Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 27.02.2011.

Dvori od oniksa




S velikim sam zanimanjem pratila izvještaje o izgradnji biskupskog dvorca na brdu Ksaver iznad Zagreba. Nisam obraćala previše pažnje na zlurade komentare teološki neupućenih novinara o tobožnjem „nečuvenom luksuzu“ kojim se okružio hrvatski episkopat. Ravnodušna sam ostala i na preseravanja bezbožnih arhitekata koji su predočavali svjetini izmišljene podatke o cijeni oniksa od 15 tisuće kuna za kvadratni metar (8,8 milijuna kuna za oblaganje cijelog dvorca). Nisu me se dotakle ni jeftine politikantske floskule o tome kako navodno narod teško živi dok se, eto, biskupi nemilice razbacuju. Ali kad su ta ista piskarala proglasila oniks dragim kamenom, e tu sam pukla ko kokica.

Svaka poštena hrvatska žena dobro zna razliku između dragog i poludragog kamena. (To je gradivo iz trećeg razreda osnovne za hrvatske barbike). Oniks je najobičniji poludragi kamen i ja bih voljela vidjeti tu gnjidu koja bi, recimo, svojoj ženi poklonila prsten optočen oniskom. Hoću reći, oniks je malo skuplji od betona. Molim vas, kakav je to dragulj ako kvadratni metar košta dvije tisuće eura? Biskupi su u svojoj poniznosti odabrali polu-dragi kamen upravo kako bi i tim odabirom turbo-jeftinog materijala posvjedočili kako skromnošću u svakodnevnom životu slijede Božji nauk: ako se Božji Sin rodio u skromnoj betlehemskoj štalici, onda će hrvatski biskupi namjerno odabrati običan polu-dragi oniks za oblaganje svog dvorca, umjesto, recimo, opala, akvamarina, rubina, dijamanta ili safira. Nitko se nije pitao koliko bi, primjerice, koštalo da su biskupi izabrali nešto od pravog dragog kamenja za optočiti njime dvorac, na što po Bibliji imaju pravo. Uz to, Hrvatska ima 23 što biskupa, što nadbiskupa. Da je svaki od njih poželio svoj vlastiti dvorac na Ksaveru, što je također u skladu s kanonskim pravom, kakav bi se tek tada otrov prosipao po medijima. Ovako, štediš, odričeš se, otkidaš od vlastitih usta, i još te na kraju fukara proziva zbog rasipnosti. Dobro su govorili naši stari: pomozi sirotu na svoju sramotu!

Međutim, nitko od tih samozvanih medijskih poslenika nije postavio suštinsko pitanje: kako će se odabir trećerazrednog poludragog kamena poput oniksa, odraziti na naše biskupe i nadbiskupe? Ne mislim pri tom samo na njihovo samopoštovanje i na činjenicu da u prisutnosti inozemnih biskupa moraju crvenjeti od stida. Najbolji poznavatelj magije i umjetnosti izrade amuleta Sir Wallias Budge piše kako je oniks „kamen razdora koji izaziva noćne more te je koban za trudne žene kod kojih uzrokuje pobačaj“. Da li je itko pomislio kako će se Crkva nositi s kobnim posljedicama koje donosi odabir lošeg materijala za oblaganje dvorca? Što će biti s našim biskupima, pomoćnom osobljem i služinčadi izloženih svakodnevnim pogibeljima za dušu i tijelo?

Protivim se oblaganju dvorca naših duhovnih pastira trećerazrednim materijalom dostojnim kakve kurije nekog običnog kanonika. Budimo sasvim otvoreni i jasni: nije ovdje riječ samo o zemaljskom domu naših duhovnih poglavara, već o duhovnom središtu cijele nacije, točki iz koje će prema narednim tisućljećima emanirati naš herojski duh. Što su tričave milijarde u odnosu na vječnost? Umjesto da javno raspravljaju o tome kako ćemo poglavarima naših duša pokloniti cijeli Ksaver i okolicu te zabraniti promet onim krajem (kako će, zaboga, kontemplirati o našoj dobrobiti ako im oko imanja zvrndaju automobili, autobusi, tramvaji i sirena iz obližnje vatrogasne škole?), naši ih medijski plaćenici prozivaju zbog rastrošnosti. Pomislimo samo s kakvim bi ponosom naši potomci pokazivali biskupski dvor iznad grada da je za oblaganje umjesto oniksa odabran safir, pravi dragi kamen, koji u mnogo većoj mjeri odražava duh našeg naroda. Pripadnici susjednih naroda pucali bi od zavisti i to ne godinu, dvije, već tisućljećima, a zadivljena bi nas EU smjesta primila u doživotno članstvo. Uostalom, još u XI stoljeću biskup Marbode napisao: „Upravo safir posjeduje ljepotu sličnu nebeskom prijestolju; on označuje srce jednostavnih, onih koje pokreće pouzdana nada, onih čiji život blista od dobra ponašanja i vrlina“. Domaći teolozi vjeruju da je ljubazni biskup pišući ove nadahnute redove o duhovnim svojstvima safira, kontemplirao zapravo o nama.

27.02.2011. u 21:06 • 15 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 09.02.2011.

Zašto vjerujem premijerki?



Ima obitelji koje po nekakvom unutrašnjem nagonu sudjeluju u historijskim bojevima, revolucijama i prevratima, a ima i onih drugih, poput moje, koje s pljeskom dočekuju i u suzama ispraćaju svaku vlast. Mi smo, naprosto, lojalni mainstream. Nikad ni u jednoj stranci, uvijek tu, a nikad vinovnici. Moglo bi se reći – rođeni domobrani. Moja je pokojna baka zajedno sa stotinama tisuća Zagrepčana bacala s našeg prozora u Ilici cvijeće na kolonu automobila koja je pratila kralja Aleksandra kada je 1923. posjetio Zagreb, tulila je ko kišna godina na Glavnom kolodvoru skupa sa stotinama tisuća Zagrepčana kad su 10 godina kasnije mrtvog kralja vraćali iz Francuske u Beograd, a onda je s našeg iličkog prozora bacala cvijeće na kneza Pavla i kneginju Olgu na veličanstvenom dočeku što im ga je 1936. priredio cijeli Zagreb. Baka je ispunjena iskrenim ushićenjem bacala cvijeće i na njemačke vojnike koji su došli 1941. u Zagreb, zajedno sa stotinama tisuća Zagrepčana mahala je Poglavniku NDH koji je u pratnji svojih kolega marširao upravo ispod našeg prozora na prvu, drugu i treću godišnjicu države. Dakako, s istog tog prozora moja je baka presretna dočekala partizane i novo oslobođenje zajedno sa stotinama tisuća sugrađana, pa je bacala cvijeće na druga Tita, tulila je opet na Glavnom kolodvoru sa stotinama tisuća kad su ga vozili mrtvog iz Ljubljane. Dočekala je na kraju sa stotinama tisuća Zagrepčana i Franju Tuđmana 1990. I umrla.

Na mnogim povijesnim fotografijama vidi se naš ilički prozor, a baka je po roletama mogla precizno odrediti povijesno razdoblje kad je fotografija nastala: rebrenice u kraljevini, drvene grilje u endehaziji i par godina nakon prevrata, plastičnjače u socijalizmu… Za Tuđmana smo rolete morali skinuti jer je tako naredio njegov Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture. Moja je baka skupa sa stotinama tisuća na oduševljenje uvijek spremnih Zagrepčana preturila preko glave tokom svog života gledajući uglavnom kroz prozor četiri oslobođenja, dvadesetak što careva, kraljeva i kneževa, što državnih poglavara, banova, premijera i predsjednika, tri padanja u povijesno ropstvo, desetak historijskih sprovoda, Toma Gotovca, bezbroj sukoba raznih demonstranata s policijama narodnih i nenarodnih režima. I sve ih je jednako oduševljeno dočekivala i ispraćala. Da parafraziram najvećeg živog književnika u Hrvata: mi smo svakoj vlasti rekli odlučno „Da“.

Izuzme li se kratki izlet u politiku mog djeda (bio je nepunih godinu dana blagajnik HSS-a za Donji grad 1938. ali je, svjedoče obiteljske legende, zapio partijsku članarinu pa su ga iste godine izbacili, a dobio je i batine od prevarenih partijskih kamerada), nikad nitko nije bio član ni jedne stranke. Nakon djedove političke afere s članarinom, bavljenje politikom došlo je na zao glas. „Batine dobi ko se u gospodske poslove petlja“, mudrovala je moja baka. Tako se kroz povijesno iskustvo iskristalizirao jedan hvalevrijedan priključak na politička i društvena zbivanja: moji su uvijek uz vlast. S malom švejkovskom distancom, dakako. Između purice s mlincima i političkih govorancija, pa da je riječ i o povijesnim istupima nacionalnih vođa, nama nekako više leži purica s mlincima. Često pomislim kako poslušan čovjek koji slijepo vjeruje vlastima zapravo živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Nema stresa, nema dilema, sumnji: sve je savršeno razumljivo i logično. Upališ televizor ili radio, popneš se na Internet, prolistaš režimske novine (a postoje li uopće drukčije?) i sve ti bude kristalno jasno. Kad bolje razmislim, moja obitelj i ja smo podanici kakve svaki režim samo može poželjeti – vedri i uvijek spremni za svečane mimohode, dočeke i sprovode. I dakako, ushićeno bacanje cvijeća kroz prozor na razne historijske ličnosti. Samo nas treba držati podalje od partijske blagajne da ne posrnemo.

Zašto sve ovo pišem? Zato da bih objasnila odakle moje slijepo povjerenje u poteze Jadranke Kosor. Kad je nedavno premijerka rekla kako planira zaposliti 150 tisuća stanovnika do kraja godine, sve da joj nitko u državi ne vjeruje, vjerovali bismo joj ministar Čobanković, moja obitelj i ja. Mi vjerujemo i u njenu najavu priljeva 14 milijardi eura inozemnih investicija u narednih nekoliko mjeseci. Premijerkine opaske o saldu opće države u deficitu od 4,9 posto BDP-a primili smo s oduševljenjem i bez truna sumnje. Uostalom, zar nije davno utvrđeno da onaj koji je na brdu više i dalje vidi od onog u podnožju? A Grič je brdo. Budemo li poslušni, naši velikaši će se pobrinuti za nas. Tako je bilo u prošlosti, tako je i danas, a tako će biti i za tisuću godina. Njihovo je da misle, a naše da ih slušamo, slijedimo i vjerujemo im. Sve dok su na vlasti.

09.02.2011. u 13:29 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.