Marketing
PRIMORSKOM STRANOM (Alan-Škorpovac)
Ujutro rano umjesto uz ptičice ili puhove budimo se uz zvukove kamiona i mješalice jer je ministarstvo zaštite okoliša i prirode odlučilo da zaštiti okoliš izgradnjom pastirskih stanova kad već pastira više nema da ih grade sami. Uskoro napuštamo prijevoj Alan koji se smjestio na cesti koja spaja Jablanac i Kosinj, a odvaja sjeverni od srednjeg Velebita. Nedaleko Alana se nalazi Mirovo - veliko polje sa ostacima suhozida i negdašnjih ljetnih stanova. Još početkom prošlog stoljeća se spominje planinarsko sklonište na Mirovu kao najvažnija baza za izlete na području Alana.
MIROVO
Nastavljamo rubnim dijelovima Mirova, te uskoro izlazimo na prijevoj odakle Premužićeva staza izlazi na primorsku stranu te u slijedećih nekoliko sati često ulazi i izlazi iz šume nudeći iznova lijepe vidike na more, otoke Rab i Pag, te na kraška polja Mlinište i Radlovac.
RAB
PAG
PREMUŽIĆEVA STAZA
NETKO JE OMASTIO BRK PČELAMA
Nedaleko Mliništa se odvaja markacija za obližnje sklonište na Ograđenici te dalje prema Šatorini - najvišem vrhu srednjeg Velebita. Mi ne skrećemo nigdje nego nastavljamo preko izvora na gornjim Koritima,prema Radlovcu. Tu se rastajemo jer se je Damir planirao spustiti do jadranske magistrale i još isti dan se nekako vratiti u Rijeku. Ostao bi i duže, ali da je već unaprijed isplanirao da ide na Ugljan kroz koji dan.
No, moram ga pohvaliti jer nikad ništa ne prigovara, ne komplicira stvari, održava datu riječ i uvijek se rado odazove pozivima na planine. Interesantan je način kako sam ga upoznao, naime brat od moga prijatelja Milovana iz Vukovara pozna jednog planinara Talesa iz Niša koji je jednom bio na Araratu, pa smo se po tom pitanju nešta dopisivali. Godinu dana kasnije taj planinar u Nišu ugošćuje preko couchsurfing mreže Damira koji je tamo tražio smještaj. Kako mu je Damir kroz razgovor rekao da bi volio počet planinarit, ali nema iskustva, Tales se sjetio da ja isto živim u Rijeci te je dao Damiru moj mail da mi se javi, pa da ga povedem koji put u brda. Od tada smo bili bar 6-7 puta na zajedničkim izletima.
IZVOR NA KORITIMA
ODRON
WHO THE FUCK IS BEAR GRYLLS
KRAŠKO POLJE NA RADLOVCU
PRED RASTANAK
Kako se je približio čas rastanka tako sam se ja trebao odlučiti koje stvari zadržati, a koje dati Damiru da ih ponese u Rijeku. Malo sam se već i privikao na težinu, ali najveći problem su bila ramena, koja su znala boljeti, jer su se naramenice urezivale u njih. Na taj način gotovo da i nisam upotrebljavao štapove za hodanje, jer sam koristio ruke da olakšam pritisak na ramena. Nisam se nikako mogao odlučiti da se odreknem nečega što bi znatno olakšalo težinu u mom ruksaku.
Našlo se u njemu mjesta za:
odjeća - troje čarape, dvoje gaće, jedne duge gaće, navlačne hlače za kišu, jedna rezervna majica za znojenje, jedna pamučna s kratkim rukavima, jedan flis, tanka gorotex vjetrovka, topla jakna, kapa, rukavice i potkapa, vunene ličke čarape
oprema - vreća za spavanje, karimat i jastuk na napuhavanje, torbica prve pomoći, kartuša i plinsko kuhalo, jedna mini padelica,
jedna šalica, žlica, švicarski nož, čeona svjetiljka sa duplim rezervnim baterijama, sprej za samoobranu, jedan štap za hodanje, svijeća, kompas, rezervni telefon, foto aparat, punjači za foto i mobitel, ultralight šator,najlon za ispod šatora,
ultralight stativ, 6 topografskih karata, jedna knjiga - vodič po Velebitu iz 1929g, mast za upalu mišića, pasta i četkica za
zube, mini šampon, nivea krema, sprej za impregnaciju, kocke za potpalu, mini kišobran, mini ručnik, jedan karabiner i
5 metara užeta od 6mm
hrana - par konzervi, nekoliko dehidriranih gotovih jela, malo riže, palente, fini mini juhe, sir, kobasica, panceta, desetak čokoladica i energo barova,
keksići, 2 crna kruha sa sjemenkama, ljesnjaci, vitamini za sokove, mala pljoska rakijice,
sklopiva boca od 2 litre za vodu, boca od litre za vodu, 3 u 1 neskafe splačine itd
Stvari sam postavio ovako- ako izbacim kilu,dvije ili tri to mi ne znači puno, ali za izbaciti šest-sedam kila trebao bih se odreći jako puno stvari, a onda već dovodim u pitanje cijelu priču.
Nisam izbacio gotovo ništa te sam odlučio da ću se morati naviknuti.
Na kraju se ispostavilo da nisam koristio samo potkapu i kišobran (sve zajedno 200-300g). Hranu sam svu pojeo i još su mi ljudi po putu dali bar toliko, ako ne i više, te sam imao jednu planiranu i jednu neplaniranu opskrbu. Ali o tome kada kronološki dođe na red.
Nakon rastanka nastavljam prema napuštenom seocetu Škorpovcu na oko sat udaljenosti od Radlovca. Po putu je bilo puno svježih medvjeđih tragova, doduše iz kontra smjera, pa sam pričao sam sa sobom na glas i tješio se na juhicu, toplu peć i ostale čari skloništa u kojem još nisam nikad bio.
TRAGOVI
Kada sam konačno stigao u Škorpovac tamo nije bilo nikoga, te sam se kraljevski raskomotio, pristavio ručak, oprao robu, zapisivao pokoju bilješku od prethodnih dana i lovio posljednje zrake sunca na lijepo uređenoj okućnici. Predvečer je odnekud došao auto planinskom cestom iz kojega izlaze trojica velebitskih hajduka. Prepoznao sam među njima Žutog koji je živio prije na Strugama, a ostala dvojica su bili Vuke i Dado, svi redom domari iz planinarskog doma Paklenica. Oni su mi rekli da očekuju još pet zadarskih planinara, koji hodaju transverzalom od Zavižana prema Paklenici te da ih žele dočekat-iznenadit sa toplom večericom- lešanom kokicom. Nešto kasnije stižu i umorni planinari koji su taj dan potegli skroz iz Rosijeve kolibe. Večer se odužila uz mezu, pokoju čašicu i gomile interesantnih priča sa velebitskih staza i skloništa.
MASERKE NISMO NAŠLI
EKIPA U ŠKORPOVCU
STATISTIKA:
- hoda - oko 6h
- ljudi na stazi - 0
- vrijeme - sunčano
- žuljeva - 2 komada
Post je objavljen 09.11.2013. u 21:12 sati.