Noć nije bila toliko hladna, ali vlaga iz zemlje i zraka u kombinaciji sa probušenim madracem-karimatom i jednoslojnim šatorom su učinili svoje. Nisam se naspavao, nazebo sam, prehladio mjehur i još se je trebalo nekako zagrijatii i osušiti šator, vreću i djelove odjeće. Inače, kod jednoslojnog šatora, kondenzirana voda se nakuplja na unutražnjoj stjenki šatora, te ukoliko je on tijesan, postoji realna šansa da dok spavamo ili se okrećemo, dodirnemo ili obrišemo tu stijenku i onda ta voda nastavlja nerijetko kapati po vreći, odjeći, licu itd. Kada je vani, lijepo ili toplo, onda te kondenzacije nema ili ima puno manje, jer su i razlike u temperaturama između unutra i vani puno manje. Druga bitna stvar kod laganih i malih (obično i jednoslojnih) šatora je činjenica da oni obično nisu samostojeći tj. ne mogu se postaviti na bilo kojoj ravnijoj površini nego samo negdje gdje možemo za nešto zavezati špagice koje ustvari i drže šator zategnutim. Kod mekanih terena npr. zemlje, pijeska i dr. možemo zabiti klinove, pa za njih vežemo špagice, a u drugom slučaju ( kada ne možemo zabiti klinove), možemo vezati špagice za kakav jači kamen, granu i sl.
Psi su stražarili( ili spavali) oko šatora cijelu noć, a ujutro je naišao i pravi (glavni) pop, razmjenili smo par rečenica, rekao je da žuri negdje na službu - misu, tako da u manastir nisam ni primirisao. Ako ništa bar sam dobio informaciju da se može pratiti Krupu i sa južne strane, jer, ako bih išao sa sjeverne, kuda je označena staza, ne bih mogao preći most jer ga je vodena bujica oštetila, a rijeka je bila previsoka za bilo kakav prelazak na drugim mjestima. Spakirao sam stvari, koje sam koliko - toliko prebrisao mini ručnikom i krenuo sa pratnjom prvo preko doline do mjesta gdje Krupa ulazi u kanjon, a kasnije dalje njime. Bilo je oblačno, vlažno, sa čestim gacanjima (i zaobilaženjima) kroz preplavljene djelove staze, ali psi su mi (kao i jučer) povremeno pokazivali put na mjestima gdje je to bilo nejasno zbog gušćeg raslinja i poplava. Malo mi je bilo žao da je oblačno sivilo sakrilo sve kontraste boja koje ovaj prekrasni kanjon inače nudi. Nakon kojih sat i po do dva sata hoda uz rijeku stižemo do Kudinog mosta - starog više od dvjesta godina izgrađenog u suhozidu. Tu se razmišljam dali nastaviti dalje prema ušću u Zrmanju ili se uspeti iz kanjona, pa skratiti poprečno prema Kaštel Žegarskom. Ustanovljavam da most i nije strašno oštećen, te se može uz pomoć daske ili grane preći na drugu stranu odakle se druga staza vraća prema selu Golubić. Tu piše na tabli da ga je izgradio neki Kude kako bi preveo svatove preko rijeke da isprosi djevojku u Žegarima. To me zaintrigiralo, pa sam odlučio krenuti istim putem kao i svatovi, možda ih još stignem da vidim hoće li se primit mlada na mostogradnju, a možda bude i kakva gozba.
Inače, već sam pomalo zavolio ove pase i činilo se da ćeme pratit koliko god treba. Bilo bi mi to lijepo društvo još dva tri dana koliko planiram hodati, ali nekako je prevladalo mišljenje da ukoliko ih odvedem predaleko, možda se neće znati vratit ili će im se nešto desit, pa sam teška srca odlučio da ih otjeram preko Kudina mosta bacajući kamenje, mada su nekoliko puta pokušavali opet ići za mnom. Ovo mi je treći put (u tri zemlje) da me nepoznati psi ili pas prate po dva dana i svaki puta mi je bilo žao zbog rastanka, ali jednom će valjda doći dan da im se odužim tako da povedem jednog sa sobom.
MANASTIR KRUPA
I OKOLICA
KONDENZACIJA
Od Kuding mosta treba se kozjom stazicom oštro uspeti i onda kroz šikaru izbiti na bijelu cesticu za koju su mi rekli da je biciklistička staza koja vodi prema ušću Krupe u Zrmanju. Tom cesticom u pravcu jugoistoka dok se ne dođe do točke odakle se vidi cijelo Žegarsko polje, te tu skrenuti prema polju i kasnije gledati da se ne izbije predaleko od mosta u Kaštel Žegarskom. Naselje je bilo ispočetka veoma pusto, a kako sam se približavao lokalnoj trgovinici tako sam i sretao sve više ljudi. Tu mi je trgovac rekao da mogu ispratit rijeku do kraja Žegarskg polja, a dalje prema Erveniku je voda previsoka, a raslinje okolo obraslo, pa da nije baš pametno tuda ići u ovo doba godine. Malo sam obnovio zalihe u trgovini, stresao pivicu dok sam gledao lokalni derbi u boćanju i vratio se natrag na rijeku. Odatle staza vodi kroz cijelo polje do trećeg mosta gdje srećem nekog pastira koji mi savjetuje da idem glavnom cestom dalje. Ali ja nebi cestom, vi sigurno znate kakav manji puteljak prema Erveniku. _ Ima jedan, al je loš. Bolje idi cestom. _ A gdje počinje taj puteljak? _ Tu gore na zavoju skreni desno, pa imaš oko 5-6 km, ali je put loš. _ Hvala, pozdrav.
Odatle kratko idem boljom cesticom, kroz prvi zaseok gdje dobivam dodatne upute i onda ulazim u pravi labirint kozjih tj. ovčjih puteva sa brojnim skretanjima te uviđam šta mi je pastir htio reći. Svi puteljci su bili slični i na svima se mogao pronaći ovčji izmet, pa nije baš bilo jednostavno pogoditi pravi. Mislim, put. Uz nekoliko vraćanja i popravaka izbijam do nekih zaseoka sa kravama, ali nigdje žive duše. I onda u jednom od njih (Tonkovac) čujem graju i neku muziku u dvorištu, pitam za put dalje, pa me zovu na odojak i rakiju. Zasjeo sam kratko, ali se ubrzo zahvaljujem i izgovaram da moram stići do Ervenika prije noći. Ljudi su bili ljubazni, ali preglasna atmosfera, previše pitanja, jednostavno želio sam malo mirniju večer. A nije mi ni rakija išla. Ubrzo stižem cestom do Ervenika nailazim do jedine gostionice - restorana u kojoj se raspitujem kuda bih mogao proći sutra i gdje bih mogao prespavati. Želio sam izbjeći spavanje na vlažnoj zemlji, pa mi je jedan čovjek rekao kako ima puno razrušenih i napuštenih kuća i savjetovao da se zavučem u jednu od njih. Već je pala noć, nisam želio previše privlačiti pažnju, pa sam ušao u neku napuštenu školu, koja nije bila baš najurednija, uostalom, nisam bio ni ja. Ali šta je tu je, malo sam raščistio i prenoćio, bar nije bilo previše vlage. Nije uvijek umjetnički dojam presudan.
CESTICA PREMA ŽEGARU
ŽEGARSKO POLJE
MOST U KAŠTEL ŽEGARSKOM
NAJMANJI MOST NA ZRMANJI
IZBACI ULJEZA
TREĆI MOST U ŽEGARSKOM POLJU
KRTICA, ILI ..
SVEMIRCI ?
PASTIRSKE STAZE PREMA ERVENIKU
NEMA PROLAZA
POLJE PRED ERVENIKOM
NAZAD U KRPE
Drugi dan sam iz Ervenika krenuo nekom cestom u pravcu sjeveroistoka koja se je trebala spojiti na glavnu, nedaleko silaska u selo Zrmanja vrelo. Računao sam da bih taj dan i došao do izvora, a slijedeći eventualno stigao do 14 h u Rijeku. Ali nakon sat, dva hoda javlja mi Sanja iz Rijeke da me uspjela prijavit na zdravstveno i da ne treba dolazit osobno, pa se predomišljam i skrećem nazad cestom prema Zrmanji u pravcu Mokrog polja. Put nije bio nešto prezanimljiv, a i mučila me probava već drugi dan, pa sam skoro iza svakog zalogaja ili gutljaja lovio grmove. Kojih je bilo u izobilju. Kao i kamenja. Kad se bolje promisli wc školjka je čaroban izum. Jednom sam sreo Marka i njegovu familiju iz Engleske koji su putovali prema Africi, te su nosili sa sobom wc iz kućne radinosti.
Kada sam se spustio u dolinu oko Mokrog polja, priroda me je počastila suncem, pa sam zalegao uz rijeku da se odmorim, operem, osušim i najedem.
Do kraja dana što kroz šipražje i stazice, što cestom stižem do sela Palanke, nailazim na neku zgodnu lokaciju za kamp i tu odlučujem provesti svoju posljednju noć na ovoj turi. Zadnji dan me je čekalo još samo par sati hoda do kraja, pa sam bio prilično sretan činjenicom da se nalazim tako blizu cilja. Iskreno bio sam željan odmora, ali i svjestan toga da nikada neću biti dovoljno sretan samo na jednom mjestu...
MOST KOD MOKROG POLJA
SUŠIONA
KUPAONA
DŽEPNI WC (arhiva)
GRANICA PARKA PRIRODE VELEBIT
KRAJOLIK
VIJADUKT KRAVLJA DRAGA
ZRMANJA NA IZLAZU IZ KANJONA PODNO SELA PREVJES
STATISTIKA :
hoda : oko 14 h (dva dana)
vrijeme : pretežno oblačno
ljudi po putu : dvadesetak
