ZBRDANIZDOLI

Kako su zadarski planinari također imali u planu Baške Oštarije za slijedeće konačište, tako smo zajedno i napustili Škorpovac. Žuti, Dado i Vuke su ostali iza nas, ali je ostao dogovor da će i oni doći kasnije autom do Oštarija te provesti još jednu večer s nama. Jutro je osvanulo maglovito, a ubrzo nakon što smo krenuli počela je lagana kišica.




ŠKORPOVAC IZJUTRA

Nedaleko od Škorpovca odvaja se staza prema Dabarskim kukovima koji su vjerovatno najatraktivnije područje na srednjem Velebitu. Riječ je o desetak kilometara dugom i gotovo pravilnom nizu kukova koji izviruju iz šume u pravcu Bačić kuka prema Baškim oštarijama. Pored kukova nalazi se i niz udolina (dabrova i duliba) koje prate sličan pravac.




DABARSKI KUKOVI (arhiva)

Ipak, zbog lošeg vremena je bilo najlogičnije zaobići kukove te nastaviti bržim putem tj. Premužićevom stazom sve do njenog kraja. Kako je kiša sve više pojačavala tako sam malo ubrzao tempo i izdvojio se naprijed kako bih što prije došao. Negdje oko Dabarske kose kiša prerasta u obilan pljusak uz jak vjetar, te je vidljivost bila taman dovoljna da se može pratiti markirani put. Najslabija točka mi je bila unutrašnja strana ruksaka koja prianja uz leđa jer ju navlaka ne štiti i malo po malo postaje mokra te vlaga prodire unutra, pa se stvari počinju močiti. S vremenom i navlačne hlače popuštaju, nogavice se natapaju vodom, te više nema smisla stajati ni sekunde jer se tijelo jako brzo pothlađuje. Hodajući tako tješio sam se na toplu peć u planinskoj kući Vila Velebita gdje sam se najavio da ću prenoćiti.
Na oko zadnjh pola sata prije Oštarija markacija izbija na cestu i tu počinju problemi sa bujicama vode i na cesti i okolo nje. Na sve strane voda. Bilo je potrebno raditi široke lukove kako bih uspjevao koliko toliko zaobići duboke lokve.Tu su se gojzerice pokazale savršene, uz toliku kišu, gacanja kroz lokve, propadanja kroz travu natopljenu vodom moje noge ostaju suhe. Samo noge. Ne mogu se načuditi.
Želio sam napraviti par fotografija, a pošto mi je fotoaparat bio zamotan duboko u ruksaku, vadio sam dva tri puta telefon iz džepa kako bi slikao njime. To će se pokazati glupa pogreška koja će utjecati na moje kretanje slijedećih dana jer je telefon istog dana prestao raditi.








OKOLICA BAŠKIH OŠTARIJA

Još prije nego što sam krenuo na Velebit planirao sam se dobro najesti i napuniti baterije u Motelu Velebno, ali su mi rekli telefonom da ne rade više. Potom sam zvao kod Prpe, ali mi je on sam preporučio Vilu Velebita jer da je tamo jeftinije. Zvao sam potom dežurnog Petreševića koji me obavjestio da imaju i struju i tuševe i kuhinju, da mi može i donjeti kruha iz Gospića. Tako da sam računao da će mi to biti i prvi i posljednji takav luksuz, te je trebalo to iskoristiti.
Nedugo nakon šta sam stigao u kuću i raširio robu oko peći stiže i zadarska družina, te se brzo pali još jedna peć tako da smo povećali šanse da se osušimo. A da se nebi baš presušili pobrinuo se domar sa gajbicom Velebitskog piva po popularnoj cijeni od 10 kuna. Dobio sam i posebnu sobu, pa sam ju iskoristio da raširim i prebrišem sve mokre stvari i malo ubijem oko prije večere. U međuvremenu stižu i Žuti, Dado i Vuke da podignu večernju atmosferu. Momci su za večeru pripremili svježe sunčanice i carbonaru, pa pokoja rakijica, kartanje i u krpe. Po drugi put.




PLANINARSKA KUĆA VILA VELEBITA


IZA KUĆE


DOMAR MIROSLAV PETREŠEVIĆ I PAS VITO




POGLED U SOBU


POGLED IZ SOBE

Nisam zaspao dugo u noć, jer sam se lomio šta da napravim sutradan. Znao sam zahvaljujući Miroslavu koji je imao internet da predstoji par sunčanih dana, znao sam i da sam sje..o telefon, a za rezervni nisam ponio punjač te mu nisam davao previše povjerenja, jer mu je baterija čas radila, čas nije. Znao sam također da će zadarski planinari hodati predstojećih 2-3 dana istom rutom, a i očekivao sam da ću se možda vidjeti sa Zdeslavom i Nives iz Rijeke na Strugama za 4-5 dana.
Iskreno, pobjegao sam malo na Velebit od ljudi, trebalo mi je malo samoće da donesem neke odluke, slegnem dojmove, zapišem koju rečenicu. Želio sam sresti pokoju životinju, uživati samo u zvukovima prirode te malo više fotografirati.
Vagao sam između varijante da ostanem još dan u Oštarijama, pa da imam onda tri dana hoda samo za sebe, sve do Struga i varijante da nastavim u društvu zadarskih planinara s kojima sam se malo po malo sve bolje upoznavao.
Ipak, nekako mi je prevagnulo razmišljanje da treba iskoristiti sunčane dane za hodanje, jer ih možda neće biti previše, a i ostao sam bez telefona - pa se neću moći dogovoriti za Struge, ako ovi moji iz Rijeke budu odlučili doći, a neću se moći nikome ni javiti u slučaju kakve pizdarije. Dakle sutra krećem dalje.

STATISTIKA:

hoda: oko 5 h

vrijeme: čitaj gore