Marketing
OKRAJAK (Zrmanja vrelo)
Od sela Palanke, podno ostataka starohrvatske utvrde Zvonigrad pa do Vrela je preostalo još svega desetak kilometara uzvodno. Ispočetka postoje cestice s obe strane rijeke, uz poneku kuću u dva ili tri zaselka, zaboravio sam već. Nisam imao baš najdetaljniju kartu ovoga djela, ali moglo se i bez nje. Tu se i dala sresti poneka duša, pa sam znao pitati gdje ima mostić i s koje strane je prohodniji put, a ljudi su rado odgovarali. Kako je bila jesen tako se je i magla dugo zadržavala u udolini, ali kada se digla, ogrijalo me toliko iščekivano sunce. Negdje oko sela Zrmanja vrelo cesta se lagano odvaja od rijeke te treba njome još koji kilometar do mjesta odakle vodi stazica kroz šumicu uz korito. Prvo se nailazi na neku staru branu, a više nje malo pomalo do samih izvora.
PALANKA
MOSTIĆI NA ZRMANJI
JUGOISTOČNI OBRONCI VELEBITA
BRANA
Ubrzo dolazim do cilja - gornjih izvora i od toga trenutka sve moje tadašnje brige i umor padaju u drugi plan, a obuzima me osjećaj sreće. Taman da se i nebo otvorilo, nebi mi pokvarilo raspoloženje.
Svakako bih trebao biti zahvalan svevišnjem na vrlo povoljnoj vremenskoj prognozi. Od osamnaest dana imao sam samo dva dana pljuska, dva - kišicu plus maglu i jedno tri - oblačna. To je i za ljeto na Velebitu dobar prosjek, a kamo li ne za drugi dio desetog mjeseca. Upoznao sam dosta ljudi po putu kojima ću rado stisnuti ruku kad se sretnemo i nauživao se prirode u mnogim oblicima na ovoj prekrasnoj planini. Uz to malo nahranio svoje samopouzdanje za nove skitnje koje su nadam se preda mnom.
TAMO ISPOD STIJENA
IZVIRE ZRMANJA
C' EST LA FINE
Da budem potpuno iskren, malo mi je žao što se nisam od Tulovih greda spustio do Zatona Obrovačkog, pa od tamo krenuo prema Dubokim jaslama i Prezidu. Druga stvar je da se nisam spustio sa Crnopca do Jabukovca i od tamo do Krupe i na kraju da nisam ispratio Krupu do ušća u Zrmanju, te Zrmanju do Žegara. Gledajući pozitivno, ostalo mi je "lijepog materijala" za par dana u jugoistočnom Velebitu prvom prilikom. Statistički gledano - stotinjak sati hoda - više od dvjestotinjak kilometara (po mojoj procjeni) - desetak različitih što skloništa što domova. Te hrpa svih onih pojmova - duliba, dolaca, škrapa, točila, jama, kukova, ponikvi, dabrova i drugih, karakterističnih za ovu planinu. Neko će to nazvati gubljenjem vremena i nepotrebnom patnjom, a netko će tražiti još.
Postoje i brže i sporije varijante, kojima su mnogi ljudi prehodavali Velebit, ali sada i meni ostaje nekakva slika kako to izgleda. Ima tu poprilično napora, ponekad i dosade, ali i jako lijepih trenutaka koji se na kraju pamte. Još u velebitskom vodiču Josipa Poljaka iz 1929 se navode varijante velebitske ture za one planinare koji bi željeli da ga pređu po grebenu od Senja do Crnopca ne spuštajući se. Preloženi pravci su dakle određeni tadašnjim markiranim ili nemarkiranim putovima i mogućnostima noćenja.
Senj - Koliba braće Krajač na Rujicama - Oltari - Lomska duliba - Lubenovac - Štirovača -Dabri - Baške Oštarije - Šugarska duliba - Jelova ruja - Visočica - Struge - Sveto brdo - Dušice - Tulove grede - Prosenjak - Prosina - Crnopac - pl. kuća u Dulibi kod Cerovca. Dakle, manje planinarskih objekata, ali i više stanova i pastira kod kojih se može prenoćiti, a ponegdje i pojesti. Tu se dade zaključiti da je današnja varijanta atraktivnija za sjeverni, a tadašnja za jugoistočni Velebit. Naime tada još nije bilo Premužićeve staze na sjeveru, ali ni mina na jugoistoku.
Znam da mi se malo i odužio ovaj blog, ali evo ipak sam ga nekako dovukao do kraja. Zapravo, realno gledajući, više sam sati proveo na njegovoj izradi nego hodajući. Nema baš previše komentara u odnosu na druge putopisne blogove koje sam pratio, pa baš nemam realnu sliku o tome kako se kome šta sviđalo ili ne sviđalo. Zahvaljujem svima koji su odvojili vremena za čitanje.
Sve u svemu nadam se da sam uspio koliko toliko dočarati kako je sve izgledalo bez previše dosadnih podataka i uz jednu podnošljivu dozu ega. Ponešto slikica, priča iz prošlosti, geografskih podataka, dojmova, doživljaja, kada sam to pročitam za jedno dvadeset godina, biti će mi drago.
Od samog izvora vratio sam se do sela Zrmanja vrelo gdje ima uređen spomenik sa pitkom vodom gdje sam zastao odmoriti. Ubrzo nailaze radnici iz neke firme ubiti vrijeme prije povratka u istu (i baciti oko na neku udovicu koja tu dolazi po vodu), te me pristaju povesti kamionom do sela Otrić. Odatle autostopom stižem u Karlovac, gdje sjedam na vlak, te se još istu večer vraćam kući.
Post je objavljen 24.02.2014. u 11:28 sati.