Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

srijeda, 21.03.2012.

Kultura doušništva




Posljednjih godinu dana, kao i većina poštenih građana, opsesivno razmišljam o tome kako pomoći domovini da se izbavi iz nevolje. Svi pričaju o korupciji, afere pljušte jedna za drugom iz svih medija, a svatko tko iole drži do sebe uvaljan je bar u jednu mutnu priču. Čak su pjevači i manekenke shvatili kako je to najpouzdaniji put za postat celebrity pa se svim silama guraju u kazneni prostor, ne bi li se dočepali svojih pet minuta slave. Ali, stvari nisu nimalo idilične.

Pričao mi je znanac koji radi u policiji, kako veliki problem kod otkrivanja kaznenih djela korupcije u Hrvatskoj predstavlja činjenica da se počinitelji skrivaju pa ih je teško otkriti. A kad jednog dana i ukebaš korupcionaša, on umjesto da skrušeno prizna i čvrsto obeća da će se odreći svog, po domovinu pogubnog poroka, počne sve to poricati, dokazivati da nije kriv iako policija i mediji jasno i glasno tvrde da jeste. A da ne govorim o silnim komplikacijama jer korupcionaši međusobno ne sklapaju transparentne ugovore, ne izvještavaju o svojim aktivnostima Finu, ne objavljuju transakcije u Narodnim novinama, služe se nekakvim budi-bog-s-nama mutnim računima, svoju rabotu izvode čak i u inozemstvu gdje nemaš ovlasti s hrvatskim specijalcima upadat nekom u stan, razbit mu kućnu pomoćnicu i slupat namještaj… Muka živa. Na kraju se sve svede na to koliko novinara imaš na lageru, u kojoj si stranci, i, dakako, kakvi su ti odvjetnici.

Ključna je stvar – imati kvalitetnog doušnika. Nekog tko bi iznutra prikupljao informacije o korupciji, sistematizirao dokaze, tajno snimao konspirativne dogovore korupcionaša te o svemu pravovremeno izvještavao policiju i tužiteljstvo, pa kad na kraju u pratnji TV-ekipa „skembaju“ počinitelja i na televiziji javno objave sva svoja saznanja i razvale sve u 150 medija, da ga sto Nobila, Prodanovića, Šerića ili Hanžekovića ne može više iščupat iz bajboka. I tu se sudaramo sa suštinskim problemom: odsustvom kulture doušništva. Umjesto da sistematski potičemo ljude da se upuste u doušničke vode, da ih ohrabrujemo, financijski stimuliramo, otvaramo katedre za doušništvo na fakultetima, mi smo to nadasve časnu i hvalevrijednu profesiju na kojoj počiva pravosudni, represivni, medijski i politički aparat učinili totalno antipatičnim. A kvalitetni doušnici ne padaju s neba. Moraju se uzgajati od malih nogu.

Sovjetski dječak Pavlik Morozov, rođen 1918. u Gerašimovci kod Jekaterinburga, bio je vođa pionirskog odreda u svojoj školi. Kada je kao 13-godišnjak primijetio da njegov otac krivotvori dokumente o predaji žita te ih prodaje bogatim seljacima, savjesni je Pavlik prijavio oca tajnoj policiji – NKVD-u. Neodgovornog tatu su sovjetske vlasti osudili na deset godina robije, a nekoliko dana poslije suđenja, dječakov su stric, djed, baka, rođak i mlađi brat zajednički ubili savjesnog Pavlika. Njihovo nedjelo je ubrzo otkriveno, a tisuće brzojava počelo je pristizati iz cijelog SSSR-a u kojima se tražila najstroža kazna za ubojice poštenog pionira. Sovjetska vlada ga je na koncu proglasila herojem. Nije bilo većeg mjesta u Sovjetskom Savezu bez njegovog spomenika, škole ili bar pionirskog odreda koji nije nosio ime maloljetnog heroja. O njemu su sovjetski umjetnici skladali opere i pjesme, snimali su filmovi, a škola u Gerašimovci koju je pohađao mali heroj, postala je svetište koje su posjećivale bezbrojne školske ekskurzije iz cijelog Sovjetskog Saveza.



Razmišljajući o tome, prvo mi je palo na pamet - što radi naša Crkva? Zašto nemaju ni jednog sveca zaštitnika doušničke profesije koja itekako koristi državi (Bogu – Božje, caru – carevo). Da su se kojom srećom bacili na poučavanje mladih vještini denunciranja, umjesto progonu komunista s 22 godine zakašnjenja, tko bi im danas prigovarao zbog prevelike apanaže? I ne samo to. Dobivali bi još i dodatne zaslužene prinadležnosti iz MUP-a, tužiteljstva, političkih stranaka, pravosuđa, medija... Držali bi ih kao malo vode na dlanu. Uostalom, mito i korupcija se spominju u negativnom kontekstu na čak 11 mjesta u Svetom Pismu, i ne vidim ozbiljnog teološkog razloga zašto toj pedagoškoj cjelini ne bi bilo posvećeno bar nekoliko godina vjeronauka? Zamišljam vjeroučitelja, kako ispituje dječicu o tome kakvim su se protupravnim aktivnostima bavili od prošlog sata do danas njihovi roditelji, kako bi o tome nakon nastave izvještavao nadležne:
- Hajde Ivane, prepričaj mi svojim riječima sadržaj 8. poglavlja „Prva knjiga o Samuelu“, o primanju mita? Da li je sličnih aktivnosti bilo u tvojoj užoj obitelji? Detaljno ih opiši i potkrijepi materijalnim dokazima.
- Reci ti meni, Teica, što Svevišnji kaže Mojsiju u 23. poglavlju „Knjige Izlaska“ o pravu, pravdi i pravednosti te o primanju mita? Da li je tvoj tata, menadžer, prekršio posljednjih dana ovu Božju zapovijest? Jesi li mu u radnu sobu postavila mikrofon, kao što smo se na prošlom satu dogovorili?
Pa da nakon svega vidim tog baju koji bi se usudio zucnuti protiv vjeronauka. Prolazili bi pokraj vjeroučitelja pokorno skidajući kapu, šuljajući se uza zid i gledajući u pod, da ih ne uoči. Vremenom bi kultura doušništva rasla i razvijala se do neslućenih razmjera, a našom bi zemljom, kao što lijepo kaže prispodoba u 5. Mojsijevoj, konačno potekli med i mlijeko.

21.03.2012. u 21:08 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.