svijet je stao, iznenada
a mi smo se čuvali praznih riječi,
naleta snijega
i hladnog vira
ruke namočene u rijeku pocrvenjele su
od hladnoće, pahulje su šuštale
i vidjelo se malo ljubičastog neba,
sve ostalo je pojelo sivilo, bjelina, led
i bijela modrina rijeke
morali smo čuti tu škripu pod nogama
da bi osjetili oštrinu litice, svaki svoju dušu
i na pretek odbacili ono što nas je mučilo
i na pretek zadisali u visine, i ponore, pa
među granje
ta bjelina, posvuda, pršti i ledi se, žubori glasno
i skače
ta radost u kojoj se oblici ne snalaze više
niti išta može
prodrijeti do poprišta
bjelina hoda, usana, i očiju,
mi, naše, mi
ja, ti
drveće, vjetar, škripa
crvene ruke, plavičaste usne
drvoredi, grmlje