nedjelja 21.08.2016. 01:07 komentari |
razigrani ledomati
samoća ( među crvenim arkadama naučili smo biti djeca i nismo sanjali izuzetne zablude sanjali smo vile i vilenjake sa ljubičastim srcima i zelenim ušima u uvalama punim lađa ) izuzetne zablude postoje izuzetne zablude na primjer: koliko je lišće zeleno i koliko cvijeće može biti zeleno postoje zablude: koliko vidimo od stvarnosti postoje zablude koliko vidimo od stvarnosti koliko se uvažavamo, koliko smo pristojni postoje zablude o osjećajima prema djetinjstvu prema braći i sestrama, i često se tako naziru zablude o nekim velikim srećama, jer, sreće su zapravo vrlo sitne, i samozadovoljne, one se vole zaključati u neke lance, i tako, u lancima odskakutati; postoje zablude da je dinja narančasta i slatka, postoje zablude da limun osvježava i plijeni pogled; tako, malo po malo, naviknemo na zablude i one se naviknu na nas, i mi smo zabluđeno namireni dok možemo učiniti pokret da se nahranimo, i dok ne moramo gledati kako je svijet zabunom veseo jer to se zablude potapaju umjesto nas da bi mi i dalje uživali u njima. i suncu te mogu dati a plakat ću sutra konačno sam umrla kada je svijet počeo živjeti barbari nad gradom u bjelini se kupalo srce konjanika odijelo probudim ujutro i vidim tvoje oči podsjetim se na ružičaste tragove malibua krećem kao otok prema plimi i zaista, pitam se gdje si pospremio čarolije tog malog mjesta naslonjena na crne haljine tvog eha znam da sam ti darovana kao krznena papuča kao opijum kao malo vina u čaši ti otpijaš tu metaforu visine i pokrpati sve tvoje čežnje bila bi smiona plemenitost svake moje pore |