Nera Pavičić: Moja iluzija

nedjelja, 30.11.2014.

Anđelu: zašto smo žvakali žvakaće

Trebala je ovo biti pjesma
misaona, duhovna
bijela i plava
čista molitva
vapaj za spas

Trebao je biti dan
dug i ugodan
suncem osunčan
mirisna trava
rascvjetale voćke
proljetni haiku

Trebala je biti godina
duga i vesela
glasna od uzdaha
mirna i moćna
dok teče poput rijeke
nosi listove i balvane
nezaustavljiva

Trebalo je biti
hrabar i cool
sve čega se sjećam
na što mislim
je da smo nekad
žvakali žvakaće
ne mogu, a da se ne pitam:

Zašto?

Ispovijest generala Puške

Išao sam onomad, vojnici moji, dugom stazom. Stupali smo isprva hrabro kroz šumu, naši su koraci odvažno odjekivali, a šuma, veličanstveno more isprepletenih grana, zelenila, puteva i svježine, činila se pitoma, mali šumarak. Kako je vrijeme odmicalo i s njim sunce plovilo, tako je šuma postajala sve hladnija i moćnija, a koraci moje čete sve sporiji i teži. Nije nas napuštao duh odvažnosti i nastavili smo stupati dalje. Jeza hladnog povjetarca uzburkala je vode moje svijesti, ali znao sam da smo izgubljeni ako dopustim da se mirna površina uzburka. Rat je umjeće stvaranja iluzija. Uskoro će kraj ove duge staze, a onda nas čeka pola sata laganog hoda i stižemo u štab. Rekao sam mirno pobočniku. Mir i sigurnost su se polako spustili nad četu.

Staza je osigurana, njome će nesmetano prolaziti kuriri, znate vojnici u ratu je iznimno važno održavati puteve. Samo nekoliko sati je trebalo pješadiji da prijeđe tom stazom do sljedeće strateške postaje i osigura liniju obrane, ili napada ako komanda tako odluči. Naravno postojali su i oni glavni civilni putevi, ali ovi sporedni bili su od puno veće važnosti. Za glavne su svi znali, gdje su mostovi, koje su slabe točke, ove sporedne koje poznaje samo lokalno stanovništvo, tko kontrolira njih, taj ima prednost.

Taj dan je završio kao i mnogi drugi proljetni dani, mirno, ručkom kod gazde, dok su se negdje drugdje vodile izravne bitke, vaš general Puška je osiguravao strateške ciljeve.

Vladar (gazela)

U dugoj noći spava u samoći

Umoran vladar sanja u samoći

Pruža ruke prema Mjesecu

Što kraljuje ledom u samoći



Za vedra dana u obilju sjena

Diše šuma u tihoj samoći

Lišće leluja, lagano šuška

Pod nogama lugara u samoći



Ptice krik odnekud nošen

Vrhove drveća nadvija u samoći

Dok prostrano zelenilo skriva

Vladara što odmara u samoći

Gazela

U brojevima

Ima nešto okrutno u brojevima,
Nešto neljudsko i hladno leži u brojevima
Na osmrtnicama smjeh i suze,
Koraci i posrtaji zapakirani u brojevima
Na policama, želje i potrebe,
Sakupljeni dječji osmjesi i suze u brojevima
Ima nešto usamljeno i tužno što tjera
računovođu da se skriva u brojevima

Harlekinovi stihovi

Proljeće je mirisalo. Osjetio sam njegovu pjesmu u laganom večernjem povjetarcu i osjetio sam njegov dodir u mirisu bogatih ljubičica. Noć se spuštala, a s njom i ja polako niz poznati brijeg. Čeka me prijatelj. Večeras ćemo skupa istraživati bespuća pjesništva, hodat ćemo stazama lirske misli, obilaziti mlake suzinih kiša, korak po korak, jedan pokraj drugog. Okus gorkog čaja još uvijek kao sjećanje i opomena mota se u mojim ustima. Nije pomogao ni limun, ni šećer, ponekad stvarno ne razumijem pjesnika. Da li je ta potreba za boli tako duboka da ne može uzivati u šalici dobre kave, nego pije zeleni čaj bez ičega. Fuj, popraviti okus tog ogavnog čaja gotovo je nemoguće, pokušavao sam nekoliko puta. Danas opet dopuštam da me znatiželja vodi njegovim stopama.

Odlučio sam pisati poeziju. Kako sam slabo načitan i pomalo lijen, rima nije moj stih, a za romantiku nikad nisam imao sluh pa izbjegavam i sonet. Gazele su divna bića, lakonoga i elegantna, ali ne iz moga pera. Moj stil zato je prozvan pingvinom. Pomalo gegav, pogleda uperena u vlastiti nos, moj stih je kažu, pomalo hermetičan, poput vojne konzerve, kratkotrajno osvježavajući, to kažu moji prijatelji, Pjesnik medju njima.

Harlekine, književna elita oštro je napala tvoj stil, kažu da su im ruke masne od sala u kojem se ulijenio tvoj stih.

Oh muzo, zar i pjesništvo, još jedan je neuspjeh u životu mom, razmišljao sam polako, dok sam jos polakše koračao niz brijeg prema velikom šarenom šatoru u podnožju. Kroz tiho veče odzvanjao je glas velikog meštra: … a kao zadnju tečku gledat ćete našeg nesuđenog pjesnika, našeg umjetnika na trapezu, velikog Harlekina.

Igra s formom

Dama

usamljena je staza
kišne lokve svjetlucaju
na jutarnjem suncu

dama je ustala
ne previše rano
pozvala sluškinju
niti suviše kasno
baš na vrijeme
za lagani doručak

noć je slatka
ostavila tragove
u njenoj kosi
poljupci ljubavnika
što otišao je prije zore
još su lebdjeli na usnama
protegnula se dama
ruke svoje izvila
ispod svilenih čarsava
zavodeći sunce
poslala mu osmjeh



Dama - gazela

Usamljena je staza na jutarnjem suncu
Kišne lokve svjetlucaju na suncu
Dama je ustala ne previše rano
Niti suviše kasno za uživanje na suncu
Pozvala sluškinju baš na vrijeme
Za lagani doručak na suncu
Noć je slatka ostavila tragove
U njenoj kosi sjajnoj na suncu
Poljupci ljubavnika što otišao je prije zore
Skriveni su lebdjeli na suncu
Protegnula se dama, ruke svoje izvila
Ispod svilenih čaršava hrleći toplini na suncu
Zavodeći Sunce poslala mu osmjeh
I vitko tijelo izvila na suncu

Harlekinovi okovi

"Debeli su i teški okovi što čovjek sebi nameće. Malena uma, velikih želja, a njegovo zrcalo iskrivljeno pokazuje. Borimo se, i borimo se! sa strahom, od nepoznatog, mi koji nismo uzgojeni za uspjeh."

Rekao je rektor i zatvorio svoj svečani govor. Publika je začuđena udarila u gromoglasan pljesak, pljesak divljenja i odobravanja. Jedan veliki čovjek što je svojom poniznošću uzvisio masu. Nije poniznost u tom trenutku bila mana, neko nespretno, vječnosmetajuće osjećanje. Poniznost je bila kao čarobni tepih što je uzdigao čistu misao i idealnu strepnju, negdje u visine, među ventilacijske kanale velike dvorane. Publika je to osjetila i Harlekin je to osjetio. Osjetio je peckanje u zatiljku i jezu što se širila udovima, osjetio je da je čovjek povremeno vjeran sebi u svojim nadanjima da je stvoren za nešto više, za spoznaju.

Alibi za bijeg

vatra još proždire šumu
poigravaju njeni skuti na obzoru
pohlepna usta u zavodljivom osmjehu izvijena

krah vitkih struktura
srušila se prošlost kao tarot kula
nevjernici, a simbolikom mame
suton i sudbinu istim riječima slave

sanjamo i lažemo
šutimo ponajviše i ponajbolje
riječi nam često isprazne
pa ih skrivamo da nas ne ogole

i papir gori
dok prizivamo apokalipsu
negdje na vrhuncu strasti

poezija je siguran alibi

subota, 29.11.2014.

Apstrakcija sna

ljubim te
dvije riječi
trebam te
u meni ječi

samuju samci
privezani čamci
u lučici čekaju

dvije slike
tri dana
maštu mi draže
put svoj traže

sanjaj, slatki su snovi
kada ne postane da
a strah avantura

Povratak tišine

Pomislila sam kako bi bilo kad bi se vratio,
da ti i ja stanemo skupa
pred sat što broji vrijeme ispisujući kalendare
i zavrtimo ga unazad,
a on nas vrati u neki davni čas.
Jedan od isječaka dok je svijet bio ogroman i lijep,
dok je život bio neopterećeno,
sigurno sklonište puno zagonetnih mjesta
koje je trebalo otkriti u potrazi za ljubavi.
Pričali bismo priče, možda, fantazije prije,
kao u doba dok smo ih bili puni,
naša mašta neumorna,
ili sjedili u tišini,
ja u oblacima, ti u oblaku dima.

Dok bi spori sat brzo kucao
zadubljeni svaki u svoje štivo,
u mislima svaki za sebe,
razumjeli bismo se možda bolje.

Pomislila sam jednom da stvorim album
bez suhog cvijeća jer je ono mrtvo,
a ja želim sačuvati živa sjećanja

Zima

drži me večeras
vatrena ruka
kreativna muka

pali mi utrobu
krv tjera kroz tijelo
sakrila lice cijelo

skidam ga očima
skidam ga mislima
bježi svila pod prstima

slova se otimaju
misli koprcaju

ne mogu pisati o seksu
u velikom gradu
o tajnoj ljubavi
nesretnim kartama
izgubljenim snovima
ni nekoj ptici rugalici,
bit će ovo jedna rima:

suze teku
nose muku
dok tuku
pružam ruku

ponekad tiho zapjevam
tu i tamo samo zijevam
očima naokolo sijevam
svu gorčinu izlijevam

krugove skupljaš
najćešće muljaš
sol na ranu trljaš

tu je zapela rima
ali srećom ima
puno dana ova zima

pa se možda sjetim
kako učiniti stih napetim

Ove noći

jesu li tvoje oči
divne tamne oči
svjetlucale u mraku

jesu li tvoje usne
divne meke usne
mirisale na jagode

jesu li tvoje ruke
divne meke ruke
plesale po mojoj koži

ili je san varljivi san
donio nježne iluzije

Alibi za bijeg

vatra još proždire šumu
poigravaju njeni skuti na obzoru
pohlepna usta u zavodljivom osmjehu izvijena

krah vitkih struktura
srušila se prošlost kao tarot kula
nevjernici, a simbolikom mame
suton i sudbinu istim riječima slave

sanjamo i lažemo
šutimo ponajviše i ponajbolje
riječi nam često isprazne
pa ih skrivamo da nas ne ogole

i papir gori
dok prizivamo apokalipsu
negdje na vrhuncu strasti

poezija je siguran alibi

Savršenstvo

niti kapljica kiše
dok ju vjetar riše
niti zraka svjetla
kad tugu rasvjetla

nije savršena

Savršenstvo

niti kapljica kiše
dok ju vjetar riše
niti zraka svjetla
kad tugu rasvjetla

nije savršena

Harlekinov govor

Draga publiko, večeras nema našeg silnog najavljivača, stoga je meni povjerena časna služba predstavljanja naše izvedbe i svih naših krasnih akrobata. Najavljujem večeras vatromet bijesa, kišu suza i provalu smijeha. Najavljujem šarenu dugu i blještavo svjetlo. Najavljujem veličanstvenu snagu mišića i brzinu ruku, spretnost uma i varljivost prstiju. Duboke uzdahe i gromoglasni pljesak očekujem večeras, to će nam biti plaća. Najavljujem veličanstveni spektakl, našu skromnu predstavu.
Gromoglasni pljesak razbio je čaroliju govornika. U trenu svjetla su se ugasila. Iznenada mrak je proparalo blještavo svjetlo na sredini pozornice. Kroz vatreni obruč publika je gledala čarobni svijet neobičnih akrobacija.
Harlekin je već napustio svoju poziciju, a patuljasti tehničari iluzija preuredili su pozornicu dok je začarana rulja pratila akrobate što su igrali razigranu igru vatre. Polako je hodao iza velikog crnog zastora prema svome mjestu. Ponekad se pitao koje je njegovo mjesto, u danima dok je još između točaka pomagao nosačima da sele kulise. Nije mogao pobjeći od slika što su ga napadale, kao dosadne mušice odbijale su se o njegove kapke i stvarale halucinacije. Dok se odupirao porivu da imaginarne slike pomješane sa sjećanjima otjera rukama, noge su ga nosile prema ljestvama mšte. Polako ih je osvajao korak po korak, prečku po prečku. Držeći se čvrsto za uže, znajući da je ono stvarno, ono je prijatelj i čuva ga. Uže je život. Na platformi ga je čekala ljuljačka. Sve mušice su se razbježale. Smješak mu je pobjegao - razbježale u strahu... od visine. Dva elegantna koraka i pali se svjetlo reflektora. U glavi je okretao stranice albuma slika, na svakoj drugi scenarij. Na jednoj, njemu najdražoj, uhvaćen je savršeno kadar njegova okreta, sad će, razmišljao je dok se elegantno njihao na ljuljački. Sad će taj savršeni trenutak, dok letim kao ptica, a na kraju leta čeka me sigurnost, ispružene ruke drugog akrobata.

Tuga ponekad nema suza

Sjećam se snažnog drhtanja prstiju
Zamagljenog pogleda
Priglupog osmjeha dok zatrpava
Njene tragove

Sjećam se straha pod velom Bijesa
Prekriven bundom od inja
Skrivao se bradati vuk

Sjećam se neumornog dječaka
Što cupka u tijelu čovjeka
Na korak od krize srednjih godina

Svi rastemo i odrastamo
Ponekad smo tužni
a tuga ponekad nema suza

Kišna minijatura

kišni su oblaci
sakrili nebo
plavetnilo njegovo

snova lutalica
na stazi stoji
kamenčiće broji

dok tužno sunce
skuplja krake
nadvija oblake

spušta se noć
do jutra će proć'
maglena sjeta

Harlekinovi bomboni

Iz šatora je dopirao žamor publike,zvukovi klicanja i uzdaha odzvanjali su u pozadini dok sam koračao prema vračari, staroj poznanici. Ponekad je bila bolesna pa sam je znao zamijeniti, ali obično sam je posjećivao subotom poslije hodanja po užetu, poslije moje točke, za vrijeme dok predstava još traje. Hodao sam prema njenoj prikolici kroz noć dok me pratio lijeni pogled lava. Uvijek s nekom strepnjom, kao da ju više neću vidjeti. Bila je stara, ali je rado govorila da starost ne donosi mudrost. Nekad mi je gledala u dlan ili čitala iz ponoćne šalice espresa, onako iz šale. Tada bi znala reći:
- Čuvaj se čokoladnih riječi Harlekine. Nekad su riječi kao poklonjene bombonijere, cirkuliraju dugo iz ruke u ruku i kad ih konačno otvore pronađu ucrvale bajadere. Samo rijetko, poput bronhi bombona, oslobađaju dah, odnose breme i daruju slobodu. One slatke najčešće za sobom ostavljaju bol kao što 505 s crtom ostavlja karijes.

- Harlekine, tvoji su prsti dugi,- čitala je iz dlana jedne večeri uz toplu šalicu čaja iz koje se povijala para - dugi poput onih u pijanista. Ti si, prijatelju, poput njega, virtuoz, virtuoz ljubavi. Tvoji prsti u sebi nose vještinu, ispričat će svaku noć ljepšu priču nego li tvoje riječi.

Drugi puta bi započela:
- Plati mi poljupcem u obraz i čitat ću ti sudbinu iz brazda na tvome licu. Duga linija tvog nosa govori o snažnom ponosu. Brazde oko usana poput godova smijeha govore o tvojim godinama i sreći. Sjena pod tvojim obrvama navješćuje promjene i odražava čežnju za putovanjima. Čitam u tvojim crtama nemir, Harlekine. Kamo će te odnijeti vjetar što se krije u tvojim očima? Pazi na svoja jedra kada se digne smaragdna oluja.

-Kasno je vračaro, vrijeme za spavanje. Dosta je tvojih besmislica. - Ustao bih iz udobne fotelje, pogasio svijeće i ostavio je da iščekuje noćne istraživače sudbine.

-Upamti - govorila bi na rastanku - riječi su samo bomboni, njihov okus brzo se gubi.

U neočekivanom

Tražim te u neočekivanom

Kad bi kiše stale
Lišće se ponovno vinulo na grane
Naša ljubav opet postala mlada
Kad bi se desilo neočekivano

Kad bi sunce popilo kapljice magle
Ispljunilo latice jorgovana
Kad bi se desilo mirisno čudo

Kad bi tvoje ruke popustile svoj stisak na mojima
Zaboravile njihovu toplinu
Sve neočekivano utonulo bi u mrak

Tražim te u odrazu kišne lokve.
Čitam tvoje inicijale u novinskim naslovima.
Slušam tvoje korake u gradskoj gužvi.
U neočekivanom uvijek očekujem tebe.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv