Marketing
ŽULJIĆI (Šugarska duliba - Stap)
Uobičavao sam odmah iz jutra najesti se što više mogu, te onda tokom dana, kada pofali energije uzeti nešta nabrzaka i rastopiti koji vitaminčić u vodi. To bi me onda održavalo sve do navečer kada bi na plinsko kuhalo stavljao juhicu, a istovremeno na peć glavno jelo. Treba biti iskren, pa reći, da su me i momci iz Zadra nesebično častili večerama i time mi znatno olakšali, jer nisam morao svaku večer kuhati svoju hranu. Oni su napravili raspored unaprijed šta bi se moglo koju večer kuhati za sve - grah, ječam, tjestenine.i sl, a kako ih je bilo više malo su i rasporedili teret između sebe, tako da se prehranom nije oskudijevalo.
Jutarnje dnevno svijetlo mi otkrilva koliko je lijepa priroda u okolici krške uvale Šugarske dulibe, gdje je smješteno naše sklonište. Jugozapadnom stranom dominira markantni Plana kuk pod kojim je prvobitno nalazište najpoznatijeg velebitskog endema - biljke Velebitske degenije. Na suprotnoj strani od kontejnera se nalaze ostaci lugarnice još iz Austro-Ugarske, kraj koje je ostala sačuvana cisterna sa vodom.
ŠUGARSKA DULIBA
KUK NAD PLANOM
VELEBITSKA DEGENIJA (arhiva)
SKLONIŠTE
PONOR NEDALEKO BUNARA
Put prema Stapu vodi prvo kratko kroz šumu da bi izbio na južnu padinu Velikog Stolca gdje se otvara prekrasan pogled na južni Velebit. Potom još nekoliko puta ulazi i izlazi iz šume te se staza spaja na cestu što iz Brušana vodi do vrha Panosa. Pri samom vrhu se nalaze devastirani ostaci vojnog objekta bivše JNA koji iz nekog razloga zjape neiskorišteni. Tu se malo odmaramo, a ekipa vadi mast Zvonetu koji je odusta zbog žuljića još u Baškim Oštarijama. Naime ja sam pronašao i ponio zaboravljenu majicu sa štrika u Oštarijama za koju se ispostavilo da je njegova, pa su se oni redovno slikavali s njom gdje god bi bila prilika. I samom mi se napravila duboka rupa na desnoj peti koja je prilično boljela i sluz je probijala kroz zavoj i čarapu, ali kad sam vidio šta su radili njemu nisam se usuđivao žaliti. A tek da se pitalo Rokija svima bi nam redom... sve po spisku.
JUŽNI DIO PAGA
POGLED PREMA JUŽNOM VELEBITU (lijevo se vidi Visočica)
VOJNI KOMPLEKS NA PANOSU
KARIKA KOJA NEDOSTAJE
NA SREDINI FOTOGRAFIJE SE NAZIRE OSAMDESETMETARSKA STIJENA SIMONOVIĆA STAPINA ISPOD KOJE SE NALAZI DOLAC STAP KOJI JE NAŠ DANAŠNJI CILJ
Daljnja dionica koja vodi od Panosa preko Šarića duplja i Trošeljeve dulibe podno Debelog kuka prema Stapu me je moram priznati dosta iscrpila jer često ide gore - dolje bez previše vidikovaca, a staza nije baš svuda najbolje trasirana. Postoji i noviji, ali i nešto duži put preko Jelove ruje, koji dobar dio ide po cesti, pa smo se mi odlučili za ovaj prvi.
Raspoloženje mi dižu moje prve ubrane gljive sunčanice, nakon šta me Adi naučio kako da ih razlikujem. Imaju osim karakterističnog mirisa i izgleda, pomične prstenove na stabljikama. Nedugo nakon sunčanica, pronalazim i dvije litre vina u skloništu na Stapu. Nema šta, krenulo me. Vadim vino na stol te "domaćinski" dočekujem moje suputnike tj. supatnike, kako li se već ko osjećao.
NA PUTU PREMA STAPU
SUNČANICE
TATEKOVA KOLIBA NA STAPU
KUHINJA (detalj)
DOLAC STAP
Imao sam u ruksaku posuđeni planinarski vodič po Velebitu iz 1929. godine, pa sam često znao čitati pojedine opise i uspoređivati sa današnjim stanjem. Npr. Josip Poljak (autor) kaže da je tada bilo na Stapu rašireno oko tridesetak pastirskih stanova te tu može planinar dobiti mlijeka, jaja, krumpira, kruha, a i mesa. Također kaže da planinar tu može prenoćiti u stanovima ili na sijenu pokraj. Piše dalje da ima plodne zemlje na kojoj rađa kupus, repa, ječam i krumpir, te da ima vode iz cisterna (kišnice), a i da ima u okolišu dobrih kamenica (tekuća voda).
Općenito, velebitsko stanovništvo se je tih godina sastojalo od Primoraca koji žive uz more te se uglavnom bave ribolovom i pomorstvom, od Podgoraca koji žive od zemljoradnje, a najviše od stočarstva, te grade ljetne pastirske stanove na dolcima u nadgorju i tu provode cjela ljeta sa stadima.Dolac Stap je upravo jedan takav primjer.
Sjeveroistočnu, ličku stranu Velebita, nazvanu Zagorje naseljavaju Zagorci koji se također bave zemljoradnjom i stočarstvom, ali se ne sele tokom ljeta u nadgorje već tjeraju blago izjutra po gorskim proplancima, a navečer ga vraćaju kućama.
U knjizi autor navodi da je glavna hrana velebitskog stanovništva osim mliječnih proizvoda (mlijeka, jaja i sira), palenta, krumpir i kupus, u Primorju ribe, a u Podgorju i Zagorju ovčje i janjeće meso. Kaže dalje - Primorci i Podgorci su srednjeg rasta, koščati i žilavi, trijezni, marljivi i vični snositi svoju bijedu, dok su Zagorci tj. Ličani jačeg rasta, dobro razvijeni no mekoputniji od Podgoraca. Unatoč vanredno teškog i oskudnog života, Podgorci redovno doživljavaju duboku starost od preko devedeset, a Ličani rjeđe.
Na moju žalost, ni stada, ni stanova, ni domaće hrane, ni trijeznih Prigoraca ne nađoh na Stapu, pa sam se morao zadovoljiti s par čaša bevande, grahom a la Đovani i kartanjem po pranje suđa sa mojim zadarskim društvancem.
Posuđujem od Stipe telefon, pronalazim kakav-takav signal, te se uspijevam dogovorit sa Zdeslavom da ću ih čekat u subotu naveče (za dva dana) u skloništu na Strugama.
POGLED PREMA MORU
PRONAĐI ULJEZA
VEČERNJI UGOĐAJ
ROKI U KARANTENI
JUŽNI VELEBIT - karta iz 1929g
STATISTIKA:
hoda - oko 5 sati
vrijeme - sunčano
ljudi po putu - 0
Post je objavljen 26.11.2013. u 12:14 sati.