Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 22.05.2010.

Moć pozitivnog mišljenja




Ako me išta može raznježiti, onda je to naš poslovični optimizam. Dok u svjetskoj banci pri spomenu Hrvatske histerično čupaju kosu, iz Europske banke za obnovu i razvoj i MMF-a vrište i šalju nekakva prijeteća pisma, mi za to vrijeme, onako - kulerski nonšalantno, govorimo o rastu BDP-a za 5, 6 posto i ne šljivimo sve te budale iz bijelog svijeta pet posto. Dođe mi toplo oko srca pri pogledu na superiornu lakoću kojom naši politički uglednici govore o milijardi, dvije eura, kao da je pričaju o kikirikiju, dok se europske picajzle pobožno tresu već i na spomen eura i nekakve euro-zone. Ta moć pozitivnog mišljenja je nešto duboko utkano u genetski kôd našeg čovjeka. Nema tog lijepog obećanja kojem mi nismo u stanju povjerovati, ali i više od toga – kojeg nismo istog trena spremni početi živjeti. Poput onih divljačkih plemena što ne razlikuju san od jave pa zbog ružnih poglavičinih snova kreću u krvave osvetničke ratove protiv susjednog plemena, tako i mi u svojoj nadahnutoj prostodušnosti ne razlikujemo obećanja od realnosti. Kad mi u nešto povjerujemo, to je za nas svršena stvar koja kao nam se već dogodila. Zar posljednjih desetljeća ne živimo kao da su odavno zaživjela prethodno izrečena obećanja o 100 milijardi iseljeničkih dolara koje čekaju na granici, ili o punoj zaposlenosti što ćemo je postići do 1993. ili o hrvatskom BDP-u koji će do 1997. prestići japanski…?

I u političkom i u svakodnevnom životu orijentiramo se prema stupnju primamljivosti dobivenih obećanja. Ako nam, primjerice, politička stranka A, obeća da ćemo kad oni dođu na vlast imati plaće po 10 tisuća eura, a politička stranka B da ćemo dobivati samo 8 tisuća, mi ćemo uvijek odabrati stranku A. Znamo mi, nismo vesla sisati - 10 je više nego osam. (Jedino to još nisu shvatile političke stranke, ali to je sasvim druga priča). Ili kad ti baja obeća da će ti do kraja mjeseca vratiti dug, u njegovom svijetu to se računa kao da ga je već vratio: odahnuo on, odahneš ti. Bude vam na trenutak lijepo. Cijelog života, tako genetski podešeni, pušimo obećanja naših prijatelja, rodbine, profesora, poslovnih partnera, susjeda. Uostalom, da nismo bili takvi, zar bi opstali na vjetrometinama povijesti i uspješno ispunili povijesnu ulogu Antemurale Christianitatis? Što su cijelog svog života radili Ivan Kapistran, Petar Berislavić, Petar Kružić, Toma Erdödy, Ivan Karlović, Petar Keglavić, Krsto Frankopan… Makljali se s Turcima i čekali obećanu pomoć Zapada. Koliko su dugo čekali pomoć? 400 godina. Je li pomoć došla? Dakako da nije. Hoću reći, naši pređi nisu jednokratno popušili obećanja pa se potom razočarani otrijeznili, već su ih, kao neku svetu tajnu, jednako uporno prenosili s koljena na koljeno.

- Znaš, sinko – mrmljao bi na samrtnom odru hrvatski dužnosnik svom sinu: - Zapad nas zapravo obožava jer mi pripadamo mitteleuropskom a ne balkanskom civilizacijskom krugu, i oni će nam zbog toga u odsutnom trenutku dati svega što nam srce ište. Samo trebamo još malo izdržati.

I tako 4 stoljeća, s generacije na generaciju. Nema tog povijesnog trenutka koji nije bio nadahnut sličnim optimističkim očekivanjima. Tako primjerice, dok jedni teoretičari napad oko 2,5 tisuća hrvatskih konjanika na 30-tak tisuća turskih okupatora u bitci kod Sigeta 1556. pripisuju alkoholu, a drugi činjenici da naši čelnici Nikola Šubić Zrinski i Lovro Juranić nisu znali brojati, ja sam sklonija teoriji da je napadu prethodio tipično hrvatsko optimističko nabrijavanje uz logorsku vatru:

- Ako u napad gurnemo Manđukića i Primorca, a kao vezne igrače odaberemo Moralesa, Tomića, Vrsaljka i Antolića, a Barbarića, Bišćana i Kovača postavimo u obranu, garant ćemo ih nabit s pet golova razlike – tumačio je uvečer prije početka bitke Nikola Zrinski svojim pajdašima Vuku Papratoviću, Nikoli Kobaču, i Petru Patačiću, a u sebi je optimistički mantao: „Kad poslije pobjede privatiziramo Carigrad i Anadoliju, bit će love ko dreka, i nitko od mojih nasljednika neće više ništa trebati raditi do 21. stoljeća“.

Stoga kad na ulici sretnem svoju bivšu umirovljenu profesoricu s vrećom punom plastičnih boca što ih stidljivo pokušava sakriti iza leđa dok žuri kući na Dnevnik, kako bi pobožno saslušala nova obećanja i objašnjenja zašto se ranija obećanja nisu ispunila, meni dođe toplo oko srca. Naime, ljudi koji žive na smeću i slijepo vjeruju vlastima, žive u najboljem od svih svjetova. Moja profesorica u svojoj vjernoj dosljednosti, poput drevnih hrvatskih banova i heroja, vjeruje doslovno svakom vladinom priopćenju, vjeruje i rastu BDP-a za 5, 6 posto, a u međuvremenu opstaje hraneći se moćima pozitivnog mišljenja. I plastičnom ambalažom. Ako treba i 400 godina.

22.05.2010. u 11:25 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.