"Debeli su i teški okovi što čovjek sebi nameće. Malena uma, velikih želja, a njegovo zrcalo iskrivljeno pokazuje. Borimo se, i borimo se! sa strahom, od nepoznatog, mi koji nismo uzgojeni za uspjeh."
Rekao je rektor i zatvorio svoj svečani govor. Publika je začuđena udarila u gromoglasan pljesak, pljesak divljenja i odobravanja. Jedan veliki čovjek što je svojom poniznošću uzvisio masu. Nije poniznost u tom trenutku bila mana, neko nespretno, vječnosmetajuće osjećanje. Poniznost je bila kao čarobni tepih što je uzdigao čistu misao i idealnu strepnju, negdje u visine, među ventilacijske kanale velike dvorane. Publika je to osjetila i Harlekin je to osjetio. Osjetio je peckanje u zatiljku i jezu što se širila udovima, osjetio je da je čovjek povremeno vjeran sebi u svojim nadanjima da je stvoren za nešto više, za spoznaju.
Post je objavljen 30.11.2014. u 15:01 sati.