Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 31.10.2009.

Nogomet i eros


Image Hosted by ImageShack.us


O značaju nekog društvenog fenomena rječitije od svih deklaracija, javnih rasprava i političkih tamburanja svjedoči počinjena materijalna šteta i broj stradalih. Šteta i ljudske žrtve daju svakom društvenom fenomenu određeni legitimitet. Nedavno je objavljen podatak kako je posljednjih par godina u tučnjavama na nogometnim stadionima i oko njih, ozlijeđeno 324 osobe, 54 policijska službenika, a 32 osobe su teže ozlijeđene dok je u neredima oštećeno 38 autobusa, 31 službeno vozilo MUP-a, 141 osobni automobil, 35 tramvaja i sedam željezničkih vagona. Očito je nogomet prvorazredni društveni fenomen, značajniji od recesije, privatizacije, izbora ili bijega predsjednika Vlade koji nisu izazvali apsolutno nikakvu direktnu materijalnu štetu, a o ljudskim žrtvama da i ne govorimo.

Sa sviješću o iznimnom značaju ovog prvorazrednog društvenog fenomena, glave očišćene od svih predrasuda, sjednem neki dan pred televizor s čvrstom namjerom da odgledam cijelu jednu nogometnu utakmicu. Iz perspektive nekog tko je u stanju na potragu za jednim cipelicama potrošiti 3, 4 sata, to mi se i nije činila tako velika žrtva. Utakmicu je objašnjavao nekakav unjkavi muški glas koji nam je uporno prenosio ono što smo upravo gledali na ekranima, primjerice, da je Tomić dodao loptu Kramariću, a ovaj je tu loptu plasirao Tomečaku (pa što bi drugo mogli plasirati na travnatoj ledini osim lopte, majke ti). Uz to, kako svi nogometaši imaju prezimena otisnuta na dresu, unjkavac je pred milijunskim auditorijem revno obavljao jedan sasvim jalov, nepotreban posao. A i sintaksa mu je bila katastrofalna. Da netko u takvoj idiotskoj maniri prenosi modne revije ili saborske rasprave, ostao bi bez posla dok si rek'o keks: ''Upravo ustaje saborski zastupnik X.Y. koji je u protekloj sezoni govorio 11 puta, od čega 2 puta podignutim tonom te hitrim korakom pristupa govornici, lagano nagnut prema publici u dvorani…'' Uglavnom, unjkavac je svojim dosadnim i totalno očekivanim komentarima cijelo vrijeme kvario opći dojam.

A onda, kad mi je već pažnja počela popuštati, jedan je visoki, zgođušni dečko zabio gol. U paklenoj buci koja se podigla, momak je trčeći skinuo dres i pokazao gledalištu lijep muški torzo. Za njime su histerično trčali njegovi suigrači, iskolačenih očiju i napetih vratnih žila, koji su također skidali sa sebe dresove. Gledam u nevjerici polugola, znojna muška tijela kako se ekstatično grle i prevrću po travi. U međuvremenu su dotrčali i ostali suigrači koji su ritualno skidali svoje majice i obredno se bacali na polugolu gomilu oznojenih muških tijela. U publici ekstaza. Skidaju se majice, trgaju košulje, vrišti se i stenje. Zagrljaji i poljupci polugolih muškaraca. Iz birtije preko puta mog stana dopiru muški usklici uspaljenih mladića koji zajednički gledaju prijenos. Objasnili su mi da je upravo to zajedništvo ostvareno u gledanju ''pola gušta''.

Ruku na srce, iako mi je sam fenomen nogometa nakon gola postao mnogo jasniji, čin penetracije na samoj utakmici je izostao. Palo mi je u oči kako se više eksplicitne muške erotske ljubavi moglo vidjeti na tom sportskom događaju negoli na bilo kojoj gay paradi. Sudeći prema vijestima nakon utakmice, sve je prošlo ''relativno mirno'' – stradao je tek jedan tramvaj i nekoliko automobila s navijačima iz neprijateljskog tabora. Gradom glavinjaju skupine zagrljenih polupijanih adolescenata. Pivo. Znoj. Testosteron. Eros i ljubomora zbog neuzvraćene ljubavi obožavanih muškaraca, poput Calella, Tomića, Kramarića, Tomečaka, Sivonjića… Ima li što ljepše od toga da se pije i podriguje u društvu prijatelja, dok se snažna i oznojena muška tijela prijateljski dodiruju za stolom, pa još kad se sve završi neobaveznim, ali pijanim i drugarsko-oznojenim hrvanjem na blatnom podu birtije. Milina jedna!

Negdje oko pola tri, iz pravca Trga nadire osamljeni zaljubljenik u najvažniju sporednu stvar na svijetu uzvikujući iz sveg glasa: ''Dinamoooo!'' ''Dinamoooo!'' ''Dinamooooo!'' Posljednje ''ooooo'' se stopilo sa zvukom njegovog povraćanjem po Ilici. I dok mu neposredni nositelj društvenog fenomena povraća pod prozorom, čovjek se nehotice upita ima li osim erosa i istospolne ljubavi još nečeg što bi moglo obasjati skrivenu suštinu društveno-političke pojave značajnije od recesije, privatizacije, izbora ili bijega predsjednika Vlade.

31.10.2009. u 21:20 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 24.10.2009.

U politiku na godišnji odmor


Image Hosted by ImageShack.us



Kada je prije nekoliko dana HDZ u provjerenoj SDP-ovskom gardu najavio kako će prijedlogom promjena ustava zatražiti dokidanje zastara privatizacijskih pljački, a nedugo zatim se predsjednik SDP-a u maniri bijesnog HDZ-ovca od prije 10, 15 godina, javno obrušio na udbaše u medijima, za kratki trenutak kao da su spale koprene koje posljednjih desetak godina manje-više uspješno skrivaju činjenicu da tzv. ljevica i tzv. desnica u Hrvatskoj uopće ne postoje. Po mom dubokom uvjerenju, riječ je o čistim izmišljotinama u koje smo navikli vjerovati. Kao uflogiston i Atlantidu. Izuzmemo li idiotske para-povijesne elaboracije prema kojima su hrvatski desničari potomci ustaša, a ljevičari potomci partizana, što bi doduše moglo objasniti emocionalnu nabrijanost ali u sferi realnosti ne znači apsolutno ništa, neka mi netko razuman, argumentirano i hladne glave, objasni po čemu je to HDZ desna, a SDP lijeva stranka? Odnosi prema porezima, krupnom kapitalu, bankama u stranom vlasništvu, socijalnim pravima….? One koji su možda potpali pod dominantni utjecaj aktualne lijeve retorike SDP-a, podsjećam da je ta ista ''ljevica'' nekoliko godina, knutom i kandžijom i u vrlo desničarskoj maniri, obnašala iznimno antisocijalnu vlast u Hrvatskoj. Uostalom, zar im nisu naredne izborne pušione priuštili upravo razočarani glasači?

Moj prijatelj je mali gospodarstvenik, potpuno nezavisan od politike: 10-ak zaposlenih, kemijanje s kreditima, ne radi s državnim sektorom, problemi s plasmanom svojih programa na inozemno tržište, poreznici ga godinama pritišću al se on ne da, ustaje s problemima svoje firme, liježe s njima. I poželi on jednog dana napraviti prilaz od svoje kuće, preko jarka do glavne ceste. Desetak metara. Pozove nekog obrtnika da mu to obavi, a ovaj ga pita ima li građevinsku dozvolu. ''Kakva vražja građevinska dozvola?'', pita on: ''Jeste li vi vidjeli taj neograđeni jarak, netko će tamo slomiti vrat''. Ali poučen iskustvom kad je prije godinu, dvije morao porušiti uličnu rasvjetu koju je napravio o svom trošku, i do koje je proveo struju iz svoje kuće pa je mala uličica ponovno utonula u legitimni stoljetni mrak, krene se on raspitivati. ''Morate prije svega pribaviti suglasnost gradske četvrti'', kaže mu neki tip iz poglavarstva. Ode on po suglasnost, spreman i potplatiti ako treba (realan je čovjek, zna on što je kod nas red) i našao se, ni luk jeo, ni luk mirisao, na nekakvom partijskom sastanku mjesne zajednice. Njegovo naknadna prepričavanje tog dvosatnog događaja koje uvijek započinje rečenicom ''Kad sam ja bio na partijskom sastanku'' nalikuju, po količini komprimirane nadrealnosti, susretu s vanzemaljcima: dobio je jednu ponudu da organizira rock-koncerti, upite o cijeni putra u Danskoj, tri čudne poslovne ponude na rubu zatvora, poziv u narodnjački klub, prijedlog o zapošljavanju ''jednu iznimno pametnu djevojku koja je završila 2 razreda pravnog fakulteta'', tražili su ga da donira stare kompjutore, pitali ga da financira izlet paraplegičara u Varaždinske Toplice, ponudili mu piratske video-igrice, raspravljali s njime o Bozanićevoj propovijedi…. ''Stara, šinulo me k'o da sam se napio crne Tomislav pive. Znaš, ona topla vrtoglavica. Da mi je netko ponudio tajlandsku djecu, ne bih se nakon pola sata među tim ljudima uopće iznenadio'', sažeo je on svoje fascinantno jednokratno ''političko'' iskustvo.

Iza onoga što javnost izvana doživljava kao ''politički'' život, odvija se žestoki rat lobističkih interesa ispremiješanih s osobnim interesima u najelementarnijem obliku: kvadratni metri, mjesta u upravnim odborima, koncesije, otpisani krediti, nekretnine, ugovori bez javnih nabava. Posljednjih je godina cijela stvar izmakla bilo kakvoj kontroli. Mogu li se uopće izvan lobističkih kreševa sagledavati mučni političko-gospodarski obrati poput ''nema pušenja – ima pušenja'', ''ima neradne nedjelje – nema neradne nedjelje'', ''nema potpomognute oplodnje – ima potpomognute oplodnje''? Dakako da ne mogu. Prevedeno na jezik naš svagdanji, mogli bi, recimo, konstatirati: prvo se koncern A u osloncu na vjersku zajednicu N zalagao za zabranu pušenja, a onda se tome ozbiljno usprotivio koncern B i osloncu na medijsku grupu Y. Kakav će stav o tome konačno zauzeti politika, vidjet ćemo nakon što pričekamo moguću reakciju klastera D koji se u osloncu na koncern C i televiziju Q, ozbiljno protivi trenutnoj odluci. Pitanje granice intervencije se svodi još jedino na dilemu da li se više isplati upravljati politikom iz sjene, financirajući druge da rade prljavi posao ili je isplativije prljavi posao obavljati sam? Dakako, najznačajniji faktor u ovoj procjeni je gramzljivost aktera. S druge strane, u sustav u kojem emigrantski luzer bez 4-godišnje srednje škole može godinama figurirati kao prvoklasni politički čimbenik na državnim jaslama, a propali 35-godišnji student kao ''perspektivni partijski omladinac'', zagarantiran je neprekidan dotok uvijek svježih ''političkih'' snaga. Bogu hvala, besprizornih dripaca spremnih iz usta zdipiti bakinu krunicu nikad nam nije nedostajalo. Vjerojatno je najsažetiju definiciju ove čudesne djelatnosti dao početkom godine u anketi jedan zagrebački prvašić: političar je čovjek kojem je cijeli život godišnji odmor.

24.10.2009. u 20:27 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 17.10.2009.

Optimizam

Image Hosted by ImageShack.us


Već nekoliko dana ležim u bolnici i intenzivno razmišljam: kako sročiti tekst koji će zračiti optimizmom, koji će čitatelja nadahnuti nacionalnim ponosom i vinuti mu duh do sfera čistog optimizma. Googlam po glavi: optimistički sadržaji…. optimistički sadržaji….

Dakle, gospodarstvo definitivno ne. Politika? Ma dajte molim vas. Kriminal? Ne dolazi u obzir! Pa to je sublimirani pesimizam. Ali bar onaj sitan, politički inokosan kriminal - kokošarenje, krađe bicikla, obijanje trafika? U suzbijanju tih pojavnih oblika korupcije i organiziranog kriminala polučili smo značajne uspjehe. Ne! Kod nas sitni kriminalci ne mogu postići društveni respekt, osvojiti vlast. Naš narod voli samo uspješne ljude. A kultura…? Razvališ, recimo, optimistički tekst o 33. gudačkom kvartetu u D-duru, op. 33 br. 6 Josepha Haydna. Je, baš. Pa nismo u Norveškoj. Već i samo postojanje kulturnih rubrika namijenjenih isključivo degeneriranim sunarodnjacima koji se prave važni, prosječan građanin doživljava kao čistu provokaciju. Domovina nam je u govnima, a vi bi gudili. Uz to, kulturne rubrike u domaćim medija se smanjuju dinamikom 10 posto godišnje, pa će za par godina sasvim nestati, kao što su nestala repata djeca i ona s tri para prsnih bradavica. A da pišem o sportu? Daj, molim te. Navijačke horde, naganjanje Mamića po Temišvaru, izgradnja sportskih dvorana, podmićeni suci, zamračena lova, sačekuše za sportske biznismene, mutni transferi igrača. Uz to, zar nisam rekla da o politici i kriminalu neću pisati? O znanosti? Je, je. Baš si našla crkvu gdje ćeš se Bogu pomolit. Više bi čitatelja imala na napišeš traktat o Vizigotima na kineskom.

S druge strane, kad čovjek bolje razmisli, sve zapravo ovisi o perspektivi, diskursu iz koje netko nastoji sagledati relevantne pojave. Ako je, recimo, danas prosječan građanin čim se rodi dužan 120 tisuća kuna, zar to nije optimistička činjenica u odnosu na procjenu da bi već za godinu dana, koncem 2010. godine, taj dug mogao narasti na 123 tisuće po novorođenčetu? Ili, uzmimo još jedan dodatni razlog za optimizam: naš trenutni vanjski dug iznosi samo 40 milijardi eura što je, budimo realni, rekao bi Kazo, puno, puno niže od onog za godinu dana. A da ne se ne spomenemo deficita tekućeg računa platne bilance koji raste, izračunale su neke ekonomske picajzle, oko 37,5 posto godišnje pa sad iznosi oko 4,45 milijardi eura. Već slijedeće godine, kada će dosegnuti 6,11 milijardi eura, sa sjetom ćemo se prisjećati zlatne 2009. godine kao našeg Periklovog doba. Umirovljenici će u parku između dva komando-pohoda na kante za smeće, drhtavim glasom evocirati uspomene na 2009. kad je prosječna mirovina iznosila 2.172 kune: ''Eh, to ti je bio život. Uđeš u dućan pun love i dobaciš prodavačici – gospođo, dajte mi 2 jogurta!''

Uzmimo još jedan primjer: broj zaposlenih u industrijskom sektoru danas je oko 10 posto veći u odnosu na broj zaposlenih naredne godine. Zar tih 10 posto koji danas još uvijek rade i primaju plaću nemaju razloga za optimizam? Da ne spominjemo razloge za zadovoljstvo zaposlenih u proizvodnji gotovih metalnih proizvoda, čiji će se broj u slijedećih godinu dana, do listopada 2010., pasti za 13,2 posto. Proizvođači tekstila trebali bi po cijele dane tulumariti od sreće jer će ih tek u narednoj godini 8,6 posto ostati bez posla. Danas tih 8,6 posto radi, prima plaću, pristojno živi. U proizvodnji prijevoznih sredstava broj zaposlenih će se prema procjenama stručnjaka do 2010. smanjiti za 28,1 posto. Za nekoliko godina zbog poskupljenja zdravstvenih usluga i povećanja broja socijalno ugroženih nestat će gužvi koje po bolnicama i ambulantama stvaraju pacijenti. Ruku na srce, u koji god društveni segment čovjek zagrebe, nađe razloga za optimizam.

Umirovljena 72-godišnja učiteljica iz susjedne sobe pita me smije li doći k meni na televiziju. S neskrivenim divljenjem gleda moj tzv. bolnički apartman i medicinsku opremu koju dnevno doplaćujem iznosom otprilike jednakim njenoj mjesečnoj mirovini. Ona je čekala 7,5 mjeseci svoje mjesto u bolnici. Iako bih trebala osjećati ponos i optimizam što sam u našem društvenom peradarniku osvojila više mjesto u hranidbenom lancu (da mogu, cijelom bi mom katu platila bolničke apartmane) ne mogu dosegnuti te osjećaje. Osjećam jedino sram. Šuljam se po hodnicima da me ne vide. Trudim se, napinjem, al' mi ne ide. Bit će da nismo svi sazdani od optimističkog materijala.

17.10.2009. u 20:18 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 10.10.2009.

Država protiv naroda

Image Hosted by ImageShack.us



Kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PDV-u kojim je PDV povećan sa 22 na 23 posto, iz nekog nedokučivog razloga iz Vlade su odaslana masovna objašnjenja u koja osim nekoliko imbecila i medijskih djelatnika nitko nije povjerovao – da se povećanje PDV-a neće odraziti na cijene niti na konkurentnost hrvatskih proizvoda. Kako u svim fakturama svih hrvatskih privrednih subjekata nakon 1. kolovoza pod stavkom PDV-a umjesto 22 trebalo upisati 23 posto, hrvatskim tvrtkama su preostale dvije mogućnosti: ili će biti totalno blesave pa smanjiti cijenu svojih proizvoda i usluga za jedan posto kako bi njihova maloprodajna cijena ostala ista kao što je obećala Vlada, ili će povećanje prevaliti na grbaču kupca. Očekivano, ni jedna hrvatska tvrtka nije u međuvremenu smanjila cijenu svojih proizvoda i usluga.

I bez posljednjeg povećanja, hrvatski porez na dodanu vrijednost je definitivno bio najviši u regiji (Slovenija - 20 posto, Bosna i Hercegovina – 17 posto, Crna Gora – 17 posto, Srbija - 18 posto, Makedonija - 18 posto, Albanija – 20 posto, Bugarska – 20 posto, Rumunjska – 19 posto) i među najvišima u Evropi. Za sada, veći PDV od Hrvatske u Evropi imaju samo Švedska, Danska i Mađarska (po 25 posto). Nedavni prijedlog grupe dežurnih šaljivdžija upućen Vladi na popularnim satiričnom web-siteu 'Seljačine online' da smjesta poveća PDV na 26 posto kako bismo ''končano bar u nečem bili najbolji u Evropi'' te da se ne mora mučiti nekoliko puta zaredom pri postizanju rekorda, nakon praćenja efekata kolovoškog povećanja PDV-a uopće više ne djeluju šaljivo. Dapače.

Povećanje PDV-a od jedan posto hrvatskoj Vladi će doduše donijeti oko 1,5 milijardi kuna prihoda na godišnjoj razini, no negativni će efekti, poput dodatnog pada potrošnje zbog povećanja cijena proizvoda i usluga, biti znatno veći. S druge strane, bez obzira na Vladino manifestiranje odlučnosti, kretanje cijena određuje tržište, a ne država. A tržište je na povećane namete reagiralo savršeno predvidljivo: povećanjem cijena goriva, najavljenim povećanjima cijena struje, plina, uskoro rastu cijene telekomunikacijskih usluga, lijekova, šećera, … Naklapanja o vjerojatnoj deflaciji do kraja godine kao posljedici snažnog pada potrošnje te uvjeravanja javnosti kako porast cijena energenata neće imati dugoročne posljedice na cijene, spadaju u red najnovijih i sasvim neoriginalnih sredstava zastrašivanja ''neposlušnih privrednika''. Na koncu konca, kakve to mentalne sposobnosti treba imati da bi se povjerovalo kako se navedeni porasti cijena neće odraziti, primjerice, na cijenu transporta, hrane? Nedavni komični pokušaji države da ''ozbiljnim razgovorima'' s predstavnicima INE utječe na cijene nafte i naftnih derivata spadaju u red amaterskog zamazivanja očiju. Osim što INA više nije kompanija u pretežno hrvatskom vlasništvu (prodan je većinski dio), rasprave o potrebi da bude ''više socijalno osjetljiva'' spadaju u mnogo većoj mjeri u sferu fikcionalne književnosti (Tri praščića, Princeze na zrnu graška i sl.) negoli u sferu realne ekonomije i realne politike. Normalno da će cijene rasti. Normalno da će povećane cijene energije utjecati na opći porast cijena. Normalo da ćete nadrapati, dragi sugrađani.

Što bi rekao ushićeni trgovac u popularnom top-shopu: Ali, ni to nije sve! Iz vlade pristižu najave novih poreza. Riječ je o tzv. poreznoj reformi koja bi trebala nadoći s novim budžetom za 2010. godinu koji će, kažu, obuhvatiti p orez na imovinu, dividendu i kapitalnu dobit ključne su točke velike jesenske porezne reforme, koju najavljuje vladajuća koalicija. Osim što nije sasvim jasno o kojoj to dividendi i kapitalnoj dobiti oni pričaju usred sveopće krize, zar takvim mjerama oni žele privući svježi kapital, i kako to misle provesti poreznu reformu za 2, 3 mjeseca, novi porezi (magarac tko misli da će biti niži) će nastaviti trend preraspodjele nacionalnog dohotka u korist države. Na štetu vlastitih građana i vlastite privrede.

10.10.2009. u 13:27 • 1 Komentara • Print • # • ^

subota, 03.10.2009.

Na putu u totalno blagostanje


Image Hosted by ImageShack.us


Zašto nam cijelo vrijeme pogled mora biti fiksiran u nekakve mrakove? Ima kod nas i divnih stvari. Hrvatska je prekrasna zemlja. Nebo je nad Hrvatskom uvijek plavo, na njemu se osmjehuje zlatno sunce, a pod njime veselo raste zelena trava, dok se u plavom Jadranu nevino praćakaju ribe i delfini. Hrvatska ima fenomenalnu vlast, na čijem je čelu genijalna vlada koja predstavlja sve što vole mladi: cvijeće, životinje, minerale, drveće, i osobito ljude.

I u ovim ''najtežim trenucima naše tisućgodišnjoj povijesti'', kako je nedavno dramatično opisao aktualni trenutak jedan od predsjedničkih kandidata, ima i djelatnosti kojima ide sjajno. Recimo, u lokalnim jedinicama širom Hrvatske, zaposleno je oko 65 tisuća osoba. Od 1997. do danas broj zaposlenih u administrativnim tijelima i korisnicima budžeta lokalnih jedinica je povećan 80 posto. Da se, primjerice, istom dinamikom razvijao i poslovni sektor, koji stalno nešto antidržavno rogobori i cvili protiv poreza, danas bi umjesto 1,5 milijuna, bilo najmanje 2,7 milijuna zaposlenih tj. radili bi svi radno-aktivni stanovnici, a još bi se morala i uvoziti dodatna radna snaga. Riječ je o inteligentno razvedenoj, izvanredno sofisticiranoj mreži koja obuhvaća 576 lokalnih jedinica: 126 gradova, 430 općina, 20 županija.

Svakih godinu, dvije, egzistencija cijelog ovog nevidljivog ''stališa'' lokalnih činovnika na braniku domovine nađe se na ozbiljnoj kušnji. Čarobna formula njihove posvemašnje uznemirenosti glasi - izbori. U hrvatskim lokalnim zajednicama, izbori nalikuju na imperijalističke ratove s početka prošlog stoljeća u čijoj je pozadini bila borba oko nove podjele plijena. Lokalna pobjednička politička vodstva zapošljavaju u lokalnim upravama svoju služinčad i simpatizere, a protivnici, zna se, odlaze gdje im je i mjesto – u ropotarnicu povijesti, do narednih izbora. Doda li se tome i činjenica da su za lokalne članove političkih stranaka najvažniji njihovi odnosi sa središnjicama koje im jedine mogu osigurati državne novce za ceste, bolnice, škole, postaje savršeno razumljiv ne samo politički klijentelizam u Hrvata već i zveckajući doseg političke moći koji iz Zagreba emanira prema krajevima egzotičnih imena: Ribnik (583 stanovnika), Janjina (593 stanovnika), Kukljica (650 stanovnika) Tkon (707 stanovnika), Povljana (713 stanovnika) itd. Zasad su to, doduše, tek općine, ali danas, sutra…

Prema procjenama Evropske unije, nešto manje od 10 posto hrvatskih lokalnih jedinica može svojim prihodima izdržavati same sebe. Svi ostali su se lijepo priključili na nepresušno vime državnog proračuna pa spokojno dudlaju svoje plaćice do slijedećih izbora. O stupnju humanosti režima svjedoči i činjenica da su čak i općine za koje je malo tko čuo, poput Civljana (137 stanovnika), Zadvarja (277 stanovnika), Lanišca (398 stanovnika) premrežene sofisticiranom činovničkom strukturom. Naime, upravna podjela je rezultanta političkih dogovora pa tako, primjerice, iako je zakonom grad definiran kao naseljeno mjesto iznad 5 tisuća stanovnika, 18 gradova u Hrvatskoj ima manje od 5 tisuća stanovnika. Kako u isto vrijeme postoje i općine s više od 10 tisuća stanovnika koje nemaju status grada, ali 197 općina koje imaju status općine iako imaju manje od 2.500 stanovnika, putniku namjerniku je teško shvatiti, kako to doista funkcionira. Dakako da je riječ o cijelom nizu različitih specifičnih faktora, u širokoj lepezi od onih mikrobioloških, klimatskih, geografskih, pa do povijesnih, socioloških, vojno-strateških itd. ali se ukratko može sažeti kako sve zapravo ovisi o stavovima vladajuće stranke i njenih koalicijskih partnera. Zakon o lokalnoj i područnoj samoupravi te Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj mijenjali u proteklih 18 godina 27 puta.

Precizni statističari su izračunali, nastavi li se lokalna samouprava razvijati dosadašnjim tempom, a nema razloga u tako nešto sumnjati, osnovano je očekivati da će Hrvatska u narednih 10-ak godina dobiti još 20-ak gradova i 40-ak općina. Uz to, ako broj novozaposlenih lokalnih službenika nastavi rasti kao i do sada, a nema ozbiljnog razloga u tako nešto sumnjati, (politički život nam je, Bogu hvala, življi nego ikad) u tom će se periodu u lokalnoj upravi zaposliti dodatnih 52 tisuće činovnika, čime će se njihov broj popeti na oko 117,5 tisuća. Uz očekivani eksponencijalni rast broja zaposlenih i očekivano smanjivanje broja stanovnika (tzv. bijela kuga i sl.) i urušavanje privrede, matematički gledano, osnovano se može pretpostaviti da će do 2050. godine svi radnoaktivni stanovnici Hrvatske raditi u lokalnoj upravi. Riječju, stići ćemo ravno u totalno blagostanje.

03.10.2009. u 21:57 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.