Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 19.10.2014.

Nevidljivi avioni



Ne prođe tjedan a da se u glavnim informativnim emisijama ne ponovi dramatično upozorenje građanima kako će avioni Hrvatskog ratnog zrakoplovstva probijati zvučni zid. Vjerojatno na taj način naše vojno i političko rukovodstvo daje vjernom hrvatskom puku na znanje kako je vojno zrakoplovstvo još uvijek tu. I da postoji, bez obzira na zlobna naklapanja naših stoljetnih neprijatelja. Jer, ruku na srce, da ne postoji, kako bi probijali zvučne zidove? Kad god pitaš zašto ništa nisi čula, kažu ti da su probijali zvučni zid negdje drugdje. Vjerojatno i „negdje drugdje“ objašnjavaju kako su ih probijali negdje drugdje. Na kraju nitko ništa ne čuje. Avionima ispadaju doduše motori, kotači se ne mogu otvoriti, ruše se, sudaraju među sobom, popravljaju ih za sitnu lovu Ukrajinci pa ih onda pokvarene vrate, bilo je čak i glasina da smo ih popalili u Jemenu dok Jemenci nisu pazili, ali oni, eto, nezaustavljivo lete i probijaju „negdje drugdje“ zvučne zidove. Na naše Zrakoplovstvo su se u jednom trenutku ostrvili svi – ljevičari, desničari, brojne domoljubne udruge, različiti medijski specijalisti, a predsjednička kandidatkinja Kolinda optužila je otvoreno svog konkurenta, predsjedničkog kandidata Josipovića kako je upravo on „glavni krivac za to da nam je stanje ratnog zrakoplovstva više nego jadno“ te da će ona, čim dođe na vlast, to promijeniti.

Po novinama se valjaju najcrnji scenariji. Napadnu nas, recimo, džihadisti, a mi bez aviona. Situacija u Siriji se komplicira. U Ukrajini samo što se nije zaratilo. U Libiji ključa. Situacija na Korejskom poluotoku se zaoštrava. Kako ćeš nekog bombardirati ili odvratiti njegov napad ako ti pola avijacije ne radi? Sorry, al' ne možemo se uključit u vašu antiterorističku koaliciju jer su nam se pokvarila krila i kotači. Zrinski i Frankopani okreću se od muke u grobu. A da ne govorimo o nacionalnoj blamaži. Prolaziš po Zagrebu pored svih tih ambasada država koje imaju svoju avijaciju, i zuriš posramljena u pod. Zašto su oni bolji od nas? Gdje su nestali dani ponosa i slave? Da se razumijemo, shvaćam ja i kontraargumente s kojima okolo maše naša vlada: te nema love za mirovine, te nema love za plaće, BDP pada, zdravstvo u banani, nema novaca čak ni za državne službenika, krediti stisnuli, kriza, kamate, recesija, emisija sumpor dioksida... Ali, opet. Znate kako se od pamtivijeka na našim prostorima govori: država bez ratnog zrakoplovstva – govno na kiši.

Razmišljajući intenzivno o tom problemu pala mi je na pamet spasonosna ideja, genijalna u svojoj jednostavnosti: nevidljivi zrakoplovi! Recimo, naša vlada nakon dramatične ponoćne sjednice objavi da je nabavila 300 nevidljivih zrakoplova. Kakve su sve stvari do sada objavljivali narodu, ni ovoj se nitko ne bi jako začudio. Budući da su avioni nevidljivi, nitko ih ne može vidjeti. Zaboga, kakvi bi to bili nevidljivi avioni ako ih se može vidjeti? Svakih dva, tri dana javiš na TV-dnevniku da ćeš 100, 150 puta probijati zvučne zidove, logikom puno nevidljivih aviona probija puno zračnih zidova. Radoznali stranci i kojekakvi vojni izaslanici bulje u nebo, a ne mogu vidjeti ništa, jer su naši avioni – nevidljivi. S jedne strane, susjedne države bi pocrkale od zavisti jer mi imamo nešto što oni nemaju, a za čime stoljećima čeznu: da budu u bilo čemu bolji od nas. S druge strane, možeš legitimno zaposliti bar 2, 3 tisuće kojekakvih stranačkih uljeba u Ratno zrakoplovstvo da voze i brinu se za nevidljive avione. Tko bi imao tri čiste prigovarati vlastima nakon što su toliko osnažili ratno zrakoplovstvo? Sve turbo-tajno, bez suvišnih zapitkivanja opozicije, bez novinarskih zanovijetanja. Riječ je o nacionalnoj sigurnosti. Tko nešto zine – leti glava (trebalo bi svakako što hitnije uvesti i Zakon o Domovinskoj sigurnosti po uzoru na SAD, ali to je sasvim druga priča).

A da ne govorimo o međunarodnom renomeu naše države. Naši predsjednici i premijeri ponosno bi sjedili u prvim redovima, razgovarali ravnopravno s Obamom i Merkelicom, napušavali se vrhunskom marokanskom travom, pijuckali s njima Chivas Regal i bistrili svjetsku politiku, odlučivali o ratovima na ponos i diku svih nas, a ne bi se kao do sad naguravali oko stolova blizu toaleta. Tko bi nam se tada usudio prigovarati zbog trivijalnosti kao što je javni dug u visini 68 posto BDP-a? Takvi kriteriji vrijede za patuljke, a ne za regionalne velesile s 300 nevidljivih aviona. Vjerojatno bi nam i dugove opraštali u strahu da ih ne napadnemo. Da ne duljim, kako sada stvari stoje, samo nas nevidljivo zrakoplovstvo može spasiti.

19.10.2014. u 19:05 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.