Jučer poslije posla išla s drugom baciti oko na izradu skulptura od snijega. Probili se donedavnom avenijom koja je sad sažeta u relativno uski štrapac u kojemu se teško može prestizati. Vrane se skupile na večernju prozivku u drvoredu. Na trgu u starom dijelu grada prizor kao iz dobrog sna: snježna perina ispresijecana kao poligon za mlin, u središtu spomenik sa snježnim ukrasima koji izgledaju kao da im nedostaje samo jagoda na vrhu. I ekipa koja struže blokove snijega. Manje i veće kvadre nabijenog snijega koji izgleda kao blokovi one polistirenske pjene kojom štite monitore i laptope u kutijama. Nestvarni na dodir. A umjetnici iz njih vade neke likove koji su se jučer tek nazirali. Volim kad ljudi rade takve stvari. Volim kad ljudi čine nešto drukčije i nešto što izaziva osmjehivanje. Nisam odolila, ugazila sam u nedirnuti snijeg i propala skoro do koljena. Volim.
Malo smo pili kavu u birtiji koja gleda na taj trg. Sjedilii smo pored vrata i svaki put kad bi netko ušao mene je po nosu zaškakljao mraz. Umjetnici su i dalje vrijedno radili iako je već bilo mračno. Strast ne čeka i, uglavnom, nema vremena baviti se detaljima kao što je doba dana. Iz bloka snijega izranjala je divovska glava pod antičkim šljemom.
Krenuli smo kućama. Potpuno odsutna iz svega ovozemaljskog čekala sam na semaforu. Zeleno je treptalo, a ususret mi se kretala povorka koja je imala prednost u uskom procjepu prljavog snijega. Mislila sam o slušalicama koje treba iskopati iz džepa i prstima koje radi toga treba izvući iz sigurnosti rukavica. U idućem trenutku je netko izgovorio moje ime. Uzlazno, s uskličnikom. Prepoznala sam glas i prije nego sam se okrenula. Već me dodirnula. Pokojnikova roditeljica. Govorila je smješkajući se. Postavljala neka pitanja. Izgovarala rečenice koje su trebale biti sućutne. "Ne ljutim se." rekla je. "Ni ti se nemoj ljutiti." rekla je. "Žao mi je što se to dogodilo." rekla je. Ja sam rekla... Ja sam slagala "ne razmišljam o tomu". Dvije minute i 10 metara kasnije, kad sam uspjela ugurati slušalice u uši, pomislila sam "A koji bi se krasni klinac ti trebala/imala ljutiti?!" Jedino što mi je palo na pamet, jedino čega sam se uspjela uhvatiti je bilo " Ljuti se, zauvijek se ljuti, jer ne znaš istinu, jer ne znaš što se dogodilo, a ja znam."
Ima neke fine poetike u tom susretu. Prošlo je godinu dana otkako je Pokojnik zadnji put oskvrnuo moj prostor svojim fizičkim prisustvom. Tih je dana dosta vremena provodio s obitelji u kojoj je odrastao. Za njega nije moglo biti veće muke. I lagao je kako samo on zna. Priča satkana od laži i laganja. Priča je zaokružena.
Dobro da je pao snijeg. Ne bih podnijela blatnjave ulice sa svim tim lažima rasprostrtima naokolo.
Post je objavljen 08.02.2012. u 22:55 sati.