Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 28.11.2009.

Smrdi, smrdi, užasno smrdi?

Image Hosted by ImageShack.us


Vijest koja je nedavno dobačena u lice hrvatskoj naciji kako je vanjski dug probio granicu snova od 40 milijardi eura (neki ekonomisti tvrde i 47 milijardi) te da se država prije nekoliko dana uspješno dodatno zadužila za milijardu i pol dolara prodajom državnih obveznica na američkom tržištu, polučila je minoran interes. Po koliko-toliko mjerljivim pokazateljima - broju objava u hrvatskim medijima, može se zaključiti kako je padanje u dužničko ropstvo sasvim trećerazredna tema koja ovdje nikog normalnog ne zanima. Uostalom, 40 ili 47 milijardi eura duga (desničarima je prirastao srcu niži, a ljevičarima-katastrofičarima viši iznos) djeluje nestvarno i nezanimljivo hipnotiziranoj osobi zapiljenoj u užas koji je obuzme kad sazna da Madonnina kći ima šarlah ili da je Dragana iz ''Trenutka istine'' ostavila ljubavnika golog u šumi.

Ministar financija Ivan Šuker na povratku iz Amerike nije skrivao zadovoljstvo nakon uspješne prodaje državnih obveznica za milijardu i pol američkih dolara, a mogao se, izjavio je slavodobitno, na rok od 10 godina, bez problema zadužiti i dvostruko više: ''Hrvatska je po prvi puta s jednim značajnijim izdanjem išla na američko tržište. Investitori su nas ocijenili kao zemlju koja je perspektivna. Ponudili su nam skoro tri milijarde dolara. Mi upisujemo 1,5 milijardi sa kuponom od 6,75 i mislim da možemo biti izuzetno zadovoljni.''

Pošto smo otkrili i patentirali čarobnu formulu eliksira vječne ekonomske uspješnosti – što si više dužan to si uspješniji jer zaduženost rječito svjedoči kako ti vjerovnici-investitori vjeruju (da ti ne vjeruju ne bi ti posuđivali novce. Jel' tako? Tako je! Idemo dalje), narod je trljajući ruke odahnuo. Bit će para! Bit će para! Država će napokon poboljšati svoju financijsku situaciju, naći će se sredstva za podmirenje obveza, to će povećati likvidnost banaka. Političari će na kraju posavjetovati oduševljene narodne mase o potrebi povećanja proizvodnje, smanjenja potrošnje i povećanju privrednog rasta i – problem riješen. Naivni su ekonomisti godinama tupili kako je rješenje ekonomskih problema zemlje ipak kompliciranije od posuđivanja. A pokazalo se da nije tako. Dapače. Kad ti prifali para, odeš lijepo van i posudiš koliko ti treba. A oni ti daju koliko god hoćeš jer si već zadužen i kao takav vjerodostojan dužnik.

U cijeloj konstrukciji postoji tek jedna mala neugodnost: dugove ponekad treba i vraćati, ma kako žestoko tu teoriju osporavao istaknuti hrvatski biznismen i politički dužnosnik Darko Jurišić iz P.R. Media d.o.o. čiji su se vjerovnici okupili u nevladinoj udruzi da pokušaju zajedničkim naporima naplatiti svoje dugove. Do kraja godine hrvatski dug će iznositi oko 94 posto BDP-a, dok je krajem 2008. godine dug bio oko 83 posto BDP-a. Očekuje se kako će se trend porasta dugovanja nastaviti te će doći do daljnjeg rasta duga i do daljnjeg pogoršanja pokazatelja inozemne zaduženosti. Kao što je u katastrofičnoj maniri nedavno izjavio guverner Željko Rohatinski ''nakon što bi se u narednoj godini Hrvatska zadužila za daljnjih 13 milijardi eura, dug bi se mogao približiti 100 posto bruto domaćeg proizvoda - cijela godišnja proizvodnja će biti jednaka dugu privrede u cjelini.''

Ekonomisti već nekoliko godina upozoravaju kako je hrvatski nacionalni dohodak premali da bi se moglo bez ozbiljnih socijalnih tenzija i ozbiljnih restrikcija uredno otplaćivati ili prodavati nacionalno bogatstvo. Priče o privlačenju inozemnih investicija u najvećoj mjeri spadaju u red političkih tlapnji i s realnom ekonomijom nemaju nikakvih dodirnih točaka (većina investiranja u Hrvatsku uglavnom je bilo u funkciji izvlačenja vrijednosti i od toga građani nikakve koristi nisu vidjeli; identičnom logikom afrički kontinent privuče godišnje oko 150 milijardi dolara inozemnih investicija, a u isto vrijeme 150 milijuna Afrikanaca gladuje). S druge strane, u naklapanja o privlačenju inozemnih investitora uz istovremeno povećavanje poreza do razine najviših u svijetu, više ne vjeruju nitko, ni katatonični stanovnici, a ni oni koji te tlapnje izgovaraju.

U ovoj godini je oko 43 tisuće osoba više nezaposlenih nego u prošloj. Ozbiljne procjene govore kako bi već u prvom kvartalu iduće godine Hrvatska bi mogla imati preko 300 tisuća nezaposlenih, kao u mračnim 90-ima. ''Smrdi, smrdi, užasno smrdi'', kazuje reklama za neko od kemijskih sredstava, a smrdjet će još dugo, toliko dugo dok neko drugo kemijsko sredstvo temeljito ne pročisti sve sadržaje digestivnog trakta hrvatske stvarnosti.

28.11.2009. u 22:02 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 21.11.2009.

Zašto srljamo u bankrot?

Image Hosted by ImageShack.us



Prije izvjesnog vremena na redakcijski e-mail pristigao nam je jezgrovit tekst pod naslovom ''Zašto glavinjamo u bankrot?'' u kojem nepoznati autor prilično emocionalno piše o predstojećem hrvatskom bankrotu povlačeći pri tom vrlo zanimljive paralele sa svojim ujakom. Pomislili smo isprva kako je autor netko iz prilično razvedenog kruga ekonomskih analitičara - katastrofičara, ili naprosto kakav ozlojeđeni građanin, ali smo nakon provjere ustanovili da je tekst napisao 17-godišnji I.M. učenik 4. razreda jedne zagrebačke srednje škole. U produžetku je spomenuti tekst uz neophodna kraćenja (uz ostalo i zbog zaštite identiteta maloljetnika) te uz par lektorskih intervencija:

Prije 12 godina mom ujaku su svi prognozirali uspon – završio je fakultet, zaposlio se nakon samo mjesec i pol čekanja, dobio je plaću koja je bila znatno veća od hrvatskog prosjeka, a od moje bake, njegove majke, dobio je lijepi stan u širem centru grada. Nesreća je što je moj ujak cijelo vrijeme htio puno više. Družio se s djecom iz ''boljih obitelji'' gdje novac nikad nije bio problem pa je vremenom prihvatio njihov životni stil. Do prvih kredita je došao relativno lako, a i trošenje mu je jako dobro išlo. Međutim, kada su počele stizati rate koje su znatno okljaštrile njegov prihod od plaće, ujak je počeo dizati manje kredite kako bi održao glavu iznad vode. Nakon što su mu poslije izvjesnog vremena rate pojele dvije trećine plaće, kao i većina pripadnika ''zlatne mladeži'' posegnuo je za 'short cut' rješenjem i okušao se u biznisu u kojem su ga neki polukrimoši nategnuli ko majmuna pa je ujakov dug narastao do razine četiri njegove godišnje plaće. Na kraju je dakako napravio ono što rade svi luzeri svijeta – dignuo je hipotekarni kredit kojim će otplatiti sve kredite, potom je pola novca od kredita potrošio u narednih nekoliko mjeseci, dio je dao na otplatu starih dugova… Kada je napokon obitelj saznala kako je izgubio posao i da je ostao na ulici poslije deložiranja, uvalio se mojoj majci, svojoj sestri, koja je mene preselila u dnevnu sobu, a 35-godišnjem krkanu od svog brata dala moju sobu. Jer je njemu, kao, teško u životu. Razmišljajući o ujaku-luzeru koji po cijele dane u mojoj sobi depresivno leži i lista kataloge za jahtu, shvatio sam cijelu hrvatsku gospodarsku situaciju.

Prema jednom od izvještaja Narodne banke Jugoslavije za 1991. godinu dostupnih na Internetu, dug bivše države je iznosio oko 16 milijardi dolara. Na Hrvatsku, koja je otprilike obuhvaćala četvrtinu Jugoslavije, otpadalo je oko 4 milijarde dolara dospjela. Današnji dug Hrvatske iznosi oko 40 milijardi eura tj. oko 56 milijardi dolara. Drugim riječima, Hrvatska je oko 14 puta dužnija nego prvog dana svoje samostalnosti. Zar to nije identična situacija kao i u slučaju mog ujaka?

Kako je došlo do tolikog duga? Iako svi bliski vlasti pronalaze brojne izlike u ratu, borbi za oslobođenje zemlje, obnovi i izgradnji porušene domovine, činjenica koja se također može provjeriti na Internetu da je Hrvatska 1999. bila dužna oko 10 milijardi eura tj. oko 12 milijardi dolara. Prema tome, cijeli rat, formiranje vojske, naoružanje, obnova i izgradnja proizveli su zaduženost samo 3 puta veću od startnih 4 milijarde dolara. Međutim, u narednih 9 godina, od 2000. do danas, nakon što je zemlja već bila oslobođena, nakon što je vojska već bila formirana, Hrvatska je povećala dug za 30 milijardi eura, tj. oko 44 milijarde dolara. Da je taj novac investiran pametno, mi danas ne bi imali problem dugovanja pod kojima grcamo već bismo kao i svi pametni ljudi ostvarivali suficit. Naime, svatko normalan zna da kad digne kredit, primjerice - 100 kuna na deset godina, da će morati otplatiti kroz 10 godina 110 ili čak 115 kuna. Ta razlika u cijeni se zove kamata i ona predstavlja bankarski profit. Od tog profita banke žive i riječ je o opće poznatoj činjenici koja je vjerojatno bila poznata i hrvatskim dužnosnicima koji su kredite dizali. Prema tome, kad digneš kredit, prioritetan ti je zadatak uložiti tih 100 kuna u nešto što će donositi godišnje 125 ili 130 kuna. Tako ćeš, nakon što uredno podmiriš svoje kreditne obveze, zaraditi 10, 15 kuna godišnje. Da je Hrvatska tako ulagala novce, da li bismo danas bili prezaduženi? Ne!

Vjerujem da hrvatske ministre financija nije iznenadila činjenica da inozemne banke insistiraju na otplati kredita pa odgovor na pitanje o prezaduženosti treba potražiti na drugoj strani: novac od kredita nije plasiran pametno, tako da donosi profit. Vjerojatno su novac stukli, ko pijani milijarderi, na piće, kocku, lake žene, polumilijunsku upravu, blindirane bemvejce, formirajući državu s većim brojem općina od Njemačke, s većim brojem županija od Italije. Kao kad moj ujak, dužan i bogu i vragu, kupuje cipele Paciotti od 5,5 tisuća kuna, jer ''neće valjda hodati okolo ko klošar''. Riječju, Hrvatska je trajno popušila. Kao moj ujak.

Priča o svjetskoj ekonomskoj krizi kao temeljnom uzroku teškog financijskog stanja koji samo što nije prošao je notorna budalaština koju danas još jedino moj ujak uspijeva prodati svojoj blesavoj sestri. Bili bi mi u govnima i da nema svjetske krize, koja je učinila to da kreditori, ako ih uopće ima, ulažu kapital samo u sigurne investicije. E sad razmislimo, da li je prezadužena zemljica, podaleko od EU, posvađana sa susjedima, s ogromnim budžetskim deficitom, kroničnim padom BDP-a, s nagomilanim socijalnim tenzijama koje prijete da će se raspuknuti kao gnojni čir, sa novim desetinama tisuća nezaposlenih, s uništenom privredom, investicijski Eldorado? Što bi psihički stabilan investitor odgovorio mom ujaku na novi zahtjev za kreditom? Od tih brojki čovjeku se zavrti u glavi. Samo jedan posto na 40 milijardi eura je povećanje otplate duga za 400 milijuna godišnje. Ako se kamata poveća za 2 posto onda se i otplata povećava za 800 milijuna. A država nema novce ni za mirovine ni za plaće. Bez obzira na naš nacionalni ponos, bez obzira na Jadran i tisuću otoka treba otvoreno reći - Hrvatska je u posljednjih 10-ak godina otišla k vragu. Čak i nakon što svijet izađe iz krize, Hrvatska će i dalje ostati u užasnoj ekonomskoj situaciji. Na koncu će cijenu ove krize, kao i svih drugih kriza u povijesti, platiti građani, sirotinja. A što će naši napraviti tajkuni? Ono što tajkuni tisućljećima rade – pobjeći će u inozemstvo u potrazi za stabilnim zemljama i stabilnim tržišnim uvjetima. Zapravo, njihov tihi bijeg već traje. Samo što mi nismo toga svjesni, jer to nisu objavili mediji.

Što će poduzeti Hrvatska vlast? Imam 17 godina, završio sam s odličnim 3. razred i upisao četvrti, i savršeno mi je jasno što može napraviti vlast u ovakvoj situaciji: može dignuti nove kredite kako bi otplatili stare, reprogramirat će dosadašnje kredite, nešto će uspjeti odgoditi, dio otplatiti, Hrvatska će početi otplaćivati kredite vjerovnicima po određenom redoslijedu jer neće moći plaćati svima, a vjerovnici će početi preuzimati sudjelovanje u gubicima države. Drugim riječima, upast ćemo u bankrot. Koji ćemo zbog nacionalnog ponosa zvati nekako drugačije. Zapravo, kad bolje razmislim, mi već jesmo u totalnoj banani ali ćemo toga postati svjesni kad nam to vlast priopći svečano, dramatično, na rubu suza. Kao moj ujak. A pri tome nećemo imati ni ludu sestru koja bi nas primila u kuću.

21.11.2009. u 16:08 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 15.11.2009.

Tko će kupiti državna poduzeća?

Image Hosted by ImageShack.us



Sunce sja, trava raste, političari lupetaju, kompanije u državnom vlasništvu potkradaju budžet i građane... Na prvi pogled sve se čini na vlas jednako kao i u proteklim desetljećima, sukladno drevnom biblijskom vapaju premudrog Salomona protiv dosade: ''Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem''. No za razliku od ranijih vremena kada su općepoznate krađe u javnom sektoru bile tretirane skoro pa dobrohotno: ''riječ je o sitnicama koje netko maliciozno napuhava zbog vlastitih političkih interesa'' ili, ''dečki su se malo preigrali, ali ćemo ih mi vrlo brzo zauzdati'', ovog su se puta na krađe u javnim poduzećima obrušili i domaći mediji. A kad se u Hrvatskoj mediji masovno i skoro pa koordinirano obruše na neku temu, analitični promatrač se automatski upita: gdje je tu, za boga miloga, komercijalni interes vlasnika medija? Naime, u priče o nezavisnim medijima u Hrvatskoj vjeruju još jedino djeca, luđaci i poneki dužnosnik? Hipnotičke zakletve suverenitetu već odavno ne cirkuliraju u domaćoj javnosti: hrvatske banke su u Francuskoj i Italiji, hrvatski vojnici u Afganistanu, hrvatska nafta i plin u Mađarskoj i Rusiji, hrvatska industrija u prahu i pepelu, Piranski zaljev je izgleda u Sloveniji, dok su hrvatski mediji, kao što je i red - u Austriji i Njemačkoj.

Gledano kroz tu prizmu, ispada da su sve te učestale javne hajke na Hrvatsku elektroprivredu, Hrvatske željeznice, Hrvatske šume, Jadroliniju, Croatia Airlines, Hrvatske autoceste i dr. dio pomno smišljenog plana. Naime, nikom normalnom ne pada na pamet tvrditi da su ove državne kompanije radile pošteno i u skladu sa zakonom (o tome su, uostalom, napisani tomovi i tomovi knjiga, tisuće stranice izvještaja domaćih i inozemnih institucija), ali, prije su drpali neizrecivo mnogo više negoli danas, a država im je gledala kroz prste. Danas se o banalnoj krađi od par stotina tisuća kuna u jednoj državnoj tvrtki tokom samo 10 dana objavi ravno 379 medijskih priloga. Tako je, primjerice, nedavna konstatacija o notornim nelogičnostima u javnim nabavama, kad 11 javnih tvrtki u nepuna dva mjeseca sklope ugovore o nabavi ICT robe i usluga samo s jednom jedinom firmom – King ICT, tvrtkom-kćeri M SAN Grupe, vrijednih 37.563.151,21 kuna, primljena totalno cool, na najave da će u rujnu s istom tvrtkom državne tvrtke sklopiti još 6 do 7 ugovora o nabavi (kako netko u kolovozu može znati s kim će državna poduzeća sklapati ugovore teške milijune i milijune kuna mjesec dana kasnije, u rujnu?) opet su svi ostali cool, a onda se za neku minornu mućku od 500, 600 tisuća kuna mediji ostrve, a zbunjenom dužnosniku ozbiljno prijeti zatvor. Nešto tu nije u redu. Maca može zakopati drek, ali svi znamo da je kakala!

A onda, kad je već napetost bila na vrhuncu pa su i dežurne naivčine skoro povjerovale da su zapuhali neki novi vjetrovi (''ako nema druge, možemo mi i pošteno''), na svjetlo dana su se počele probijati prve rasprave o budžetu za slijedeću godinu i sve se, poput Rubickove kocke, počelo automatski slagati na svoje mjesto. S jedne strane, država planira prihode u 2010. na oko 112 milijardi kuna, a predviđa da bi manjak u proračunu bio 7,5 do 8 milijardi kuna. Povijest nas uči da prihodi države nikad nisu na razini planiranih već se uvijek nekom čudesnom alkemijom nađu ispod te granice, dok su rashodi opet u pravilu znatno veći, jer trošenje nam stvarno ide fenomenalno, pa se bez pesimističkog pretjerivanja može konstatirati da će manjak po svoj prilici iznositi 9 do 10 milijardi kuna. Trebat će otplaćivati milijarde eura kredita, jamstava… Drugom riječima, ni uz najoptimističniji i skroz-na-skroz ''državotvoran'' scenarij, to nikako neće moći proći bez tzv. privatizacijskih prihoda. Riječju, morat će se prodati poneko poduzeće u državnom vlasništvu.

E sad, budući da na domaćem tržištu nema slobodnog kapitala, kupci će vjerojatno doći iz inozemstva, a da bi cijena nekog državnog poduzeća koje će uskoro završiti na bubnju bila što niža, treba je svim raspoloživim sredstvima pravovremeno srušiti. Nekad je tome služilo javno pozivanje na domoljublje plus malo optuživanja protivnika za komunizam, nostalgiju ili srpsko porijeklo te izdaju nacionalnih interesa i, hopla – državna tvrtka bi se doslovce za jednu kunu našla privatizirana u rukama domaćih tajkuna. Danas je metodologija kompliciranija, sofisticiranija i duže traje. Jer, eto, i Hrvatska se u međuvremenu demokratizirala. Tome danas služe afere. Ako se i ne sruši cijelo poslovodstvo neke kompanije u državnom vlasništvu, bar će se temeljito poljuljati, nalijepit će im se niz etiketa, osporit će se svi elementi poslovanja, i prljavi ali i čisti, a njihov se prirodni saveznik – politika, neće usuditi opirati i stati u obranu državnog vlasništva nad ''korumpiranom'' tvrtkom jer bi time sami sebi nalijepili naljepnice korumpiranih. Na kraju će nešto što bi normalno koštalo 2 milijarde biti prodano za milijardu i pol. Ili još povoljnije. Uostalom, tome i služe nezavisni mediji. U međuvremenu će se javnost zabaviti mnogo atraktivnijim temama: Hoće li Simonica konačno ostaviti Antu? Kako je prošla saga iz popularne emisija ''Mijenjam ženu?'' Što je novog ispalio don Kaćunko? Kako će na to reagirati Torcida? Tko bi uz takvo informacijsko obilje koje svakodnevno naplavljuju slobodni hrvatski mediji razmišljao o banalnostima po kojoj će cijeni danas, sutra biti, recimo, prodan HEP? A i kakva korist od razmišljanja? Od njega uglavnom samo glava naraste.

15.11.2009. u 00:00 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 08.11.2009.

Zagrebački prosperitet

Image Hosted by ImageShack.us


Kada je prije nekih dva mjeseca u dvorištu kuće gradonačelnikove supruge, 100-tinjak metara od glavnog trga metropole svih Hrvata, započela izgradnja poslovno-stambenog nebodera srednje veličine, bio je to znak s nebesa napaćenom hrvatskom puku koji stanuje u blizini da je povijesna neminovnost zakucala i na njihova vrata. Počelo je s Preradovićevim trgom gdje je nekoliko zaguljenih protivnika svakog prosperiteta uzaludno pokušavalo uznemiriti pošteni hrvatski puk lupanjem po loncima, potom se proširilo do HNK, pa na obližnju Kovačićevu ulicu gdje je za nepunih godinu dana izgrađen reprezentativan neboderčić, sada je na redu Preradovićeva, a dobro informirani građani su uočili nekoliko kontroverznih poduzetnika povezanih s građevinskim lobijem i političkom nomenklaturom kako se sumnjivo šuljaju oko katedrale.

Riječju, vremenu malih trokatnih, četverokatnih ''štakornjaka'' koje su pod tuđinskom vlašću, jugoslavenskom, mađarskom ili austrijskom, svejedno, projektirali tuđinci poput Bolléa, Felbingera, Roesnera, Schmidta, Helmera ili Fellnera, a osmislio tamo nekakav Lenuzzi i slični bjelosvjetski dotepenci, definitivno je odzvonilo. Jadnici koji se nemušto opiru prosperitetu, jasno im je poručio naš gradonačelnik, ''ne razumiju vizionarstvo i napredak pa se ponašaju jednako kao što su Parižani protestirali protiv Eiffelova tornja ili izgradnji širokih ulica u Parizu''.

Ruku na srce, upitajmo se iskreno: koja korist od sadašnje Ilice? Kad bi se ta krivudava 10-kilometarska zagrebačka ulica koju omeđuju niske kućice od 3, 4 kata porušila i na njenom mjestu sagradio prekrasan autoput s četiri trase u svakom smjeru, s uređenim širokim kolnicima, a na mjestu tih učmalih štakornjaka podigli reprezentativni stambeno-poslovni neboderi, Zagreb bi dobio moderan hrvatski štih. U trenutno pustu pripizdinu koja nakon devet uvečer nalikuje ulicama Paragvaja, gdje mirno šeću policijske patrole i pokoji pijanac zaboravio na policijski sat, nagrnula bi europska i svjetska aristokracija željna divljačkih provoda i investicija. Uostalom, nije nimalo slučajno što su sve te građevinske gabarite nametali tijekom stoljeća upravo nenarodni režimi, koji ničeg dobra Hrvatskoj nisu donijeli. Koliko samo fenomenalnog građevinskog prostora zjapi prazno na Zrinjevcu, oko Hrvatskog narodnog kazališta ili na Mažuranićevom trgu koji su, zar slučajno, podignuti upravo za banovanja jednog Khuen-Hédervárya?! Pa tko je vidio usred grada posadit šumetinu pa je nazvat Botaničkim vrtom i proglasiti je nekakvim spomenikom kulture? Ako im je do sadnje vrtova eno im Zagorja pa nek kopaju do mile volje. Ili, uzmimo Maksimir, šuma i zvjerinjak na fenomenalnoj lokaciji površine Kneževine Lichtenstein. Da ne govorimo koliko bismo reprezentativnih građevinskih parcela dobili kad bi, primjerice, srušili totalno ruinirane, loše komunalno opremljene dijelove Zagreba poput Gornjeg grada ili Kaptola. Najkvalitetnije parcele, svega 200, 300 metara zračne linije od Trga, zauzimaju ruševne kućice i crkvice, mračni sokaci stari i po nekoliko stotina godina osvijetljeni plinskim lampama, u kojima pošten čovjek pocrveni od stida kad prođe s rođacima iz provincije. Zar je to metropola svih Hrvata?

Da ne govorimo o općoj dobrobiti od ovakvih masovnih građevinskih poduhvata. Moći ćemo zaposliti našu kompletnu posrnulu građevinsku operativu, privući uz domaće i brojne kontroverzne biznismene iz susjednih zemalja, investicije će nahrupiti u grad poput proljetnog Mississippija, a država će potaknuta novim financijskim injekcijama nastaviti rasti i razvijati se kako i dolikuje regionalnoj velesili. Tranzicija koja je počela s pretvaranjem tvornica, banaka, hotela, brodogradilišta iz hrvatskog u strano vlasništvo, upravo iscrtava puni krug buldožerima u Centru, s izgradnjom stambeno-poslovnih objekata za novu poduzetničku elitu. Zagreb definitivno iskoračuje iz tijela male balkanske gusjenice pod vlašću tuđina i transformira se u prelijepog leptira pod vlašću tuđina. No ovog je puta to naša suverena odluka.

08.11.2009. u 01:07 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.