Jazzzlo

petak, 24.02.2012.

Memento Mori

Kad umrem, čega ću se sjećati? U srednjoj školi sam pročitala pjesmu E. Nesbit i do danas se sjećam zadnjih stihova

Forgetting seems such silly waste!
I know so many little things,
And now the Angels will make haste
To dust it all away with wings!
O God, you made me like to know,
You kept the things straight in my head,
Please God, if you can make it so,
Let me know something when I’m dead.

Na današnji dan prije godinu dana službeno sam prestala biti nečija žena, nečija polovica svezana pred zakonom i Bogom. Kaže Hanah da bi danas trebala slaviti. Evo pijuckam gin&tonic, pušim, slušam Velvet Undergroud (dvostruki album Loaded, 1970.), povremeno bacim pogled na buket crvenih ruža u vazi, povremeno na vrhove papuča iza monitora i razmišljam o sjećanju i zaboravljanju.

Sjećam se kako sam jedne zime po tragovima cipela u snijegu znala da je došao u moj podstanarski stan. Sjećam se povratka od doma kad me u mojoj polovici ormara dočekala vesta koju sam dugo željela. Sjećam se prve kuharice koju smo dobili nakon useljenja u stan i smijanja opisima priprave (kuharica je objavljna 1950-ih). Sjećam se jednog koncerta u Zagrebu za koji sam obukla haljinu na šljokice, bez rukava, a bilo je prehladno pa je stao iza mene i obrglio me i ostao tako skoro do kraja koncerta. Sjećam se plesa na jednom rođendanu. Sustavno radim na brisanju tih sjećanja. Nisam daleko dogurala. Nisam pokrila ni 3 godine. Još je puno posla preda mnom.

Jer se sjećam i svega što je ispalo iz ormara, i u jednom potezu obezvrijedilo sve ovo gore. Ne može se izracionalizirati. Ne mogu probrati što ću znati i u času smrti, a što hitno treba zaboraviti. Nije da nisam pokušala. I više nego jednom. U godinu dana sam uporno radila na brisanju 11 godina spremanja podataka na hard drive sa slabim uspjehom.

Pamtim. Više nego je pristojno i potrebno. Pamtim što je tko rekao i gdje smo se u tom trenutku nalazili. Pamtim okuse, boje, mirise, slike i zvukove. Moja su sjećanja složena kao ona stakalca u kaleidoskopima - puna boja i uzoraka, a samo je meni jasna logika kojom moj mozak bira stakalca vrijedna memoriranja i prevrće ih u cjelovite slike. Pamtim osjećaj nakon što sam dobila jedan mail. Osjećaj propadanja kroz duboku mraču cijev koja vodi na drugi kraj planeta, a obložena je oštrim šiljcima od inoksa, i ako se pomaknem samo milimetar, ako mi se drhtave ruke samo na trenutak pomaknu od tijela, komadi mene će ostati zauvijek visiti na tim šiljcima. A nemam snage držati ruke uz tijelo. I nemam zraka. I propadam. Kad ću zaboraviti taj osjećaj?

Zaboravljanje mi se ovih dana, ovih mjeseci čini kao sasvim dobra stvar. Jednostavno prestati doživljavati život i sve u njemu kao nešto vrijedno pamćenja, živjeti u tom nekom određenom trenutku i istog časa zaboraviti da se ikad dogodio. Nema jamstva da bilo kakva uspomena, bilo koje od stakalaca koja se vrte pred mojim očima svaki put kad, naizgled odsutno, zurim u prazno/zid/sugovornika-icu, neće u nekom trenutku izletjeti iz slike i zariti mi se posred oka. Slike mrtvih događaja. Kad bi to samo tako išlo... O, kad bi to barem samo tako išlo.... Nosim vjenčano prstenje i dalje. Oba. Na krivom prstu pa se teško razaznaje o čemu je riječ. Pitala me Jeca-Štreberica zašto ih i dalje nosim. Imaju svoju svrhu: svaki put kad ih dodirnem, svaki put kad ih pogledam, svaki put se podsjetim što bi se opet moglo dogoditi, samo ako se na trenutak opustim. Štitnjača mi je oduševljena.

24.02.2012. u 23:23 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 22.02.2012.

Posipanje pepelom na Pepelnicu nije za odlikaše

Ako ostavimo po strani sitan detalj da se nisam naspavala već nekoliko mjeseci (zadnji put, čini mi se, u srpnju prošle godine), ovo je bio jedan sasvim solidan početak Korizme.Supermenica mi je oduzela još tri godine života ranojutarnjim pozivom. Aha. Nakon što smo se jučer u raznim kombinacijama čule nekih tri puta (nema provorođenče svaki dan 35 godina), a onaj gnjusni rak nam visi nad glavama kao metarske ledenice zadnjih dana, ona je nazvala u ured prije nego sam pristigla. Naravno da sam prevrtila 249 crnih i najcrnjih filmova dok sam birala broj. I nema tu "dobro jutro" i nema tu "Faljen Isus i Marija". Jok. Odma' u glavu: Šta se dogodilo???? A ona kaže, sva u čudu, kao da se to prvi put dogodilo: "Ništa se nije dogodilo, pobogu dijete, eto te k'o ćaća, šta bi se dogodilo? Zovem da te podsjetim da je post danas." !!! Najdraža moja... Eto se njoj jednom, u nekoj njenoj 40-oj godini života, dogodilo da je potpuno smetnula zapovjedni post i stavila neki komad mesa u lonac... Što je dovoljan razlog da me podsjeti, nakon 28 godina što me nije trebalo podsjećati. I brinem se dvostruko. Jer je ona sva u retrospektivi (jučer je blagoglagoljala o tomu što je ona radila s 35, danas se sjetila gafa s postom u 40-oj...), što znači da se svijest o konačnost života udomaćila u njenoj svakodnevnici pa vrijeme krati prebirući po uspomenama i sjećanjima. I brinem se jer ona misli da me treba podsjećati na nešto što mi je usađivala godinama i s čime me je, kao najvrijednijom popudbinom pustila u svijet. Brine se za svoju ćer, dojučerašnju odlikašicu. Koja je pala na ispitu vjere. I nikako da krene na popravni, misli ona. I eto ti savršenog uvoda u još jednu Korizmu. Nema prostora za posipanje pepelom. Treba ići dalje i pokušavati biti bolja.
A što se rođendana i rođendavanja tiče... Sve prošlo dobro. Uključujući dostavljača cvijeća koji me tražio u uredu pod pauzom pa ga poslali za mnom u kavanu... Filmski prizor... Crvene ruže i sve po redu. Zacrvenila sam se kao te ruže. Baš filmski...

22.02.2012. u 22:33 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 21.02.2012.

Koliko biste i koga voljeli da sutra uvedu porez na ljubav?

Primjenjiv na sve kategorije ljubavi i sve uzraste. Proporcionalno raspoređen prema dobnim skupinama i sa poreznim olakšicama za roditelje s više djece. Koliko biste pod prijetnjom poreza uzdisali od ljubavi silne prema svijetu i svemiru?

Ne volimo kad nas ne vole, kad ne dobijamo svu ljubav koju, prema vlastitom mišljenju, zaslužujemo. A zaboravljamo (uglavnom) kako ni mi sami ne volimo baš sve i svakoga. Ali hrabro dajemo svoj doprinos inflaciji verbalnih emocija koja preplavljuje sve segmente života i življenja. Ne mora me voljeti moj poslodavac. Ni teta na blagajni. Ni strogi gospodin na bankovnom šalteru. Ne volim ni ja njih. Gotovo pa sam ravnodušna - u emocionalnom smislu. Temeljno poštovanje je nešto drugo, elementarna pristojnost. Roditelji i djeca? U današnje vrijeme, koliko vidim oko sebe, potpuna anarhija emocija. Smrtne ljubavi koja se izvikuje i koja guši. Današnja djeca i ljubav doživljavaju kao potrošnu robu, beznačajno nešto čemu će uskoro isteći rok trajanja ili će je zamijeniti novi i napredniji model. "O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi" naslov je Carverove zbirke priča. Palo mi na pamet u ovom trenutku. Partneri/ljubavnici? Stalno propitivanje i vaganje tko tu koga više voli ili - druga krajnost - uzimanje zdravo za gotovo i odnosa i partnera.

Kako i koliko volimo/ljubimo jedni druge? Volimo li olako i bez razmišljanja? Je li nas zahvatila potpuna amerikanizacija? Gušimo se lažnim zagrljajima i suzicama za svaki klinac. Djeci ponavljamo svakih pola sata da ih volimo. Partnerima i prijateljima isto. Jer će u protivnom završiti kod psihoterapeuta i dugo i neutješno ridati na nekom otomanu "nikad mi nije rekao/la da me voli".

Veljača je mjesec kad mačke i mačori jauču i zavijaju na parkiralištu ispred zgrade. Zbunio ih je ovaj silni snijeg i hladnoća zadnjih dana pa su nešto tiši nego sam navikla, ali ne sumnjam da obavljaju svoju ljubavnu rabotu. Ljubav u svojim različitim oblicima nađe put ostvarenja čak i kad joj se na putu ispriječe snježni nanosi i -20. Ali kao da to ne vidimo i nismo svjesni tog sitnog detalja pa se žderemo polako i sustavno. Prekovremeno i neplaćeno, kako ja to volim reći.

Zamislimo onda to plaćanje poreza na ljubav. Uredno, normirano, obrazac ŽNJK 1a (dobavljiv u NN i svim boljim knjižarama i papirnicama), par stranica tablica detaljno razrađenih po kategorijama: podnositelj prijave, obitelj, prijatelji, poznanici, kućni ljubimci, ostali. Koliko smo ljubavi dali, koliko primili, saldo. Razrezane porezne stope od 15, 20, 35, 762%. Je li bilo ljubavi na crno? Imate li svu potrebnu popratnu dokumentaciju? Kako ćemo dokazivati sve iskazane vrijednosti? Potvrde obitelji, prijatelja, poznanika, kućnih ljubimaca i ostalih? Ovjereno kod javnog bilježnika. Ljubav u područjima posebne državne skrbi. Ljubav u nemogućim uvjetima. Ljubav na daljinu. Posebne posvlastice za supruge pečalbara i pomoraca. Kazneni bodovi za sve kod kojih je loš omjer ljubavi prema samom sebi i ljubavi prema ostalim kategorijama (ne možeš voljeti nikog drugog dok ne voliš sebe sama) Ima tu materijala, dalo bi se dobro razraditi. U situaciji u kojoj se nalazi država, kada je svaka kuna poreza važna i prevažna, ovakav bi porez mogao učiniti ozbiljnu razliku. Naravno, samo uz uvjet da ima ljubavi oko nas.

Prije nekoliko minuta sam napunila 35 godina života. Zanimljiv je to život. I ima ljubavi u njemu.

21.02.2012. u 00:15 • 10 KomentaraPrint#

srijeda, 08.02.2012.

(Neugodni) susreti u snijegu

Jučer poslije posla išla s drugom baciti oko na izradu skulptura od snijega. Probili se donedavnom avenijom koja je sad sažeta u relativno uski štrapac u kojemu se teško može prestizati. Vrane se skupile na večernju prozivku u drvoredu. Na trgu u starom dijelu grada prizor kao iz dobrog sna: snježna perina ispresijecana kao poligon za mlin, u središtu spomenik sa snježnim ukrasima koji izgledaju kao da im nedostaje samo jagoda na vrhu. I ekipa koja struže blokove snijega. Manje i veće kvadre nabijenog snijega koji izgleda kao blokovi one polistirenske pjene kojom štite monitore i laptope u kutijama. Nestvarni na dodir. A umjetnici iz njih vade neke likove koji su se jučer tek nazirali. Volim kad ljudi rade takve stvari. Volim kad ljudi čine nešto drukčije i nešto što izaziva osmjehivanje. Nisam odolila, ugazila sam u nedirnuti snijeg i propala skoro do koljena. Volim.
Malo smo pili kavu u birtiji koja gleda na taj trg. Sjedilii smo pored vrata i svaki put kad bi netko ušao mene je po nosu zaškakljao mraz. Umjetnici su i dalje vrijedno radili iako je već bilo mračno. Strast ne čeka i, uglavnom, nema vremena baviti se detaljima kao što je doba dana. Iz bloka snijega izranjala je divovska glava pod antičkim šljemom.
Krenuli smo kućama. Potpuno odsutna iz svega ovozemaljskog čekala sam na semaforu. Zeleno je treptalo, a ususret mi se kretala povorka koja je imala prednost u uskom procjepu prljavog snijega. Mislila sam o slušalicama koje treba iskopati iz džepa i prstima koje radi toga treba izvući iz sigurnosti rukavica. U idućem trenutku je netko izgovorio moje ime. Uzlazno, s uskličnikom. Prepoznala sam glas i prije nego sam se okrenula. Već me dodirnula. Pokojnikova roditeljica. Govorila je smješkajući se. Postavljala neka pitanja. Izgovarala rečenice koje su trebale biti sućutne. "Ne ljutim se." rekla je. "Ni ti se nemoj ljutiti." rekla je. "Žao mi je što se to dogodilo." rekla je. Ja sam rekla... Ja sam slagala "ne razmišljam o tomu". Dvije minute i 10 metara kasnije, kad sam uspjela ugurati slušalice u uši, pomislila sam "A koji bi se krasni klinac ti trebala/imala ljutiti?!" Jedino što mi je palo na pamet, jedino čega sam se uspjela uhvatiti je bilo " Ljuti se, zauvijek se ljuti, jer ne znaš istinu, jer ne znaš što se dogodilo, a ja znam."
Ima neke fine poetike u tom susretu. Prošlo je godinu dana otkako je Pokojnik zadnji put oskvrnuo moj prostor svojim fizičkim prisustvom. Tih je dana dosta vremena provodio s obitelji u kojoj je odrastao. Za njega nije moglo biti veće muke. I lagao je kako samo on zna. Priča satkana od laži i laganja. Priča je zaokružena.
Dobro da je pao snijeg. Ne bih podnijela blatnjave ulice sa svim tim lažima rasprostrtima naokolo.

08.02.2012. u 22:55 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.02.2012.

Još malo o snijegu (i ponešto o ljudima)

Meni još uvijek veseli snijeg. Jer sam pješakinja pa ne moram otkopavati ljubljeno vozilo nekoliko puta u danu ili uzaludno tražiti par kvadrata očišćenog parkirnog prostora po gradu. Jer se nisam prokreirala pa ne moram brinuti kako ću prebaciti klince do škole/vrtića i hoće li se tamo smrznuti i hoće li im krov pasti na glave pod težinom snijega. Da. Mene veseli i sveudilj se smješkajući trapam gradom.
Ne veseli me, međutim, što pojedinci (mladi, zdravi i pravi) ne čiste ispred svojih ulaza. Ne veseli me što se smeće baca oko kontejnera jer je problem prići dovoljno blizu da se baci u kontejner zato što se oko kontejnera nije (samo) očistilo. Ne veseli me što bakutaneri tvrdoglavo odbijaju ostati na toplom i smucaju se po klizavim ulicama. Ne veseli me što svi zvocaju o neočišćenim dijelovima grada (napose parkiralištima) do kojih nisu stigle ralice, a nikomu nije palo na pamet zasukati rukave, skupiti ekipu i baciti jednu volontersku akciju (iako je danas bilo i takvih časnih akcija). Ne vesele me lažni pozivi HGSS-u. Što znači da nije problem u snijegu, jer on je uvijek divan. Problem je u ljudima. Koji uglavnom nisu divni.
Ekstremna stanja izvlače ono najbolje i najgore iz nas. Ne tako davno čudom smo čudili pribranosti i finoći japanaca nakon onog strašnog potresa. Bili smo zatečeni disciplinom i izostankom bilo kakve destrukcije. A naučili smo iz tog primjera? Ništa. U Splitu se lokalni besposlenici naslikavaju polugoli po Bačvicama i Rivi, dokazujući svemu svijetu kako su "ludi" iako su samo glupavi. Pomalo kao i onaj minivalizirani gradonačelnik. Uopće ne vidim razloga zašto se nije uputio proglas svim punoljetnim zdravim osobama Splita da se prijave u svoje gradske četvrti i "daju ruke" u saniranju prometnog i inog kolapsa u gradu. Nekako (pomalo naivno) računam da bi 10.000 ljudi uspjelo nešto napraviti. Umjesto se iscrpljivati fotkanjem. Da ne bi bilo zabune, isto se može primjeniti na većinu gradova/općina/sela/zaselaka u RH. Naravno da se neke stvari ne mogu riješiti bez ralica, bagera, traktora i ostalog. Naravno da nitko i ništa ne može opravdati loše upravljanje javnim dobrima/resursima. No, to nije alibi za sjedenje na rukama i mlataranje jezikom (ili tipkovnicom, da se razumijemo). I da, uredno sam odvolontirala ovih dana. I opet ću.

06.02.2012. u 21:35 • 6 KomentaraPrint#

petak, 03.02.2012.

Naručila sam snijeg da prekrije sve ružno oko mene

Sinoć sam sjedila polu-izbezumljena i pokušavala se koncentrirati na posao koji sam ambiciozno donijela u stan. Vodila sam se dosadašnjim iskustvom - kad sve drugo podbaci, zatrpaj se poslom i bit će dobro, manje ćeš misliti. Sjedila sam tako zatrpana papirima i zauzdavala tok misli koje su su nekontrolirano zujale naokolo. Kao one dosadne muhe dok ljeti sjedim u hladu iza kuće i režem dinju. S muhama u ljetnim poslijepodnevima, baš kao i s mislima u neka čudna doba večeri, malo toga mogu napraviti. Eventualno se pokušati skloniti na sigurno.
Hladno je zadnjih dana. Predivno hladno. Štipa za obraze i reže niz grlo dok udišem. U gustim čarapama, kratkim haljinama i visokim čizmama jurim gradom. Upravo sam superjunački brza bila zadnjih dana. Sinoć sam poželjela neka padne snijeg. Puno snijega. Neka padne toliko snijega koliko nije zadnjih 5 godina! Neka sve pokrije i umiri. I jutros me dočekao. Pada cijeli dan i čini mi se kao da neće prestati još neko vrijeme. Sreća! Malo sreće u odvratnoći od dana!
Snijeg mijenja stvari. Mijenja obrise u nešto mekano i ugodno. Čisto i tiho, sasvim prihvatljivo za nekoga tko se zlopati s lošim mislima i navalama adrenalina. Kao što bi to Kumex rekao: dobit ću rak nadbubrežne žlijezde koliko me adrenalin udara! A zašto? Otplatila sam zadnju ratu lažnoj višegodišnjoj bračnoj zajednici. Jučer. Moje je predsmrtno iskustvo od jučer postalo vrlo skupo. S tim se više ne može zezati. Pa su mi se tresle ruke od potvrđivanja naloga. I zujalo mi je u ušima. Činilo mi se da bih mogla podići kamion natovaren olovnim cijevima. I baciti ga na točno određenu nakupinu zlih bjelančevina.
S rukama duboko u džepovima i kapom navučenom do očiju hodala sam prema stanu. Vani je bilo -10, a meni su uši gorile. Onda mi se povraćalo. Kao što mi se uglavnom povraća kad se sjetim svega.
Zato sam prizivala snijeg. Neka pada. Kad hodam po snijegu čini mi se kao da ima neke nade. I nekontrolirano se glupavo smješkam. Cijelo vrijeme. Skrećem s utabanih staza i razbacujem nedirnute bjeličanstvene perine. Razmišljam kako bih se rado bacila u nju. I ostala ležati. Dok se ne otopi sve. I ja u njoj.

03.02.2012. u 20:47 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Travanj 2014 (2)
Veljača 2014 (2)
Svibanj 2013 (2)
Studeni 2012 (1)
Veljača 2012 (6)
Siječanj 2012 (7)
Prosinac 2011 (12)
Studeni 2011 (10)
Listopad 2011 (7)
Rujan 2011 (15)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (11)
Travanj 2011 (23)
Ožujak 2011 (25)
Veljača 2011 (28)
Siječanj 2011 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

pisanjem do mentalnog zdravlja

Linkovi

Hypem.com
The Hype Machine

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Glazba za držanje na okupu

Trenutna glazbena stvarnost

Stalna postava:

Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre