke na zidu, te u ime napretka cijelog budućeg planinarskog naraštaja u sličnim situacijama, nanišanio i povukao-pritisnuo crveno - žuto dugme..
Rezultati su bili slijedeći - grupacija se je razbježala po rupama u ciglama, bez meni vidnih posljedica, a ja nisam mogao ući unutra slijedećih pola sata, kako bih izvukao ruksak i stvari koje sam ostavio tamo. Mlaz se odbio od zida i raspršio po cijeloj prostoriji, te je izazivao jak nadražaj na nos i grlo čim bi pokušavao ulaziti unutra. Dakle, autogol. Zasluženi.

Varijantu - šator ispred skloništa odbacujem jer su se desetci puhova glasali i prešetavali iz šume oko skloništa, te se tu ne bih naspavao previše, dok varijantu šator iznad skloništa odbacujem jer tu stoje nekakvi ostaci zastavica koje bi mogle označavati granicu minski sumnjivog područja.
Odlučujem krenuti natrag prema vrhu - prvo nailazim na zaravan između prvog i drugog grebena Visočice, ali kako se je tu nalazio jedini izvor u široj okolici procijenio sam da bi tu moglo biti"prometno", pa mi je preostalo krenuti skroz na vrh. Kako je teren svuda okolo strm, jedino tamo se je moglo naći par koliko-toliko ravnih kvadrata gdje bih rastegnuo šator. Većina velebitskih vrhova je često izložena jakim vjetrovima i vrijeme se jako brzo mijenja, ali boljih opcija tada nisam imao. Bila je noć. Nisu to pogibeljne situacije u smislu smrzavanja ili ugrožavanja zdravlja, ali tko je probdio noć uz jak vjetar, pa je slabo jeo, pa se probudio u jako vlažnim uvjetima ili mu je skroz promočio šator - sve to prilično iscrpljuje organizam. Ali u mom slučaju - jaka mjesečina, vedro zvjezdano nebo, sve je bacalo na idealnu jesensku noć.

STATISTIKA:

hoda: oko 6 h

ljudi po putu: 4

vrijeme : savršeno
- 14:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 26.11.2013.

ŽULJIĆI (Šugarska duliba - Stap)

Uobičavao sam odmah iz jutra najesti se što više mogu, te onda tokom dana, kada pofali energije uzeti nešta nabrzaka i rastopiti koji vitaminčić u vodi. To bi me onda održavalo sve do navečer kada bi na plinsko kuhalo stavljao juhicu, a istovremeno na peć glavno jelo. Treba biti iskren, pa reći, da su me i momci iz Zadra nesebično častili večerama i time mi znatno olakšali, jer nisam morao svaku večer kuhati svoju hranu. Oni su napravili raspored unaprijed šta bi se moglo koju večer kuhati za sve - grah, ječam, tjestenine.i sl, a kako ih je bilo više malo su i rasporedili teret između sebe, tako da se prehranom nije oskudijevalo.
Jutarnje dnevno svijetlo mi otkrilva koliko je lijepa priroda u okolici krške uvale Šugarske dulibe, gdje je smješteno naše sklonište. Jugozapadnom stranom dominira markantni Plana kuk pod kojim je prvobitno nalazište najpoznatijeg velebitskog endema - biljke Velebitske degenije. Na suprotnoj strani od kontejnera se nalaze ostaci lugarnice još iz Austro-Ugarske, kraj koje je ostala sačuvana cisterna sa vodom.


ŠUGARSKA DULIBA


KUK NAD PLANOM


VELEBITSKA DEGENIJA (arhiva)


SKLONIŠTE


PONOR NEDALEKO BUNARA

Put prema Stapu vodi prvo kratko kroz šumu da bi izbio na južnu padinu Velikog Stolca gdje se otvara prekrasan pogled na južni Velebit. Potom još nekoliko puta ulazi i izlazi iz šume te se staza spaja na cestu što iz Brušana vodi do vrha Panosa. Pri samom vrhu se nalaze devastirani ostaci vojnog objekta bivše JNA koji iz nekog razloga zjape neiskorišteni. Tu se malo odmaramo, a ekipa vadi mast Zvonetu koji je odusta zbog žuljića još u Baškim Oštarijama. Naime ja sam pronašao i ponio zaboravljenu majicu sa štrika u Oštarijama za koju se ispostavilo da je njegova, pa su se oni redovno slikavali s njom gdje god bi bila prilika. I samom mi se napravila duboka rupa na desnoj peti koja je prilično boljela i sluz je probijala kroz zavoj i čarapu, ali kad sam vidio šta su radili njemu nisam se usuđivao žaliti. A tek da se pitalo Rokija svima bi nam redom... sve po spisku.


JUŽNI DIO PAGA




POGLED PREMA JUŽNOM VELEBITU (lijevo se vidi Visočica)






VOJNI KOMPLEKS NA PANOSU


KARIKA KOJA NEDOSTAJE


NA SREDINI FOTOGRAFIJE SE NAZIRE OSAMDESETMETARSKA STIJENA SIMONOVIĆA STAPINA ISPOD KOJE SE NALAZI DOLAC STAP KOJI JE NAŠ DANAŠNJI CILJ

Daljnja dionica koja vodi od Panosa preko Šarića duplja i Trošeljeve dulibe podno Debelog kuka prema Stapu me je moram priznati dosta iscrpila jer često ide gore - dolje bez previše vidikovaca, a staza nije baš svuda najbolje trasirana. Postoji i noviji, ali i nešto duži put preko Jelove ruje, koji dobar dio ide po cesti, pa smo se mi odlučili za ovaj prvi.
Raspoloženje mi dižu moje prve ubrane gljive sunčanice, nakon šta me Adi naučio kako da ih razlikujem. Imaju osim karakterističnog mirisa i izgleda, pomične prstenove na stabljikama. Nedugo nakon sunčanica, pronalazim i dvije litre vina u skloništu na Stapu. Nema šta, krenulo me. Vadim vino na stol te "domaćinski" dočekujem moje suputnike tj. supatnike, kako li se već ko osjećao.






NA PUTU PREMA STAPU




SUNČANICE




TATEKOVA KOLIBA NA STAPU


KUHINJA (detalj)


DOLAC STAP

Imao sam u ruksaku posuđeni planinarski vodič po Velebitu iz 1929. godine, pa sam često znao čitati pojedine opise i uspoređivati sa današnjim stanjem. Npr. Josip Poljak (autor) kaže da je tada bilo na Stapu rašireno oko tridesetak pastirskih stanova te tu može planinar dobiti mlijeka, jaja, krumpira, kruha, a i mesa. Također kaže da planinar tu može prenoćiti u stanovima ili na sijenu pokraj. Piše dalje da ima plodne zemlje na kojoj rađa kupus, repa, ječam i krumpir, te da ima vode iz cisterna (kišnice), a i da ima u okolišu dobrih kamenica (tekuća voda).
Općenito, velebitsko stanovništvo se je tih godina sastojalo od Primoraca koji žive uz more te se uglavnom bave ribolovom i pomorstvom, od Podgoraca koji žive od zemljoradnje, a najviše od stočarstva, te grade ljetne pastirske stanove na dolcima u nadgorju i tu provode cjela ljeta sa stadima.Dolac Stap je upravo jedan takav primjer.
Sjeveroistočnu, ličku stranu Velebita, nazvanu Zagorje naseljavaju Zagorci koji se također bave zemljoradnjom i stočarstvom, ali se ne sele tokom ljeta u nadgorje već tjeraju blago izjutra po gorskim proplancima, a navečer ga vraćaju kućama.
U knjizi autor navodi da je glavna hrana velebitskog stanovništva osim mliječnih proizvoda (mlijeka, jaja i sira), palenta, krumpir i kupus, u Primorju ribe, a u Podgorju i Zagorju ovčje i janjeće meso. Kaže dalje - Primorci i Podgorci su srednjeg rasta, koščati i žilavi, trijezni, marljivi i vični snositi svoju bijedu, dok su Zagorci tj. Ličani jačeg rasta, dobro razvijeni no mekoputniji od Podgoraca. Unatoč vanredno teškog i oskudnog života, Podgorci redovno doživljavaju duboku starost od preko devedeset, a Ličani rjeđe.
Na moju žalost, ni stada, ni stanova, ni domaće hrane, ni trijeznih Prigoraca ne nađoh na Stapu, pa sam se morao zadovoljiti s par čaša bevande, grahom a la Đovani i kartanjem po pranje suđa sa mojim zadarskim društvancem.
Posuđujem od Stipe telefon, pronalazim kakav-takav signal, te se uspijevam dogovorit sa Zdeslavom da ću ih čekat u subotu naveče (za dva dana) u skloništu na Strugama.


POGLED PREMA MORU


PRONAĐI ULJEZA


VEČERNJI UGOĐAJ


ROKI U KARANTENI


JUŽNI VELEBIT - karta iz 1929g

STATISTIKA:

hoda - oko 5 sati

vrijeme - sunčano

ljudi po putu - 0
- 12:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 20.11.2013.

LIČAN vs MEĐED (Baške Oštarije - Šugarska duliba)

Pun elana i friškog kruha krećem sa malim zaostatkom za Zadranima put Šugarske dulibe. Baške Oštarije koje djele srednji od južnog Velebita, a spajaju Liku i more ostaju zajedno sa kišom iza mene. Da budem iskren dobro mi je došlo malo komoditeta, uz tuš, dobro društvo i atmosferu, te ljubaznog domaćina koji nam je svima rado izašao u susret. Radovao sam se nastavku puta pogotovo jer je dionica prema Šugarskoj meni bila potpuno nova. Nema na njoj cesta, niti previše staza, te vjerujem da se ovuda muva osjetno manje ljudi nego po srednjem i sjevernom Velebitu. Dionica započinje usponom iz Oštarija do prijevoja ili grebena obližnjeg Sladovačkog brda, a odmah zatim se spušta do prekrasne visoravni Sladovača gdje sustižem zadarske planinare koji ovdje hm, prikupljaju snagu za dalje.








BAŠKE OŠTARIJE


EKIPA SE SMJEŠKA




VISORAVAN SLADOVAČA i POGLED SA NJE

Ekipu iz Zadra su činili iskusni vodič Adi i njegovi prijatelji iz kvarta ili djetinjstva Marin, Đovani, Jole, Zvone i pas Roki, od kojih neki baš i nisu imali naročitog iskustva u planinama, ali su imali volju i održavali su dobru atmosferu unatoč vidnim naporima kroz koje su prolazili neki od njih. Planirali su prehodati transverzalu od Zavižana do Paklenice za sedam dana i tome su i prilagodili godišnje odmore te nisu mogli znati kakvo vrijeme će ih zadesiti.. Ipak, ako oduzmemo Zvonu koji je odusta u Baškim Oštarijama zbog kako ekipa kaže žuljića, vidno najumorniji je bio pas Roko. Prvih dana je stalno mahao repom od sreće i trčkarao između prvog i zadnjeg u koloni i saplitao nam se među nogama, te bi tako prelazio mnogo duži put nego mi. Svakim danom se je to trčkaranje smanjivalo, počeo je koristiti svaki trenutak da liže svoje žuljeve i sigurno je molio boga u sebi da to sve što prije završi, pa da se vrati u udobnost gradskog života - da mu kakva kujica vida rane junačke.
Nedugo nakon prelaska visoravni Sladovače staza ulazi u šumu i ne izlazi iz nje dobrih 4-5 sati. Izmjenjuju se tu toponimi kao Kljajina dolina, Jurkova dolina, Medin dolac, Šikić jatara odakle se staza dalje spušta u Ramino korito kojemu kao da nema kraja. Korito je zatvoreno sa svih strana sa visokom vrhovima, a obraslo je prekrasnom šumom-prašumom bukve koja sama sebe obnavlja brojnim mladicama bez vidnog upliva čovjeka.




BUKOVA ŠUMA U KORITU

Tokom dugačkog prolaska kroz to korito nekoliko puta sam se odvajao i hodao sam ispred ekipe, pa ih onda čekao i nastavljao zajedno s njima dok me opet noge ne potjeraju naprijed. U jednom momentu dok sam bio nešto ispred ostalih desio se susret na koji čekam već godinama. Iznenadio sam medvjeda koji je bio na kakvih 25 metara dijagonalno iznad mene, te se on, ugledavši me, krenuo udaljavati. Slijedeće sekunde ponosno otkopčavam patent futrole od foto-aparata te ponovo pogledavši prema njemu, ustanovljavam da više ne bježi nego se okrenuo da vidi šta ja radim. Momentalno zaboravljam na fotografiranje i okrećem prema natrag nadajući se da neće i on krenuti za mnom te inzistirati na fotografiranju. Jednom rukom napipavam veliki papar sprej , dok drugim okom mjerkam ima li kakva tanka bukva na kojoj bi mogao postaviti svoju liniju obrane, kad već ničega drugog nema uokolo. E sad, pošto to ipak nije bio onaj međed iz vica o Ličanu i bukvi, odlučio on da ode svojim putem.
Ubrzo nailazi Adi, ja mu prenosim vijesti, za njim i pas Roki koji se odmah zatrčao u pravcu gdje je bio medo, očito, njušeći da je još u blizini i želeći pred nama pokazati da još nije za staro željezo. U prvoj sekundi pomišljam da će ga sad Roki istjerati odnekud pred moj objektiv, ali odmah zatim ga zazivamo da ne bi još dobio po ušima uz sve njegove muke.
Stiže i ostatak ekipe, a ja se ne mogu oteti dojmu da nisam iskoristio priliku i napravio trofej fotografiju nego sam se ponio kao pič...a. Znajući da medo ima bolji njuh od svih drugih kopnenih životinja sumnjam da ću imati drugu priliku, ali nikad ne reci nikad. I kupi više teleobjektiv.
Ipak, da ne dođe do zabune, ako već dođe do susreta s medvjedom, preporuča se da mu se sklonite s puta i to ne prenaglim pokretima, dernjavom i škljocanjem aparata. Ako smo već sigurni da će nas medvjed napasti i da ne možemo nigdje pobjeći, najbolje je leći na trbuh, pokriti glavu rukama i imati rezervne gaće za poslije.
Prilikom islaska iz Raminog korita treba savladati oštar uspon te tu staza opet ulazi u šumu kod Pasjeg klanca. Ovdje me već lovi mrak, pa čekam dvadesetak minuta ostatak ekipe kako bi zajedno lakše pronašli markacije, a nedugo potom i stigli do skloništa-kontejnera na Šugarskoj dulibi. Tu dolazi do izražaja timski rad, ja sam naložio peć, Adi i Marin donose vode iz obližnjeg bunara pokraj ostataka negdašnje lugarnice, Đovani i Joleskupljaju drva i spremaju večeru. Jedino je Roki odlučija da ne radi ništa. Sklonište se je brzo zagrijalo, a unatoč vidnim tragovima prisustva puhova, ja ih nisam čuo. Možda su se bojali Rokija, mada sumnjam da bi se on pomakao i centimetar, ako ne mora.


ODMOR


RAMINO KORITO




RAMINO KORITO - izlaz


NATPIS U PASJEM KLANCU


KONAČNO, SKLONIŠTE


MARIN I ADI TANKAJU VODU


ĐOVANI I SPAVAĆA SOBA


DNEVNI BORAVAK


KUHINJA

STATISTIKA:

hoda: oko 7h
ljudi po putu: 0
životinje: medo
vrijeme: pretežno sunčano
- 16:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.11.2013.

KIJAMET (Škorpovac-Baške Oštarije)

Kako su zadarski planinari također imali u planu Baške Oštarije za slijedeće konačište, tako smo zajedno i napustili Škorpovac. Žuti, Dado i Vuke su ostali iza nas, ali je ostao dogovor da će i oni doći kasnije autom do Oštarija te provesti još jednu večer s nama. Jutro je osvanulo maglovito, a ubrzo nakon što smo krenuli počela je lagana kišica.




ŠKORPOVAC IZJUTRA

Nedaleko od Škorpovca odvaja se staza prema Dabarskim kukovima koji su vjerovatno najatraktivnije područje na srednjem Velebitu. Riječ je o desetak kilometara dugom i gotovo pravilnom nizu kukova koji izviruju iz šume u pravcu Bačić kuka prema Baškim oštarijama. Pored kukova nalazi se i niz udolina (dabrova i duliba) koje prate sličan pravac.




DABARSKI KUKOVI (arhiva)

Ipak, zbog lošeg vremena je bilo najlogičnije zaobići kukove te nastaviti bržim putem tj. Premužićevom stazom sve do njenog kraja. Kako je kiša sve više pojačavala tako sam malo ubrzao tempo i izdvojio se naprijed kako bih što prije došao. Negdje oko Dabarske kose kiša prerasta u obilan pljusak uz jak vjetar, te je vidljivost bila taman dovoljna da se može pratiti markirani put. Najslabija točka mi je bila unutrašnja strana ruksaka koja prianja uz leđa jer ju navlaka ne štiti i malo po malo postaje mokra te vlaga prodire unutra, pa se stvari počinju močiti. S vremenom i navlačne hlače popuštaju, nogavice se natapaju vodom, te više nema smisla stajati ni sekunde jer se tijelo jako brzo pothlađuje. Hodajući tako tješio sam se na toplu peć u planinskoj kući Vila Velebita gdje sam se najavio da ću prenoćiti.
Na oko zadnjh pola sata prije Oštarija markacija izbija na cestu i tu počinju problemi sa bujicama vode i na cesti i okolo nje. Na sve strane voda. Bilo je potrebno raditi široke lukove kako bih uspjevao koliko toliko zaobići duboke lokve.Tu su se gojzerice pokazale savršene, uz toliku kišu, gacanja kroz lokve, propadanja kroz travu natopljenu vodom moje noge ostaju suhe. Samo noge. Ne mogu se načuditi.
Želio sam napraviti par fotografija, a pošto mi je fotoaparat bio zamotan duboko u ruksaku, vadio sam dva tri puta telefon iz džepa kako bi slikao njime. To će se pokazati glupa pogreška koja će utjecati na moje kretanje slijedećih dana jer je telefon istog dana prestao raditi.








OKOLICA BAŠKIH OŠTARIJA

Još prije nego što sam krenuo na Velebit planirao sam se dobro najesti i napuniti baterije u Motelu Velebno, ali su mi rekli telefonom da ne rade više. Potom sam zvao kod Prpe, ali mi je on sam preporučio Vilu Velebita jer da je tamo jeftinije. Zvao sam potom dežurnog Petreševića koji me obavjestio da imaju i struju i tuševe i kuhinju, da mi može i donjeti kruha iz Gospića. Tako da sam računao da će mi to biti i prvi i posljednji takav luksuz, te je trebalo to iskoristiti.
Nedugo nakon šta sam stigao u kuću i raširio robu oko peći stiže i zadarska družina, te se brzo pali još jedna peć tako da smo povećali šanse da se osušimo. A da se nebi baš presušili pobrinuo se domar sa gajbicom Velebitskog piva po popularnoj cijeni od 10 kuna. Dobio sam i posebnu sobu, pa sam ju iskoristio da raširim i prebrišem sve mokre stvari i malo ubijem oko prije večere. U međuvremenu stižu i Žuti, Dado i Vuke da podignu večernju atmosferu. Momci su za večeru pripremili svježe sunčanice i carbonaru, pa pokoja rakijica, kartanje i u krpe. Po drugi put.




PLANINARSKA KUĆA VILA VELEBITA


IZA KUĆE


DOMAR MIROSLAV PETREŠEVIĆ I PAS VITO




POGLED U SOBU


POGLED IZ SOBE

Nisam zaspao dugo u noć, jer sam se lomio šta da napravim sutradan. Znao sam zahvaljujući Miroslavu koji je imao internet da predstoji par sunčanih dana, znao sam i da sam sje..o telefon, a za rezervni nisam ponio punjač te mu nisam davao previše povjerenja, jer mu je baterija čas radila, čas nije. Znao sam također da će zadarski planinari hodati predstojećih 2-3 dana istom rutom, a i očekivao sam da ću se možda vidjeti sa Zdeslavom i Nives iz Rijeke na Strugama za 4-5 dana.
Iskreno, pobjegao sam malo na Velebit od ljudi, trebalo mi je malo samoće da donesem neke odluke, slegnem dojmove, zapišem koju rečenicu. Želio sam sresti pokoju životinju, uživati samo u zvukovima prirode te malo više fotografirati.
Vagao sam između varijante da ostanem još dan u Oštarijama, pa da imam onda tri dana hoda samo za sebe, sve do Struga i varijante da nastavim u društvu zadarskih planinara s kojima sam se malo po malo sve bolje upoznavao.
Ipak, nekako mi je prevagnulo razmišljanje da treba iskoristiti sunčane dane za hodanje, jer ih možda neće biti previše, a i ostao sam bez telefona - pa se neću moći dogovoriti za Struge, ako ovi moji iz Rijeke budu odlučili doći, a neću se moći nikome ni javiti u slučaju kakve pizdarije. Dakle sutra krećem dalje.

STATISTIKA:

hoda: oko 5 h

vrijeme: čitaj gore
- 19:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 09.11.2013.

PRIMORSKOM STRANOM (Alan-Škorpovac)

Ujutro rano umjesto uz ptičice ili puhove budimo se uz zvukove kamiona i mješalice jer je ministarstvo zaštite okoliša i prirode odlučilo da zaštiti okoliš izgradnjom pastirskih stanova kad već pastira više nema da ih grade sami. Uskoro napuštamo prijevoj Alan koji se smjestio na cesti koja spaja Jablanac i Kosinj, a odvaja sjeverni od srednjeg Velebita. Nedaleko Alana se nalazi Mirovo - veliko polje sa ostacima suhozida i negdašnjih ljetnih stanova. Još početkom prošlog stoljeća se spominje planinarsko sklonište na Mirovu kao najvažnija baza za izlete na području Alana.




MIROVO

Nastavljamo rubnim dijelovima Mirova, te uskoro izlazimo na prijevoj odakle Premužićeva staza izlazi na primorsku stranu te u slijedećih nekoliko sati često ulazi i izlazi iz šume nudeći iznova lijepe vidike na more, otoke Rab i Pag, te na kraška polja Mlinište i Radlovac.


RAB


PAG






PREMUŽIĆEVA STAZA


NETKO JE OMASTIO BRK PČELAMA

Nedaleko Mliništa se odvaja markacija za obližnje sklonište na Ograđenici te dalje prema Šatorini - najvišem vrhu srednjeg Velebita. Mi ne skrećemo nigdje nego nastavljamo preko izvora na gornjim Koritima,prema Radlovcu. Tu se rastajemo jer se je Damir planirao spustiti do jadranske magistrale i još isti dan se nekako vratiti u Rijeku. Ostao bi i duže, ali da je već unaprijed isplanirao da ide na Ugljan kroz koji dan.
No, moram ga pohvaliti jer nikad ništa ne prigovara, ne komplicira stvari, održava datu riječ i uvijek se rado odazove pozivima na planine. Interesantan je način kako sam ga upoznao, naime brat od moga prijatelja Milovana iz Vukovara pozna jednog planinara Talesa iz Niša koji je jednom bio na Araratu, pa smo se po tom pitanju nešta dopisivali. Godinu dana kasnije taj planinar u Nišu ugošćuje preko couchsurfing mreže Damira koji je tamo tražio smještaj. Kako mu je Damir kroz razgovor rekao da bi volio počet planinarit, ali nema iskustva, Tales se sjetio da ja isto živim u Rijeci te je dao Damiru moj mail da mi se javi, pa da ga povedem koji put u brda. Od tada smo bili bar 6-7 puta na zajedničkim izletima.




IZVOR NA KORITIMA




ODRON


WHO THE FUCK IS BEAR GRYLLS


KRAŠKO POLJE NA RADLOVCU


PRED RASTANAK

Kako se je približio čas rastanka tako sam se ja trebao odlučiti koje stvari zadržati, a koje dati Damiru da ih ponese u Rijeku. Malo sam se već i privikao na težinu, ali najveći problem su bila ramena, koja su znala boljeti, jer su se naramenice urezivale u njih. Na taj način gotovo da i nisam upotrebljavao štapove za hodanje, jer sam koristio ruke da olakšam pritisak na ramena. Nisam se nikako mogao odlučiti da se odreknem nečega što bi znatno olakšalo težinu u mom ruksaku.
Našlo se u njemu mjesta za:

odjeća - troje čarape, dvoje gaće, jedne duge gaće, navlačne hlače za kišu, jedna rezervna majica za znojenje, jedna pamučna s kratkim rukavima, jedan flis, tanka gorotex vjetrovka, topla jakna, kapa, rukavice i potkapa, vunene ličke čarape

oprema - vreća za spavanje, karimat i jastuk na napuhavanje, torbica prve pomoći, kartuša i plinsko kuhalo, jedna mini padelica,
jedna šalica, žlica, švicarski nož, čeona svjetiljka sa duplim rezervnim baterijama, sprej za samoobranu, jedan štap za hodanje, svijeća, kompas, rezervni telefon, foto aparat, punjači za foto i mobitel, ultralight šator,najlon za ispod šatora,
ultralight stativ, 6 topografskih karata, jedna knjiga - vodič po Velebitu iz 1929g, mast za upalu mišića, pasta i četkica za
zube, mini šampon, nivea krema, sprej za impregnaciju, kocke za potpalu, mini kišobran, mini ručnik, jedan karabiner i
5 metara užeta od 6mm

hrana - par konzervi, nekoliko dehidriranih gotovih jela, malo riže, palente, fini mini juhe, sir, kobasica, panceta, desetak čokoladica i energo barova,
keksići, 2 crna kruha sa sjemenkama, ljesnjaci, vitamini za sokove, mala pljoska rakijice,
sklopiva boca od 2 litre za vodu, boca od litre za vodu, 3 u 1 neskafe splačine itd

Stvari sam postavio ovako- ako izbacim kilu,dvije ili tri to mi ne znači puno, ali za izbaciti šest-sedam kila trebao bih se odreći jako puno stvari, a onda već dovodim u pitanje cijelu priču.
Nisam izbacio gotovo ništa te sam odlučio da ću se morati naviknuti.
Na kraju se ispostavilo da nisam koristio samo potkapu i kišobran (sve zajedno 200-300g). Hranu sam svu pojeo i još su mi ljudi po putu dali bar toliko, ako ne i više, te sam imao jednu planiranu i jednu neplaniranu opskrbu. Ali o tome kada kronološki dođe na red.

Nakon rastanka nastavljam prema napuštenom seocetu Škorpovcu na oko sat udaljenosti od Radlovca. Po putu je bilo puno svježih medvjeđih tragova, doduše iz kontra smjera, pa sam pričao sam sa sobom na glas i tješio se na juhicu, toplu peć i ostale čari skloništa u kojem još nisam nikad bio.




TRAGOVI

Kada sam konačno stigao u Škorpovac tamo nije bilo nikoga, te sam se kraljevski raskomotio, pristavio ručak, oprao robu, zapisivao pokoju bilješku od prethodnih dana i lovio posljednje zrake sunca na lijepo uređenoj okućnici. Predvečer je odnekud došao auto planinskom cestom iz kojega izlaze trojica velebitskih hajduka. Prepoznao sam među njima Žutog koji je živio prije na Strugama, a ostala dvojica su bili Vuke i Dado, svi redom domari iz planinarskog doma Paklenica. Oni su mi rekli da očekuju još pet zadarskih planinara, koji hodaju transverzalom od Zavižana prema Paklenici te da ih žele dočekat-iznenadit sa toplom večericom- lešanom kokicom. Nešto kasnije stižu i umorni planinari koji su taj dan potegli skroz iz Rosijeve kolibe. Večer se odužila uz mezu, pokoju čašicu i gomile interesantnih priča sa velebitskih staza i skloništa.




MASERKE NISMO NAŠLI


EKIPA U ŠKORPOVCU

STATISTIKA:

- hoda - oko 6h
- ljudi na stazi - 0
- vrijeme - sunčano
- žuljeva - 2 komada
- 21:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 06.11.2013.

PREMUŽIĆEVOM STAZOM (Zavižan - Alan)

Slijedeći dan izjutra sunce je brzo rastjeralo maglu te smo jedva dočekali da krenemo dalje. Čini se nevjerojatno, ali se je sva mokra roba od više od dvadesetak planinara uspjela osušiti. Trebalo je samo na vrijeme udaljavati suhlju te približavati vlažniju robu ka peći, vodeći računa i o materijalima. Pamučne stvari trebaju puno više vremena od fliseva, poliamida i sličnih materijala, a najduže treba gojzericama, ako promoče, ali i tu je uvijek dobro napuniti ih suhim papirima koji dobro izvlače vlagu. Na sreću, moje ovaj puta nisu promočile za razliku od većine drugih. Nakon doručka i kave odlazimo iz doma na Zavižanu prema Premužićevoj stazi. U ovome domu se nalazi ujedno i istoimena meteorološka stanica, još od 1953 godine. Ove godine su oborena dva rekorda otkad postoji stanica - onaj u najvišoj visini snijega od 322cm i najvišoj temperaturi od 28 stupnjeva.


MJERNI INSTRUMENTI METEOROLOŠKE STANICE


PLANINARSKI DOM PODNO VUČJAKA


KONJI NA ZAVIŽANSKOJ KOSI

Unutar nacionalnog parka Sjeverni Velebit protežu se tri gotovo paralelne markirane staze u pravcu sjever-jug: Primorski uzdužni put, Premužićeva staza kroz Rožansk kukove, te uzdužni put Zavižan - Lom - Lubenovačka vrata - polje Veliki Lubenovac. Pošto Damir nije bio nikad ovdje odlučujemo se za najatraktivniji prolaz - onaj po Premužićevoj stazi. Inače ovaj dio Velebita je ujedno i najzaštićenije područje u Hrvatskoj - Strogi prirodni rezervat Rožanski i Hajdučki kukovi. Splet divljih raznolikih stjenovitih kukova odvojenih dubokim ponikvama i ponorima, djelomočno obraslim crnogoricom koji kriju neke među najdubljim jamama na svijetu koje su otkrivene tek krajem 20 stoljeća neće nikoga ostaviti ravnodušnim. Da bi ovaj prelijepi teren postao pristupačniji pobrinuo se inžinjer A. Premužić koji je trasirao stazu koja je izgrađena od 1930 do 1933, te je duga 57 kilometara, te se proteže od Zavižana sve do Baških oštarija.
Uživajući u takvim krajolicima ja i Damir stižemo do novoobnovljene Rosijeve kolibe gdje odmaramo i prikupljamo snagu za drugi dio današnjeg puta prema Alanu. Rosijeva koliba još od 1929.služi planinarima kao baza za istraživanje ovoga djela Velebita, te je zasigurno jedno od najlijepše pozicioniranih i uređenih skloništa u kojem sam ikad bio.










PREMUŽIĆEVA STAZA - kroz Rožanske kukove






ROSIJEVA KOLIBA

Nakon još nekoliko sati hoda uz usputni uspon na kuk Crikvenu ja i Damir stižemo do prijevoja Alan na cesti Jablanac-Štirovača. Tamo smo predvidjeli spavati u kamenoj kućici nedaleko planinarskog doma "Alan" čiji sam ključ imao. Pošto se Damir nikad u životu nije obrijao, priznao on ili ne malo je bacao na podmladak jedne poznate bliskoistočne organizacije, pa se je domar prepao i jedva smo ga uvjerili da smo došli s dobrim namjerama. Nakon domara trebalo je naći zajednički jezik i sa lokalnim puhovima koji su se nastanili u kućici, što nije bio najjednostavnije. Ipak nakon kraćih nemira puhovi su se stišali i povukli na svoju stranu prostorije te smo u miroljubivoj koegzistenciji s njima proveli ostatak noći.


KAD STIJENA PLAČE


DAMIR SE DIVI


PANORAMA S CRIKVENE



ŠUMA NEDALEKO ALANA





PUHOVI




VALJDA NEĆE U VREĆU

STATISTIKA:

hoda : oko 6 h
ljudi po stazi : desetak
vrijeme : pretežno sunčano
puhova : 5-6 na više
- 00:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #