Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 24.10.2010.

Govnari



Ima tome nekoliko mjeseci kako sam se na Forumu zakačila za jednu temu koju kolege novinari skloni svakojakim akronimima svrstavaju u kategoriju – TLJP (topla ljudska priča). Neka žena, samohrana majka s četvero djece, živjela je u zagrebačkoj ulici Grada Mainza na Črnomercu. Dvije curice od 4 i 14 godina i dva dečka od 11 i 15. Živjeli su u nekakvoj zapuštenoj vlažnoj kučici oko koje su godinama ljudi odbacivali smeće. Dobili su je od nekog starca kao naknadu za doživotno uzdržavanje. Nema se tu što puno pričati. Socijalna pomoć. Bijeda. Sirotinja. Za cijelu priču se zainteresirala jedna mlada žena, pozvala je ljude preko Foruma i u narednih nekoliko mjeseci pokrenulo se tu u našem susjedstvu, sasvim spontano, bez profesionalnih karitativnih organizacija, jedno predivno čudo.

Navikloj na poslovnu džunglu u kojoj preživljavam (što zakolješ to ćeš i pojesti), uvijek me iznova zgrane subverzivni potencijal ljudske dobrote skriven među nama. Dobrote, tek tako, iz čistog mira. Bez škljocanja fotoaparata i svečanog uručivanja čeka nalijepljenog na šperploču metar puta pola metra, da se čuje i zna za naše dobročinstvo. U priču su se jako brzo uključili vrlo različiti ljudi koji u normalnim uvjetima ne bi mogli biti jedni pored drugih ni da ih šmajserom tjeraš. Jedni su skupljali odjeću i obuću za djecu, drugi su pomogli financijski. Uključili su obrtnici koji su dovlačili stolove, prozore i lavaboe. Drugi su prionuli na čišćenje otpada oko kuće. U akciju su se uključili zagrebački Bad blue boysi. Jedan je na Forumu iskreno posvjedočio: „Čuj, kad sam ušao unutra i vidio gdje ta djeca žive, ja sam se rasplakal“. Bilo je tu umirovljenika, pankera, profesorica iz susjedstva, poljoprivrednika, radnika. Velik je potencijal ljudske dobrote. Jedan je vodoinstalater uredio kupaonicu. Sredili su podove, kupili novi namještaj, nabavili djeci knjige. Curicama i dečkima su uredili sobe. Trebali su dobiti kompjutore. Mala je poželjela za svoj četvrti rođendan pozvati klince k sebi doma na proslavu pa su joj uredili sobu. Neka joj je žena kupila roza cipelice sa šljokicama koje mala nije htjela skinut sa sebe. Sve se fotografiralo, i svi smo iz dana u dan svjedočili ovom prekrasnom čudu: napuštena potleušica pretvarala se u ugodan dom za 4 mališana. I sve je krenulo na dobro.

A onda su 21. listopada u kućicu nahrupili interventna policija, zaštitari i grupa za rušenje. Predvodio ih je odvjetnik, sin neke bivše ministrice koja ustaje kad muškarac uđe u sobu. On je zastupao tvrtku čiji je vlasnik nekakav bivši predsjednik vlade. Uglavnom, pod paskom zaštitara i 26 pripadnika interventne policije, bez pravomoćno okončanog postupka, oni su kuću srušili pred četiri uplakana klinca od 4, 12, 14 i 15 godina. Naime, vlasnik kuće je umro, a njegov nasljednik je nastavio voditi maratonski postupak na sudu. Postupak je daleko od toga da bude završen. No kad si bivši premijer, ili kad angažiraš ministričinog sina to izgleda i nije osobito važno. Nisu im dozvolili ni da pokupe svoje osobne stvari već su sve nabacali u kamion, zaplijenili i odvezli u nepoznato. Stariji sin, 15-godišnjak, je htio ući u kuću po jaknu. Zaštitar ga je na licu mjesta išamarao i otjerao. Interventni policajci su cijelu tu scenu mirno gledali. Djeca su plakala. Postoje svjedoci. Postoje fotografije. Iako je riječ o sudbini četvero djece, rušenju nije prisustvovao nitko iz Centra za socijalni rad. Nesretna obitelj je do sada proživjela četiri deložacije. Na pretposljednjoj su neki drugi zaštitari najstarijeg sina pretukli i povrijedili mu vratni kralježak.

Na dispoziciju bivšem premijeru i ministričinom sinu stavio se državotvorniji dio novinarskog ceha. Čitala sam te bljuvotine u novinama i bilo me je iskreno sram što pripadamo istoj biološkoj vrsti – tzv. ljudima. Oni su opravdavali rušenje bez pravomoćne presude tzv. višim interesima. Raspredali su naširoko o tome kakva je to majka koja ima četvero vanbračne djece. Malodobnoj djeci državotvorni novinari su čak objavljivali puna imena i prezimena, skrivajući se iza gesla: Javnost ima pravo znati. U cirkulaciju je krenuo i kompletan kriminalni dosje majke, jednog od očeva. Pisali su svakojake budalaštine ne bi li iz svijesti ljudi izbrisali sliku četiri uplakana klinca kojima kuću ruše ljudi u uniformama, odvlače u nepoznato njihove knjige, igračke, odjeću, cipele, dok im jedan od uniformiranih mlati 15-godišnjeg brata. Novinari su nastojali uvjeriti čitatelje kako je sve to počinjeno upravo za dobro ove djece koja će, zbog dobi i spola, vjerojatno završiti u četiri različita doma. I zapravo, to što će bivši premijer na ruševinama njihovog doma podignuti luksuzni penthouse, garažu ili shopping-centar, sve to je za dobrobit upravo te „nevine dječice“. A onda su se, potaknuti novinarskim opservacijama o općoj dobrobiti, u rasprave uključili dežurni moroni, govnari, idioti, imbecili, kreteni. Krenula je konstruktivna rasprava o nacionalnosti majke, zazivanje konačnog rješenja, Pavelića, rasprave o ustašama i partizanima, iznošenje detalja iz policijskih istraga. U šumi prolivenih riječi izgubila su se četiri djeteta. Četiri. Djeteta.

Kakav čovjek moraš biti da asistiraš rušenju nečijeg doma i izbacivanju djece na ulicu i ne reagiraš kada ih odrastao čovjek šamara? U što vjeruješ ako ti profesionalna savjest dozvoljava da objaviš kompletan kriminalni dosje njihove majke? Kojoj vrsti morona moraš pripadati pa da ti prva stvar koja ti padne na pamet kad to pročitaš bude: je li majka četvoro klinaca od 4, 12, 14 i 15 godina možda Srpkinja ili Ciganka? Koji govnar moraš biti pa opravdavati takve svinjarije nekakvim višim interesom? Iz sveg srca želim svima onima koji su u tim svinjarijama sudjelovali da njih i njihove bližnje zadesi ista sudbina. Ni gora ni bolja, već upravo - ista.

24.10.2010. u 19:58 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.