Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

ponedjeljak, 29.11.2010.

Političarke i nezahvalni narod



Već nekoliko dana sa strepnjom pratim javnu raspravu koja se nedavno pokrenula oko odlaska saborskih zastupnica i visokih državnih dužnosnica u mirovinu s 50 odnosno 55 godina. Neugodno me je iznenadila spoznaja da se većina ljudi koji su se javno dohvatili ove teme, protivi ovoj praksi jer se njom, navodno, „institucionalizira nejednakost građana“. Osim što takvi politikantski zahtjevi za nekakvom „jednakošću“ meni osobno smrde na komunizam, pitam se gdje su, za boga miloga, svi ti ljudi živjeli proteklih godina. Imaju li oni uopće pojma kroz kakvu kalvariju svakodnevno prolaze saborske zastupnice i visoke državne dužnosnice? Pa to najstresnije zanimanje na svijetu. Kad se samo na trenutak ufuram u tako ekstreman doživljaj, oblije me hladan znoj.

Ujutro se probudiš i još dok pereš zube zove te stranački čelnik da ti objasni što ćeš misliti i kakve stavove zastupati tog dana. Ti dobro znaš da je on glupo govedo, ali mu poslušno odgovaraš: „Da, uzoriti dužnosniče! Kako ste vi inteligentni, mili predsjedniče! Razumijem vas potpuno, presvijetli čelniče!“ I normalno, što bi rekla g-đica Marijana Petir, pri tome doživiš stres. Onda se istuširaš i uz jutarnju kavicu upališ televizor, a tamo - urušio se rudnik (histerično zoveš tajnicu da pošalje brazilskom predsjedniku telegram sućuti u tvoje osobno ime i o tome obavijesti sve hrvatske medije), radnici prosvjeduju, BDP pada, nema investicija. U prijevodu – stres, stres, stres. Otvoriš ormar i dok biraš odjeću i obuću za taj dan, doživiš najmanje 5, 6 stresova. U međuvremenu ti zvoni vozač da ti javi kako je stigao (tupa volina uporno dolazi u 9,15 iako si mu izričito naredila da se prije 9,30 ne pojavljuje). Siđeš do ulaza, i dok se probijaš do limuzine šutirajući sirotinju koja se svakog jutra bez veze nakenja pred tvojim vratima, doživiš manji stres. Vožnja automobilom po zagrebačkim prometnicama je i inače iznimno stresna, čak i ako se zanemari činjenica da te vozaju okolo ko medvjeda u prastarom Audiju 8 iz prošle godine, a ona glupača iz ministarstva za kopita i rogove je prije 15 dana dobila najnoviji model Mercedes 560 Sl.

Dođeš na posao, i dok ti pročelnik ureda čita novine nadođe ti još nekoliko manjih stresova. Tko samo piše te mračne i pesimističke novinske članke? Gdje su nestali optimizam i nacionalno jedinstvo? Moraš onda na nekakve glupe sastanke i dok površno slušaš sva ta lupetanja prisutnih i razmišljaš o ručku (stvarno, koliko kalorija ima salata od hobotnice) doživiš još jedan stres. Poslije ručka međustranačka koordinacija. Strava živa. Sudjelovati u očajno dosadnim raspravama o nekakvim deficitima platne bilance, protukriznim mjerama, koeficijentima zaduženosti zemlje i praviti se kako se sve to interesira, a najradije bi zbrisala glavom bez obzira dok sjediš pored svog stranačkog čelnika što polusklopljenih očiju pohotno širi nozdrve (krelac opet pušta tihomire i misli da se ne kuži), a ti ne znaš hoćeš li stići frizerki (eto ti još stresa). A da ne govorimo o naručenom intervjuu, pa o editorijalu, a haljina ti se zgužvala. Koma živa. Pa tiskovna konferencija. Stranački dogovori. Prijemi. Potpisivanje nekakvih dosadnih, besmislenih papira. Koju ogrlicu staviti? Koje naušnice? Priopćenja. Stres. Stres. Stres.

Kasno popodne se vratiš kući više mrtva nego živa, upališ TV, a tamo te tamo nekakva fukara proziva jer si nakon dvije godine stekla pravo na odlazak u mirovinu s 50 godina i još tvoj odgovoran i stresan posao uspoređuju s nekakvim pripadnicama policije, ženama-pilotima ili vojnikinjama u Afganistanu koje takvih „beneficija“ nemaju. Poželiš da svi ti nezahvalni jadnici nekim čudom shvate da su živi i da dišu isključivo zahvaljujući tebi. Trebali bi te nositi okolo, pjevati pod prozorom zahvalnice, ljubiti stope kojima kročiš. Za koga se uopće mučiš i odgovorno obavljaš najstresniji posao na svijetu? Uostalom, opće je poznato da čovjek nakon što ode u mirovinu – umre. Ako su hrvatske političarke spremne dragovoljno položiti svoj život na oltar domovine 10, 15 godina prije ostatka nacionalne ženke populacije, zar to nije pohvalno, odgovorno, plemenito? Kad shvati da živi u totalno nezahvalnom okruženju u kojem joj danas-sutra nitko neće doći i reći „Hvala“, svaka pametna dužnosnica umjesto požrtvovnog služenja domovini okrenut će se profitabilnijim alternativama: kriminalu i korupciji. I pitam ja vas, tko ih je na tu stranputicu gurnuo, tko je glavni krivac za takvu devijaciju? Logičan odgovor se nameće sam po sebi: Nezahvalni narod!

29.11.2010. u 21:09 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 15.11.2010.

Crveni rogonja



Kada su prije nekoliko dana hrvatski biskupi i Komisija HBK Iusticia et pax konstatirali da je za stanje u državi glavni krivac komunistički mentalitet, doživjela sam veliku duhovnu transformaciju. Kao da mi je netko nakon mnogo godina skinuo koprenu s očiju. Prema Anićevom Rječniku stranih riječi, mentalitet je „duhovno stanje, način mišljenja te ukupnost duhovnih osobina i sklonosti pojedinca ili zajednice“. S jedne strane, savršeno je prirodno da Crkva, kao duhovna institucija u službi Dobra, vodi permanentnu duhovnu borbu protiv različitih negativnih duhovnih pojava. S druge strane, za stanje u državi ne može po objektivnim kriterijima biti kriv nitko (opsjednuta jedinka nije svojevoljno odabrala svoje opsjednuće) već je glavni krivac negativno Crveno duhovno ishodište iz kojeg sve izvire. Dakle, osobno - Crveni rogonja.

Svi domaći tražitelji istine dobili su kompetentan odgovor na pitanje zašto nam je bruto-društveni proizvod manji od onog u Azerbajdžanu, Sri Lanki, Angoli, Slovačkoj, ili, zbog čega smo po realnoj stopi rasta pri samom svjetskom dnu (198. od 215 država), daleko iza Barbadosa, Botswane, Fiđija, ili, zašto se naša zemlja u maniri neodgovornih tinejdžera zadužili za 45 milijardi eura, ili, kako smo se po stopi nezaposlenih našli iza Pakistana, Bangladeša, Togoa…? (Da ne bi bilo zabune, podatke navodim prema provjereno antikomunističkom izvoru – CIA Factbook). Na slična nezgodna novinarska zapitkivanja, državni dužnosnici će ubuduće krotko pogledati uvis, prekrižiti se, smjerno uvući ruke u široke rukave redovničkog habita i otići na misu.

- Gospodine suče, kad sam sjekirom zatukao babu i oteo joj novac, ja to nisam učinio svojevoljno već pod kardinalnim uplivom negativnog duhovnog stanja poznatijeg kao komunistički mentalitet – branit će se pred sudskim vijećem u doglednoj budućnosti neki hrvatski Raskoljnikov te navesti kao dokaz svog specijalnog duhovnog stanja činjenicu da je u trenutku počinjenja kaznenog djela intenzivno razmišljao o klasnoj borbi i eksproprijaciji viška vrijednosti. Uskok, specijalne uskočke sudove i policiju zamijenit će u doglednoj budućnosti kompetentni procjenitelji negativnog duhovnog stanja komunističkog mentaliteta. Specijalne grupe egzorcista i teološki izobraženih duhovnika će pri državnom odvjetništvu molitvama i kompliciranim ritualima izgoniti crvene duhove iz našeg društva te tako jedinim efikasnim sredstvom otklanjati štetne posljedice komunističkom mentaliteta poput deficita blatne bilance, pada BDP-a, porasta nezaposlenosti…

Umjesto besmislenog kaznenog progona predsjednika upravnih odbora, ministara, potpredsjednika vlade pa i najviših od najviših državnih dužnosnika, koji su, budimo s tim načistu, tek nedužne mušice upale u mrežu komunističkih emanacija Crvenog rogonje, borbu protiv crvene opasnosti preuzet će kompetentni duhovnici i njihove molitvene zajednice. Uostalom, davno je rečeno: više vrijedni jedan spaljeni primjerak „Komunističkog manifesta“, „Njemačke ideologije“ ili „Kapitala“, od stotine suđenja opsjednutim i zavedenim sljedbenicima Crvenog rogonje. Budući da većina dužnosnika lišenih slobode nikad nisu bili sljedbenici komunističke ideologije, ispada da su oni perfidno podmetnuti organima kaznenog progona tj. da su zapravo heroji, a ne zločinci. Malko me kopkaju brojke. Iako je Hrvatska po dostupnim podacima imala znatno manje članova komunističke partije po glavi stanovnika od drugih komunističkih zemalja (tek oko 11,07 posto, prema podacima iz 1987.), sudeći po posljedicama ekonomskog urušavanja što ih je objavila CIA, komunistički mentalitet se ovdje mnogo snažnije primio, nego u drugim bivšim komunističkim državama. Uz to svaki mentalitet, pa i komunistički, generira većina. Međutim, iz činjenice da smo s 87,83 posto katoličkih vjernika (s ostalim kršćanskim denominacijama – nešto preko 92 posto), najkršćanskija država Evrope, matematički ispada da se najveći broj sljedbenika Crvenog rogonje sakrio upravo u Crkvi. Što je samo po sebi monstruozno. Duboko vjerujem da ćemo odgovore na ova pitanja vjerojatno dobiti u narednim priopćenjima naših crkvenih poglavara.

15.11.2010. u 16:02 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 06.11.2010.

Poduzetnička klima



Svaki put kad moram u nekoj državnoj ustanovi obaviti kakav administrativni posao, ja si obavezno mrknem Apaurin, a jedan ponesem za poslije. Čovjek nakon toga otupi ko krava i prestane se pitati kog će im vraga moj izvod iz matične knjige rođenih ne stariji od mjesec dana (zar su se u međuvremenu promijenile činjenice o mom rođenju ili imena roditelja), zašto jedan te isti formular moram rukom popunjavati 4 puta tj. zašto si ga ne fotokopiraju, što će im moja domovnica ako već imam osobnu iskaznicu koju bez domovnice nisam ni mogla dobiti, zašto moram nositi okolo poništenu i probušenu osobnu iskaznicu s matičnim brojem jer ga na novim dokumentima nema, kako smiju tražiti osobni dokument s OIB-om ako ga na osobnim dokumentima nigdje nema, kog su vraga smišljali OIB ako me svugdje traže matični broj, zašto statistički izvještaj ne smije biti stariji od 10 dana… I, dakako, pitanje svih pitanja: koji moron smišlja te njihove formulare?

Cijela situacija podsjeća na Bukurešt iz zlatnog doba Nicolaea Ceausescua: polumračnim hodnicima važne državne ustanove širine metar i 25, bauljaju izgubljeni poduzetnici ili krotko stoje i šapuću sa strahopoštovanjem među sobom, dok drugi čučeći pokušavaju na koljenima ili prislonjeni na zid odgovoriti na pitanja što im kroz formulare postavlja osobno Država. Navedite po klasifikacijskim brojevima iz NSK sve poslovne djelatnosti kojima se bavi vaša tvrtka, a imate ih u Registru upisanih brat-bratu četrdesetak. (Pitam neku debelu činovnicu koja šeće hodnikom s džezvicom u rukama: „Imate li NKD od kud bi mogla prepisati NSK brojeve?“ i izazovem kod nje šok pun zgražanja, kao da sam je tražila heroin: „Neeeeee gospođo. Mi to ne radimo“) Upisujem onda poluklečeći na hodniku u kućice formulara nekakve mistične brojeve NKD 25.40, NKD 46.37, NKD 58.14… i naiđem na novo pitanje: koliko planirate zaraditi u slijedećoj godini? Iako se na prvi pogled čini tupavo, pitanje u punoj mjeri odražava lukavi um kreatora jer nečija optimistička projekcija može postati osnova za porezno deranje, pa spremno odgovorim kako u 2011. planiram zaraditi mizeriju dostatnu tek za kruh i malo vode. (Nismo ni mi od jučer).

Nakon 2 sata i 17 minuta čekanja uđem u mali ured. Prema diskretnom struganju po loncima iza pregrade i mirisu graha koji se opojno širio prostorijom, presretna zaključim kako sam za dlaku izbjegla pauzi. Trebam uplatiti 150 kuna i 70 kuna biljega. Gdje? U pošti. Zašto to niste napisali na vratima, a ne da čekam ko budala 2 sata. Ona me gleda nestrpljivo i s dubokim neshvaćanjem jer joj oduzimam dragocjeno vrijeme, a toliki poduzetnici vani čekaju. Na kraju mi uvali uplatnicu, odem u poštu, a kad sam došla na red kažu da mi na uplatnici nisu upisali broj na koji se moram pozvati te da bez tog broja neće primiti moj novac. Vratim se natrag, a tamo pauza. Ispred vrata 40-ak tzv. poduzetnika, vlasnika tvrtki i obrta strpljivo čeka da ne izgubi red. Slušamo kroz vrata činovničke retarde kako unutra uz lupkanje žlica i vilica po tanjurima nadvikujući se raspravljaju o Sanaderovom povratku u Sabor i gdje će bivši premijer sjediti. „Ja bih ga posjela meni u krilo“ dere se kroz histerični smijeh debela, a ostale skviće od sladostrašća. (Tu sam izvadila i mrknula rezervni Apaurin). Iz razgovora s ljudima u redu shvatim da se polovica njih vratila iz pošte zbog neispravnih uplatnica koje su dobili u istoj sobi dok jedu i raspravljaju o visokoj politici.

Nakon 4 sata i 10 minuta izlazim iz državne ustanove ko pile uteklo ispod noža, istovremeno i smantana ali i presretna jer sam osvojila papir zbog kojeg sam ušla unutra. Nije me u tom čekanju nitko mogao zamijeniti, platila bih nekom da to odradi umjesto mene, jer je voljena država propisala da moramo doći osobno. Kad čovjek pod Apaurinima čeka pred vratima nekog mufljuza, svašta mu padne na pamet. Dok se većina zanosi kašikarama kao ultimativnim rješenjem birokracije, pod dojmom davanja i trošenja novca, a to me boli više od svega, ja se prepuštam računanju: samo dvije đikuše u uredu pred kojim čekam zavaljale su u jednom jedinom radnom danu 100-tinjak hrvatskih poduzetnika (malo sam rekla, ali nek' bude) za po 4 sata. To je 400 sati. Ako jedan radni sat košta samo 50 kuna, izvukli su nam iz džepa 20 tisuća kuna dnevno. Pridodaju li se tome troškovi biljege i uplatnice u prosječnom iznosu od 100 kuna, to je dodatnih 10 tisuća. Ukupno 30 tisuća kuna. (Eh da mi se dočepat kroz neko javno-privatno partnerstvo jednog takvog ureda, živjela bih od toga sigurnije i bogatije od britanske kraljice). A tek kad bi se ta prosječna dnevna svota opelješenog novca pomnožila s brojem radnih dana u godini te ukupnim brojem državnih službenika!?! (Ups, to se ne može napraviti jer, kako je nedavno elaborirao ministar Mlakar, ne zna se točno koliko u Hrvatskoj imamo državnih službenika, a do tog podatka njegovo će ministarstvo doći nakon opsežnog istraživanja koje će potrajati nekoliko godina). Mi to plaćamo, plaćamo, plaćamo. Kad žmirkajući izbauljam iz neke državne ustanove gdje su me satima muštrali raznorazni krkani, često me progoni dojam kako naš politički establishment izmišlja sve moguće budalaštine ne bi li nas isprovocirali i saznali dokle nas još mogu zajebavati. Za sada im ide jako, jako dobro. Sky is the limit.

06.11.2010. u 15:23 • 7 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.