Čekali smo tog Pošića, 24.12. čekali smo ga od ranog jutra pa sve do polnoći, kada i vele da dolazi. Nije došao, ali i nema veze, ionak mrtav čovjek ne može doći! A za pravo, sve je to izmišljotina. Taj čovjek, Isus, ionak se nije rodio 25.12. nek tam nekak krajem prvog mjeseca. I u pustinji nema snijega, a ni borova, ni Mickey Mausa a pogotovo ne Djeda Božićnjaka. Dede Mraza, možda.... A deda, moj deda, jedan je mrtav a jedan živ. Obadvojica su me naučila koječemu, mnoge mudre misli usadili su u mene, obojica su podosta utjecala na moj rast i razvoj. I prosinac je, bio je prvi dan zime, bio je i moj rođendan. Na dan kada sam se rodila, snijega je bilo, puno puno, do koljena. Bilo je i pjesme. A jednu pjesmicu me naučio i deda; ovaj kaj je mrtav, pjesmicu koju je on naučio u prvom razdredu osmoljetke. I makar nema snijega, podijelit ću je s vama, neka traje i dalje.... Prši sn'ježak pahuljama _____________________ Zimska večer. Selo malo. Nad seocetom pršit stalo. Prši sn'ježak pahuljama, B'jeleć krove kolibama. Napalo ga sila tušta, A na zemlju noć se spušta. Nigdje glasa, ćuka nema, Sve već spava, sve već dr'jema. A kolibe one male Kano da su bliže stale. Kano da su zagrljene Da ne smrznu osamljene. Da sam danas manja, kao onda kada sam pjesmicu naučila; ne bih vam je ovako ispravno napisala, ne bih vam ni znala reći tko je autor. Sve te činjenice sam naknadno naučila, a onda i dedu podučila. Jer i sam je zaboravio tko je pjesmicu napisao. Autor je Josip Milaković ( 2.8.186. - 4.8.1921. ) , hrvatski književnik ;a pjesmica je izdana u sklopu zbirke pjesama : Izabrane Pjesme za mladež ( 1880 - 1896 ) Ugodan vam ostatak večeri poštovani blogeri!!! Oznake: Zima, snijeg, bijelo, Književnost, pjesma |