DATUM ROĐENJA:
10.ožujak 1988.
MJESTO ROĐENJA:
Rheinfeld-Möhlin, Švicarska
VISINA:
1,84
TEŽINA:
79
BRAČNO STANJE:
neoženjen
OBITELJ:
mama Kata, tata Luka, stariji bart Dejan i mlađa sestra Nikol
TRENUTNI KLUB: Sevilla
PRIJAŠNJI KLUBOVI:
1992-1995 FC Möhlin-Riburg
1995-2007 FC Basel
FC Schalke 04
REPREZENTACIJA: Hrvatska
LINKOVI:
Darijo Srna
O.C.girl
Božja riječ-blog
MNK Pletionica Ivković
Mi Hrvati
so what?
Athletic club
Real Madrid
Dinamo-Zgb
< | kolovoz, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ovo je blog posvećen Ivanu Rakitiću, reprezentativcu Hrvatske i nogometašu Schalkea. Osim o njemu, njegovom životu i karijeri, ovdje ćete moći pronaći informacije o raznim sportovima i sportašima Hrvatske i šire.....
Get your own Slide Show!
U ljeto 2007. godine prešao iz Basela u jedan od najvećih njemačkih klubova, FC Schalke 04 , za odštetu od 5 milijuna €, i već u prvoj utakmici protiv prvaka Stuttgarta, zabio svoj prvijenac za klub.
"Kod mene se kući uvijek pričao hrvatski, a za Hrvatsku smo i navijali. Čak i protiv Švicarske na EP-u 2004. navijao sam za 'kockaste’."
"Ja sam poprilično poseban tip. Kada odem frizeru prepuštam se njemu. On je zaslužan za plavu boju kose, ali naušnica je bila moja ideja. Dok sam bio s roditeljima nije mi palo na pamet staviti naušnicu jer mi je tata rekao da bi me izbacio iz kuće. Sa sedamnaest sam otišao od kuće i odmah je stavio. Rekao mi je poslije da jedan mladić tako ne bi trebao izgledati, ali se na kraju ipak morao pomiriti s tim."
"Ne mogu reći da moja idealna djevojka mora biti crna, plava ili nešto slično. Bitno je da se dobro povežemo i razumijemo, a idealno bi bilo da niti ne zna da sam nogometaš."
"Uvijek ću se boriti za svoje mjesto, bez obzira na kojoj me poziciji izbornik vidi. Na toj središnjoj poziciji već sam igrao u klubu, tako da mi igrati na tome mjestu nije problem."
"Svaki gol za reprezentaciju je važan. I protiv Slovenije i protiv Brazila. Nije isti osjećaj zabiti za reprezentacij i zabiti u klubu i naravno da zato želim postići gol."
"Vođa? Pa ja imamo samo 20 godina i tek sam odigrao 10-15 utakmica za reprezentaciju. U svakoj utakmici želim ponuditi što više mogu i biti od pomoći cijelok ekipi. Naravno da volim kada što više stvari ide preko mene, mislim da je takav svaki nogometaš. Ali ako momčad pruži sto posto, onda bilo tko može biti vođa."
U srijedu je prijeđena možda čak i odlučujuća granica. Granica koja nas dijeli od SP-a u Africi. Veliki pritisak koji je bio na leđima naših igrača cijelu zimu ili bolje rečeno još od onog engleskog poraza u Maksimiru napokon se rasprsnuo i donio sreću i puno pozitivne energije. Nakon pada Bjelorusije na njihovom teritoriju, otvorili smo si put prema prvenstvu. Iako ništa ni izbliza nije gotovo svaka pobjeda je tračak nade i koračić bliže Africi. Samo tereba ostati hladne glave i odraditi kvalifikacije do kraja onako kako se planira.
Što se tiče utakmice Bjelorusija-Hrvatska imam samo riječi hvale za sve naše igrače. Jako me se dojmio Olić koji je stvarno dobro igrao, bez obzira na sve propuštene prilike. Trčao je, bilo ga je svuda, zabio gol....bravo! I Raketa je dobro igrao. Iako je dobio priliku samo za drugo poluvrijeme, dobro ju je iskoristio. Bio je i asistent za drugi gol što me je jako razveselilo. Malo me je jedino uplašio onaj ulet bjeloruskog igrača koji je pokosio Ivana, no srećom ovaj se ustao kao da mu ništa nije bilo ( a ne kao da je skoro ostao bez ramena) i nastavio igrati još bolje.
No naravno, unatoč dobroj igri gotovo svih naših igrača, svi su ostali u sjeni pred jednim posebnim čovjekom (barem u mojim očima). Velika je sreća bila u mom srcu kada sam čula da od prve minute igra Dudu. I nije samo da je igrao da igra, već je igrao savršeno. Trčao je kao da mu se nikad nisu dogodile sve one stvari koje su mu se proteklih mjeseci događale. A kada je zabio gol plakala sam od sreće. Moram spomenuti po ne znam ni sama koji put da sam tako sretna zbog njega i ponosna što je uspio preživjeti sve ono i vratiti se na teren. Dudu, svaka ti čast!!!!!