ZBRDANIZDOLI

Pun elana i friškog kruha krećem sa malim zaostatkom za Zadranima put Šugarske dulibe. Baške Oštarije koje djele srednji od južnog Velebita, a spajaju Liku i more ostaju zajedno sa kišom iza mene. Da budem iskren dobro mi je došlo malo komoditeta, uz tuš, dobro društvo i atmosferu, te ljubaznog domaćina koji nam je svima rado izašao u susret. Radovao sam se nastavku puta pogotovo jer je dionica prema Šugarskoj meni bila potpuno nova. Nema na njoj cesta, niti previše staza, te vjerujem da se ovuda muva osjetno manje ljudi nego po srednjem i sjevernom Velebitu. Dionica započinje usponom iz Oštarija do prijevoja ili grebena obližnjeg Sladovačkog brda, a odmah zatim se spušta do prekrasne visoravni Sladovača gdje sustižem zadarske planinare koji ovdje hm, prikupljaju snagu za dalje.








BAŠKE OŠTARIJE


EKIPA SE SMJEŠKA




VISORAVAN SLADOVAČA i POGLED SA NJE

Ekipu iz Zadra su činili iskusni vodič Adi i njegovi prijatelji iz kvarta ili djetinjstva Marin, Đovani, Jole, Zvone i pas Roki, od kojih neki baš i nisu imali naročitog iskustva u planinama, ali su imali volju i održavali su dobru atmosferu unatoč vidnim naporima kroz koje su prolazili neki od njih. Planirali su prehodati transverzalu od Zavižana do Paklenice za sedam dana i tome su i prilagodili godišnje odmore te nisu mogli znati kakvo vrijeme će ih zadesiti.. Ipak, ako oduzmemo Zvonu koji je odusta u Baškim Oštarijama zbog kako ekipa kaže žuljića, vidno najumorniji je bio pas Roko. Prvih dana je stalno mahao repom od sreće i trčkarao između prvog i zadnjeg u koloni i saplitao nam se među nogama, te bi tako prelazio mnogo duži put nego mi. Svakim danom se je to trčkaranje smanjivalo, počeo je koristiti svaki trenutak da liže svoje žuljeve i sigurno je molio boga u sebi da to sve što prije završi, pa da se vrati u udobnost gradskog života - da mu kakva kujica vida rane junačke.
Nedugo nakon prelaska visoravni Sladovače staza ulazi u šumu i ne izlazi iz nje dobrih 4-5 sati. Izmjenjuju se tu toponimi kao Kljajina dolina, Jurkova dolina, Medin dolac, Šikić jatara odakle se staza dalje spušta u Ramino korito kojemu kao da nema kraja. Korito je zatvoreno sa svih strana sa visokom vrhovima, a obraslo je prekrasnom šumom-prašumom bukve koja sama sebe obnavlja brojnim mladicama bez vidnog upliva čovjeka.




BUKOVA ŠUMA U KORITU

Tokom dugačkog prolaska kroz to korito nekoliko puta sam se odvajao i hodao sam ispred ekipe, pa ih onda čekao i nastavljao zajedno s njima dok me opet noge ne potjeraju naprijed. U jednom momentu dok sam bio nešto ispred ostalih desio se susret na koji čekam već godinama. Iznenadio sam medvjeda koji je bio na kakvih 25 metara dijagonalno iznad mene, te se on, ugledavši me, krenuo udaljavati. Slijedeće sekunde ponosno otkopčavam patent futrole od foto-aparata te ponovo pogledavši prema njemu, ustanovljavam da više ne bježi nego se okrenuo da vidi šta ja radim. Momentalno zaboravljam na fotografiranje i okrećem prema natrag nadajući se da neće i on krenuti za mnom te inzistirati na fotografiranju. Jednom rukom napipavam veliki papar sprej , dok drugim okom mjerkam ima li kakva tanka bukva na kojoj bi mogao postaviti svoju liniju obrane, kad već ničega drugog nema uokolo. E sad, pošto to ipak nije bio onaj međed iz vica o Ličanu i bukvi, odlučio on da ode svojim putem.
Ubrzo nailazi Adi, ja mu prenosim vijesti, za njim i pas Roki koji se odmah zatrčao u pravcu gdje je bio medo, očito, njušeći da je još u blizini i želeći pred nama pokazati da još nije za staro željezo. U prvoj sekundi pomišljam da će ga sad Roki istjerati odnekud pred moj objektiv, ali odmah zatim ga zazivamo da ne bi još dobio po ušima uz sve njegove muke.
Stiže i ostatak ekipe, a ja se ne mogu oteti dojmu da nisam iskoristio priliku i napravio trofej fotografiju nego sam se ponio kao pič...a. Znajući da medo ima bolji njuh od svih drugih kopnenih životinja sumnjam da ću imati drugu priliku, ali nikad ne reci nikad. I kupi više teleobjektiv.
Ipak, da ne dođe do zabune, ako već dođe do susreta s medvjedom, preporuča se da mu se sklonite s puta i to ne prenaglim pokretima, dernjavom i škljocanjem aparata. Ako smo već sigurni da će nas medvjed napasti i da ne možemo nigdje pobjeći, najbolje je leći na trbuh, pokriti glavu rukama i imati rezervne gaće za poslije.
Prilikom islaska iz Raminog korita treba savladati oštar uspon te tu staza opet ulazi u šumu kod Pasjeg klanca. Ovdje me već lovi mrak, pa čekam dvadesetak minuta ostatak ekipe kako bi zajedno lakše pronašli markacije, a nedugo potom i stigli do skloništa-kontejnera na Šugarskoj dulibi. Tu dolazi do izražaja timski rad, ja sam naložio peć, Adi i Marin donose vode iz obližnjeg bunara pokraj ostataka negdašnje lugarnice, Đovani i Joleskupljaju drva i spremaju večeru. Jedino je Roki odlučija da ne radi ništa. Sklonište se je brzo zagrijalo, a unatoč vidnim tragovima prisustva puhova, ja ih nisam čuo. Možda su se bojali Rokija, mada sumnjam da bi se on pomakao i centimetar, ako ne mora.


ODMOR


RAMINO KORITO




RAMINO KORITO - izlaz


NATPIS U PASJEM KLANCU


KONAČNO, SKLONIŠTE


MARIN I ADI TANKAJU VODU


ĐOVANI I SPAVAĆA SOBA


DNEVNI BORAVAK


KUHINJA

STATISTIKA:

hoda: oko 7h
ljudi po putu: 0
životinje: medo
vrijeme: pretežno sunčano