|
|
| siječanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
*** Još u tihom polju zelenilu i cvijeću dva groba zajedno leže, a u njima dvoje mladih koji su propustili sreću. Na bijelom mramor zlatnim slovima piše : "Njih svoje srest će se tamo gdje se sunce budi, da se zavole kao duše kad nisu mogli kao ljudi." ***
***Počelo je s blagim osmjehom bez ijedne želje, pojavila se ljubav u meni prema tebi. da ću te voljeti nisam ni znala, a sad bi za tebe i život svoj dala.***
***Ne gledaj me tako to me boli, još te sanjam, još te volim, još u meni plamen gori našoj ljubavi...***
***Velika prava ljubav pokazat će svoju punu snagu samo onda ako uspije od svojih ljubavnika, slabih ljudi načiniti stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanka, ni bolesti, ni života, ni smrti..***
***Ako me nekad sretneš na oči ruku stavi. Ne okreći glavu, molim te sve zaboravi, zaboravić ću i ja, zaboraviti ću ako mogu, ali nikad neću moći tvoje kesten boje oči...***
***Kad izgubiš sve... Pa čak i onog koga si volio.. Živjet ćeš da bi se sjećao šta si izgubio... jer ko voli ne zaboravlja, a ko zaboravi nikad nije ni volio...***
***Nakon mnogo godina kad pročitaš ovaj stih kroz tebe proći će plamen tih. Gdje ću tada biti ja, to zna samo Bog, al vječno ću se sjećat imena tvog.***
***Nikad ne dozvoli da ti se netko suviše približi jer sve što je blisko postaje voljeno, a sve što čovjek zavoli poželi da zadrži a zadržati se ništa ne može zauvijek!***
***Dvoje ljudi koji su se nekad voljeli nikad ne mogu biti prijatelji jer se njihov pogled svodi na suviše tajanstven da bi se prestali nadati...***
***Ako me sretneš ikada i na licu primjetiš tugu samo se nasmiješi kao da vidiš bilo koju drugu. Ne pitaj jesam li u nepovrat bacila snove, prošlosti pripadaš dušo, novi me život zove...***
***... a kad se dvoje susretnu i kad im se ukršte pogledi sva prošlost i sva budućnost izgube bilo kakvu važnost te postoji samo taj trenutak, ta nevjerovatna sigurnost...***
***Bez tvoga lica sreća je za mene nesreća...****
***Sudbina je teška, život je teži, sve što čovjek želi ispred njega bježi...***
***I umorna sam kao ostarjeli ratnik i poslije svih bitaka srce me boli, a jedini je lijek da me netko kao ti voli...***
***...nisam znala da plivam u moru tvojih naravi, ja sam samo još jedna lažna pobjeda u tvojim očima...***
***...život i rijeka imaju jednu sličnost.. nikada se ne vraćaju svojem izvoru...***
***...kad budeš u samoći, kad ti budu teške noći, upitaj srce svoje da li pamti ime moje...***
***...ljubav je provalija u koju čovjek pored svih upozorenja upada...***
***...zaljubljeni čovjek misli da uvijek voli prvi put, ako je prije toga 100 put volio, a dogadja se čak da zaista vjeruje kako je samo ovaj put istinski volio...***
***...moje misli tebi odlaze, lako dodju a teško prolaze, iz daljine kao da čujem glas gotovo je za nas...***
***... ako nekog voliš nemoj ga gurati od sebe, možda ga gurneš prejako...***
***...život je kratak za samo jednu ljubav ali obično jedna ljubav i čini živoit životom..***
***...teško je gledati budućnost očima prošlosti...***
***...nikad nemoj ostaviti onog koga voliš radi nekog tko ti se samo svidja...***
***...sjeti se dana i tih noći, kad smo trenutke bili spremni dijeliti...***
***...oprosti što se i sada sjetih tebe, kroz srce mi prostruji nešto vrelo. oprosti što ću se uvijek sjećati tebe i onda kad srec ne bude htjelo...***
***...Zar nikad nećeš shvatiti da se i osmjehom može plakati...***
***... sjeti me se jedne noći kad ti bude najveća radost jer mi se smo se sreli na najevećoj stazi što se zove "MLADOST" ...***
***... pusti me da živim jer nisam tražila da budem rodjena.. ***
***...kad počne lišće padati, mogu li se tebi nadati, no po tvom lakom koraku sva moja nada pada u vodu...***
***...zbog tebe bi sve ostavial druge, ako sam pogriješila, kazni me, ali jednom reci mi bar noći ove tužne, da li bi zaplakao da mene više ne bude?...***
***...sve smo mogli mi, da smo htjeli srce svoje poslušati...***
***...slagati ću ti ako ti kažem da te volim više od života jer volim ovaj život jer si ti dio njega...***
***... I want to have you by my side, without you I cant sleep at night, the only thing I want to do is to be in love with you...***
***...ako jednom budeš imao kćer, pogledaj je i pomisli šta bi uradio kad bi joj neki čovjek nanio onoliku bol kao ti meni...***
***...idi, samo znaj da tvojim odlaskom NISAM izgubila mnogo, izgubila sam SVE...***
***...oprosti što sam tužna i što srce moje plače ali ti si otišao drugoj, a ja te volim sve jače...***
***...noćas je moju dušu obavila tuga, noćas sam tiho plakala jer njega ljubi druga...***
***... i da te mrzim, mržnja bi te voljela...***
***... nauči me da lažem pa ću ti reći da te nikad nisam voljela...***
***...zašto je život gorak, zašto su ljudi zli, zašto je voliš ti?...***
***... samo tvoje oči nose boju mog života...***
***...razbit ću čašu kad ne mnogu tugu, jer ja volim tebe, a ti voliš drugu...***
***...izvini, oprosti, razumi, shvati! dozvoli da ti objasnim neke stvari! iz obzira u obzir, konstantno rečeno : NEDOSTAJEŠ MI! ...***
***... nije teško voljeti nekoga tko je loš. puno je teže voljeti nekoga tko je dobar jer onda moramo biti bolji od njega...***
***...ti si jedino pitanje na koje odgovaram suzama...***
***...jedna djevojka zaljubljena suze noćas mora kriti. jedna djevojka je tužna, a mogla je sretna biti...***
>***...An empty street, an empty house. A hole inside my heart. Im all alone, the rooms are getting smaller. I wonder how, I wonder why, I wonder where they are the days we had, the songs we sang together...***
***... Jednom kad prestanem pisati o tebi znaj da sam zaboravila boju tvojih očiju, dodir usana tih i kose tvoje miris.. jednom kad te zaboravim znaj da ne diše više svijetom ovim...***
***... bi li vrijedilo reći oprosti kad riječi ne liječe slomljena srca? bi li vrijedilo plakati, kad suze samo sol na ranu dodavaju...? jedino što mogu je nastaviti voljeti...****
***...ostvarili nismo ono što mso htjeli, pamtit ćemo dan ekad smo se sreli. ne dirajmo u prošlost od nje se ne živi već reci OBOJE SMO KRIVI!!!...****
***...kako je voljeti kad ljubav nije tu? kako je ljubiti i sve izgubiti? kako suze liti i voljen biti? kako tebi pooruke slati kad znam da ćeš je izbrisati...***
***...svi su me ranili i sušu razočarali, dušu mi lagali i srce varali . ubili ljubav u meni, zaboravili me svi, al mi ništa nije ljepše nego kad me se sjetiš ti! ...***
***... samo jedan pogled.. smao jedan poljubac... samo jedan zagrljaj... samo to želim od tebe noći ove, al eto ti nisi tu... možda te sretnem u nekom drugom snu...****
***...Dont say we arent right for each other, cause the way I see it... we arent right for anyone else...***
*** ...Pustila sam da ode iz mog života. pustila sam da mi očaj pobjegne iz očiju. nisam znala da me tugla svlada. ostala sam stajati, nisam se pomakla. brzo ću ga zaboraviti, bol će brzo proći. no ljubavi će uvijek barem malo ostati...***
***... ni bol koja boli, ni tuga što me prati.. ništa ne može da te meni vrati...***
***... imam samo jedno pitanje : jesam li ti ikad značila išta ili sam samo bila jedna u nizu? jesam li ikad bila srcu tvome imalo blizu? jesma li ti bila samo flert ili je to bio prepokret koji ti dokazuje da ponekad ne možeš vjerovati u ljubav pravu i koji ti dokaže nešto o životu, da izgubiš svu životnu nadu?...***
***...mnogo te volim, nisu to lazi, zbog tebe srce novu ljubav ne traži. misliš da te iz svog srca brišem, a ne znaš da smao zbog tebe dišem...***
***... Who I am to dream, dreams are for fools they always let you down...***
***... ljubomorna još na svaki pogled tvoj i nesretna, jer ti sada pripadaš njoj i dobro znam da sada kasno je za sve, ali i dalje želim, da je isto kao prije...***
***... kad ti kažem da te volim to ništa novo nije, ako ne znaš koliko isto ko i prije, daleko do beskraja, viskoko do neba, najviše na svijetu i još ako treba...***
***... u ljubavi se osjeća više nego šta treba, pati više nego što se mislim sanja više nego što se živi i kaže ono u šta ni sami ne vjerujemo...***
***.. noćas mi nedostaju tvoje ruke da me zagrljajem utješe, poljubac da mi tugu s lica obriše, oči da ožive dušu moju ili samo moja ruka da u tišini drži tvoju...***
***...fali mi tvoj osmjeh i tvoja dobrota, ti koji si smisao mog života.. fali mi tako d ato boli, želim zaboraviti srce koje te voli...***
***...teško je voljeti nekoga a ne biti s njim.. pričati da je kraj i živjeti s tim. teško ga je voljeti, nikome ne reći, skrivati svoju bol, a pričati o sreći...***
***... opet se zaljubih u dečka smedjih očiju i opet u mom srcu njegovo kuca, al ovaj put jače i bez prestanka.. možda jednog dana zaluta sreća i na moja vrata...***
***... bolje je sve izgubiti i imati tebe nego izgubiti tebe.. kate te tuga slomi i kad srce te zaboli, pročitaj ove retke i znat ćeš tko te iskreno voli...***
***... NEMA VATRE BEZ SUHIH DRVA, NI LJUBAVI KAO ŠTO JE PRVA...***
***... krvave suze na mom licu.. da mogu umrijeti umrla bi noćas.. noćas kad ćeš drugu ljubiti...***
***... propadam iz dana u dan, tuga krhotine moga srca sprema u san...***
***... sve mogu preboljeti, al ne mogu i to, da sve što si bio meni biti ćeš njoj...***
**...on ne zna, on ne zna d aga volim srcem svim.. on ne zna kkao boli.. jednom žalit će za tim.. on ne zna da će i njega stići jednom što je stiglo i mene... bit će suza kao kiše, ali mene nikad više.. ja ću ovu ljubav nekako preboljeti..***
***... oprosti za svaki moj pogrešni pogled, za svaku moju riječ.. možda je bolje da se nismo sreli...****
***...smij se život nije lak, smij se, život boli, smij se nek izgleda onako kako bi htjela...***
***... oprosti što noćas moram umrijeti.. oprosti i nemoj plakati.. obećajem i mrtva ću te voljeti...***
***... moje srce luta, samo tebe traži, a tebi je netko drugu draži... znam da me srce tvoje zauvijek briše, ali još danas sjeti me se i nikad više...***
***... mogli smo sretni biti zajedno, ali ipak nismo uspjeli, jer je došla osoba u koju si se ti zaljubio i mene tužnu i uplakanu pustio...****
***... poželi me noćas ja ću da te ljubim, uljepšaj mi noć jer polako se gubim... neopisiva bol tijelom se širi.. samo tvoj topli dodir može da me smiri...***
***... ne plači što je otišao jer otišao je da bi se vratio...***
***... sve što u životu prodje lijepo je, neke su uspomene nezaboravljive.. ljubav nikad ne prestaje.. koga jednom zavoliš u srcu zauvijek ostaje...***
***... srest ćemo se opet, zagrlit ćeš me jako.. ni meni ni tebi neće biti lako.. srest ćemo se opet vjeruj mi bit će tako i shvatit ćeš da te nitko ko ja neće voljeti ovako..***
***... znaj da voljela sam te, nikada te neću moći zaboraviti, možda ću se jednog lijepog dana moći ja oporaviti...***
***... u životu nema slučajnosti,.. njima se tješe oni koji pred očitim zatvaraju oči...***
***... porukom ne mogu da te dodirnem, porukom ne mogu da te zagrlim, ni da te poljubim.. ali mogu da osjetim koliko mi je blizu ono što je daleko...***
***... ljubav je kao lanac bez kraja, mnoge pogrešno spaja... veliku tajnu krije u sebi, da li ja nešto značim tebi...***
***... hey djevojko ne budi slijepa, budi sretna i vesela, kad si tako lijepa.. a on nek gleda tu tvoju ljepotu i shvati kakav je kreten u životu...***
***... nekog zavoliš ludo pa mu srec daš, taj netko ti treba, a ti njemu ne trebaš, tad nastaje patnja, tad počinju boli, zamrziš sebe zbog nekog ko ne zna da voli...***
***... one noći kada si otišao i moje je srce otišlo za tobom. od kad si otišao ostala sam sama, oko mene pustinja i tama. još uvijek na usnama imam okus tvoj, al sad znam da ti nikad nećeš biti moj...***
***... u mom srcu ljubav živi od onog dana otkad sam te srela...***
***... opet je kiša noćas padala, a zorom sunce počelo da sja.. opet je ptičica tužnu pjesmu pjevala jer je bila usamljena kao ja...***
***... ako me se ikada sjetiš ti reci : " ONA ME JE LUDO VOLJELA!" al ne zaboravi i izgovori : " ONA JE TREBALA BITI VOLJENA!"
***... sjedim u mraku sobe svoje, suzama pišem ime tvoje. još uvijek se za tebe tiho molim, kad bi znao koliko te volim...***
***... otkad mi nisi poklonio osmjeh, uputio pogled, dozvao moje ime... znam ponosiš s etime jer što će jednom slatkom stvorenju ime moje, srce moje. što kad je s drugom...***
***... ljubav je bol andjele moj, a ti si mene ranio kad si otišao k njoj, sama sebi neću kriti al za tebe ću uvijek nešto osjećati...****
***... ona te sada ostavila i ti si ostao sam al nemoj se meni vratiti jer te više ne želim ja! nemoj doći da me moliš, uzalud su molbe sve, jer kad sam ja molila ti si rekao ne...***
***... voljela sam te dok si bio daleko, voljela sam te dok si bio tu, voljela sam te i onda kad si volio nju...***
***... zašto netko treći, miješa prste svoje? zašto netko želi da rastavi nas dvoje? zar je netko sretan što sada ja patim? zašto su ljudi tako zli ne mogu da shvatim...***
...zagrli me sunce...
...podari mi toplinu svoju...
...zagrli me more...
...podari mi svoju dubinu
i plavetnilo koje čuvaš...
...zagrli me nebo...
...podari mi svoj beskraj...
...zagrli me vjetre...
...podari mi svoju promjenu...
...zagrli me živote...
...podari mi ljubav...
... sada znam da postoji svijet izvan svijeta patnje...
... samo kukavica priznaje da ga boli i da nema snage..
... a ja sam bila kukavica...
... ronial sam u riječi bola...
... padala na dno..
... nisam se htjela podići..
... zatvarala sam se u samoću..
... nadajući se da će ova bol prestati..
... ali nije, jos je postala jača...
... samo sam tonula, ...
... dublje, i dublje..
... a usred toga spoznala sam nadu, spoznala sam vjeru,..
... i počela se dizati...
... iako još boli, neizmjerno probada...
... ja se osjećam živom...
...osjećam život...
... i živim ga...
... ne želim nestati...
... nosim se sa svojom boli...
... sa svojim životnim križem...
.... drži ravnotežu i ne klonem....
... jer nisam kukavica...
... jer volim..
... kukavice ne vole...
... one čekaju da budu voljene..
P.S. hvala vam šta ste uz mene, šta ste me tješili svojim riječima i povrh svega šta ste me razumjeli čak kad nisam razumjel ani smau sebe. Još će biti riječi ispunjenih bolom zapisane na mom blogu, ali njih će biti malo, jer vrijeme prolazi i ne smijemo dopustiti da nas pregazi jer smo živjeli u nekoj drugoj dimenziji, u prošlosti.
K!$$, vaša M@l@ PRONADJENA USPOMENA
...pogledom tražim tebe...
... iako znam da te nema...
... ali ostaje nada...
... nečujno skrivam oči da mi ne vide suzu...
.... da me ne vide slomljenu i ranjenu...
... Krhotine moga života raspršile su se na cesti izgubljenih...
... Na putu zaboravljenih i ostavljenih...
... Sama sam...
... I nemam gdje...
... Ostala sam zarobljena...
... U tvojim očima....
... Koje mi nose i sreću i tugu...
... Rodjena sam patnica...
... Sreća moj prijatelj nije bila niti ce biti...
... Poželim da onog dana te nisam srela...
... Mozda bi bolje mi bilo...
.. Ili bih te ipak srela, i zavoljela ludo kao onda...
.... Bila sam na krivom mjestu u krivo vrijeme...
.... Jos sma ostala u tom vremenu i na tom mjestu...
Sve oko mene nestaje,
samo ova nemoguca bol ne prestaje...
Kao okovima svojim me zarobila...
Unistila mi snove za koje sam se borila....
Ne preostaje mi nista vise,
samo suza niz lice spusta se sve tise tise...
Pruzi mi sada ruku, to je ono sto mi treba....
Dopusti dusi mojoj da se vine sve do kraja neba...
U zagrljaj me stopi mili...
Sjeti se samo sto smo samo na tren mi ipak bili...
Sada lako mi nije,
polako spusta se noc..
umorno kazaljka o kazaljku bije..
a ja uprazan krevet moram poc...
na usnma poljubca zivi jos tvoj trag...
u srcu sijeva pakleni jad...
ali samo ti si mom srcu vise nego drag...
ali opet iznova moji snovi dozivljavaju samo pad...
mozda je sudbina tako htjela---
ili pak nebo je krivo...
znala sam da ti nitko nece ravan biti od trena kad sam te srela...
grijeh je bio sto mi je tvoj osmijeh jos uvijek tako mio...
kaznu bolnu sada placam...
jer ne mogu da zivim...
i uvijek se iznova tamo ja vracam...
jer ne moguu meni nemir vlada i nema nacina da se smirim...
tajnu cuva ona klupa stara...
ona pamti obecanja tvoja, tvoje rijeci...
od kojih se moje srce poput lista papira nad snagom ljudskom para...
tamo za me pociva sreca ali i bol najvaci...
jer ono za mene rajsko je mjesto...
jer tamo poljubio si me ti i tamo cu da se vracam cesto...
Tama...
Iako sunce sja...
Za mene postoji samo mrak...
To je sve sto cini moj žvot...
Život kojeg sam imala, vise nemam....
Nemam nista vise...
Sve sto sam imala ili mislila da imam....bila je prividnost...
Poput odraza u nekoj vodi...
Odraza koji nestaje najmanjom mogucom promjenom...
Tako i moj život nestaje...
Vrela suza klizila je niz lice....
Ostavila je vreli trag u snijegu...
I dok je polako isparavala sa njom je isparila sva bol koju je nosila sa sobom...
Necujni jecaj nestajao je u mraku...
Snjezne pahulje padale su i bjelinom prekrive cestom..
Ostajali su samo tragovi...
Koji su nestajali novim snjeznim pahuljama...
Na trenutak sve je bilo zaboravljeno...
Sve je samo nestalo...
Ostajala je samo ona i da predivna priroda...
Tiha priroda prekrivena bjelinom...
Snjezne pahulje pkkrivale su joj lice, kosu, sve...
Kao da su zeljele da i ona postane dio te prirode, dio te skladnosti...
U tom trenutku bila je sretna...
Sretna jer je sve oko nje bilo prelijepo...
Znala je da se ne msije predati, jer zivo zbog malih stvari i trenutaka...
A takav je bio i ovaj...
S osmjehom je pobijedila tugu i oslobidila svoje srce tuge koja ju je danas zamarala...
A sutra je i novi dan... Novi pocetak... Nova nada...
p.s. ljudi ne dajte se , ne predajte se depresiji, imate trenutke bola, ali samo malo, zivite zivot, nasmijesite se i ne dajte se!!! Ne gubite nadu jer ona umire posljednja!!! k!$$ svima...
... Polako nestajem na svakom koraku.. Svaki dio mene rasprsuje se i odlazi... Odlazi daleko u nepovrat... I nema povratka... Svaki dio mene nesataje zajedno sa mnom... U meni je sve zaspalo, sve j eutihnulo, svuda vlada neka tisina i mir.. Sve je otuojelo od boli... Jer bol je nemoguca da se s njom bori... Kao da malom ladjicom brzamo ususret velikoj oluji na moru... Ostaje nam samo vjera i nada da cemo uspjeti... A ja ne znam da li je to jos u meni ostalo... Da li postoji jos tracak svjetlosti u meni... Postoji... ON postoji dok je jos ovdje, dok jos ima vremena, dok nas ne bude dijelilo tisuce kilometara... Iako ce on uvijek biti blizu mene, u mom srce, njegove oci, njegov lik ostajat ce u sjecanju... A sjecanja nose bezbrojne trenutke srece i tuge, ali nedovoljno je da zbog njih zivimo, jer to bi znacilo da zivimo u proslosti.. A proslost treba ostajati iza nas.. Treba je preboliti... To nije lako jer mnogi prozive svoj zivot, a ne prebole svoje uspomene i ostaju zivjeti u njima, a to znaci zivjeti na mjestu i ne pomaknuti se... Ja zelim ici dalje, ali ne znam kako... Ono sto hrani moju dusu i daje snagu ovom tijelu da se pokrene je dovoljan smao jedan njegov slucajni pogled ili osmjeh upucen meni, a ni toga jos malo nece biti, a toga se najvise boli... On je jedina nada za ovaj moj zivot ludi, jedini kljuc koji otvara sva vrata.. Koja rasprsuje sva zla, boli i tuge...
Bez toga ja se svog zivota bojim... Bojim se kako cu nastaviti dalje, tko ce mi davat snage... Svi govore o novoj ljubavi, ali to nije lako.. Ne moze se tek tako nekoga zavoljeti.... Kad bi se moglo bilo bi lase... Da bar postoji gumica kojom bi mogli izbrisati sve te osjecaje koji nas ubijaju, ali koji nam donose srecu, koji nas ozivljavaju, koji nas vracaju u zivot od kojeg smo vec davno podigli ruke... A to moze ljubav.. Ljubav koja stvara... koja ozivljuje, a pritom i ubija...
Opet se bojim novog dana, bojim se novog susreta s njim, spoznaje da cu shvatiti da je on jedini u mom srcu i da smao za njega postoji da beskrajna ljubav koja me vine do Boga u visine, i u trenutku vraca na dno...
Toga se bojim.. DA cu osjetiti ono sto ne bi smjela, da se moja ljubav prema njemu povecava svakog dana, a sve je to uzalud... ALi ipak mora se tu pronaci neki smisao...
U svemu tome mora postojati nesto dobro..
Iako me me sve toliko boljelo, iako nisam imala snage... Ali sve se u trenutku promijenilo... Jer sam uhvatila njegov pogled koji ej bio upucen samo meni.... Da me je zamijentio... U tom trenutku ponovno sam osjetila kako ljubav covjeka moze uciniti najsretnijim na svijetu, tada sam ponovno okusila okus te ljubavi, te predivne srece.. Sve to trajalo je msao trenutak.. Jer opet se vratila ona bol u srcu, opet je nestalo sjaja iz plavih ociju, samo je ostao sjaj suza...
Opet se vratila ona spoznaja da on ce otici i da ga vise nikada necu vidjeti.. Njegov pogled koji je u toj cijeloj gomili upucen bas meni.. Taj trenutak srece... Nece ga vise biti.. Jer ce ga on ponijeti daleko, tisucama kilometara daleko od mene...
Do tada zivjeti cu samo za taj malo tren u kojiam cu ugledati njegov lik... Iako ce se poslije tuga vratiti u njoj ce zivjeti jedna mala iskrica koja mi nece dopustiti da se potpuno predam tugi, da moje tijelo potpuno klone...
Iako znam da on mene ne voli onoliko koliko ja njega voli, bar znam , bar dio mene vjeruje da sam mu draga i znam da mi on ne bi dopustio da isparim, da nestanem...
Zato necu i ne smijem dopustiti da kad se nase oci susretnu u mojima spozna i osjeti toliku bol jer znam da mu nece biti svejedno pogotovo ako je zbog njega...
I zato moram izdrzati jos malo dok ej on ovdje, dovoljno blizu da ga vidjam...
Samo se bojim da necu prezivjeti onog trena kad ga budem susrela i kad budem spoznala da on stvarno odlazi....
A do tada se moram drzati.. Ne smijem dopustiti da svi oko mene vide kako propadam... Kako svoj smijeh pretvaram u suze...
moje je srce slomljeno... njegovi dijelovi ostali su rasuti po cesti.... cesti propalih snova... cesti bez izlaza... a zeljela sam biti smao obican covjek.. covjek bez patnje... ali takav covjek ne postoji... jer svaki covjek je spoznao bol i s njom umire... sve svoje probleme zeljela bi baciti u vjetar, neka nestanu, neka ih vjetra odnese daleko, daleko od mene, ali to je nemoguce... jer pravi covjek je covjek koji se zna nositi s njima...a ja ne znam... srce je slomljeno, a njegove komadoce nemoguce je sastaviti poput komadica ogledala... kada jednom pukne vise se ne moze sastaviti... a bojim se jer cu ga sutra vidjeti,a s tim se ne mogu nositi jer cu znat da ce to jos kratko trajati... a srce krije svoju bol od ljudi, od ljudi koji zive samo da bi nanijeli bol drugima, a ti ljudi en shvacaju da samo sebi time unistavaju zivot..
pozelim da je bar na trenutak sve kao nekad... ali ne moze biti... sada vise cijenim sve trenutke jer cu jednoga dana zeljeti ih vratiti, zaliti cu za njima... kao sto zalim sada.. a ne smije se zaliti za prosloscu..
bojim se sutrasnjeg dana i ne zna hoce li ga ovo moje ranjeno srec moci prezivjeti...morati cu navuci masku koja ce mi skrivati lice, a ocima ce sve pisati... navuci omotac oko srca da se ne vidi da je ranjeno.. da je umorno od nesupjesnih bitaka...
Na rubu ponora stojim i bojim se... Bojim se novoga dana i onoga sto on donosi..., jer znam da vise ne moze donijet nista dobro... Nista sto bi mi vratilo snagu, povratilo me u zivot... moj zivot kojega sam nekad imala, a vise nemam.... Jer vise nece biti onoga koji ce ga upotpunjavati svojim skrivenim osmjesima i pogledima... Bit ce prazan i vise nece sluziti nicemu.... Nakon neuspjeha koji se iznova redaju i redaju pocinjemo nakon nekog vremena gubiti snagu jer previse smo toga i previse puta ulozili sebe da opet gubimo.... Osjecati se kao gubitnik, kao usamljenik medju tolikim ljudima, ljudima koji me ne razumiju, koji ne razumiju moju bol, koji bjeze sami od sebe da se ne bi upoznali sa svojom boli i time srusili svoju svakodnevnicu...
Ja sam upoznata sa svojom boli i vise se ne mogu nositi s njom jer me previse puta unistila i previse me puta slala na dno s kojeg sam se podizala sakupljajuci posljednje komadice snage... Ali sada se opet nalazim na dnu, opet iznova sve gubi, sve ono sto sam nekog gradila sve se rusi.. Zivot mi okrece ledja.... A vrijeme mi se smije.... Opet mi zadaje udarce nakon kojih ne mogu stat na noge....Katkada pozelimo zalediti vrijeme, zaustaviti ga pa ga opet iznova vratiti, zamoliti ga da sporije tece, jer smo u tom trenutku sretni i zelimo da taj tren potraje... Ali vrijeme se smije s nama, igra se s nama, vrtoglavo prolazi ne zeleci nam podariti vise vremena i vracati nas u stare dane te juri sve vecom i vecom brzinom... A mi ostajemo na istom mjestu, ne shvacajuci sta se oko nas dogadja, ne shvacajuci da ono sto smo imali taj tren sada miruje u dalekoj proslosti koja nam se nikada vratiti nece... Tada postajemo zarobljeni u svom sjecanju, ne obazirujuci se na nista jer tada nista nije vrijedno nego samo mi... Zivimo u vlastitom svijetu.. Svijetu punom mogucnosti.. Ali taj svijet je samo masta, samo balon od sapunice koji se i najmanjem mogucem dodiru vjetra rasprsne i vine se u nebo.. poput nasih snova, da zive daleko, u miru i slobodi koje im mi ne mozemo pruziti...
A kada se nalazimo na dnu, kad patimo zelimo da vrijeme brze prolazi, da ti dani krenu, a ne da miruju, a vrijeme se ne da, ono opet po svom, i polako, polako nam prolaze ti dani jer zivimo u bunilo... Bunilo iz kojeg se ne zelimo izvuci zaslijepljeni tugom i nemoci da nesto ucinimo....
Sto li je to smisao zivota? Sto li je zivot i zasto nam je dan? Da patimo, da nestajemo u tami, zar za to?
Zivot koji sam nekoc imala... Vise nemam, ostajem bez icega, ostaju mi samo uspomene i trenuci u dalekoj proslosti koje sam provela s njim, a on polako nestaje, sve dok ne iscezne polako... a za njim cu isceznuti i ja... Jer bez njega moj zivot nema smisla, jer je on moj smisao... Moj zivot postaje prazan.. Odlazi.. A nema nista sto bi me natjeralo da vratim svoj zivot, nema izvora s kojeg bi pila vodu zivota crpeci energiju... Nicega nema vise.... Sve prolazi i nestaje novim danom... A bol boli, postaje nemoguca, izjeda i uzima sve sto bi nas odrzalo zivim, tako i mene... Zivjela sam zivot sve do jucer... A sad mi se cinio da je sve do daleko iza mene.... Ostalo je daleko kao i moja sreca.. Sreca koja nikad nece ugledati svjetlosti dana... Jer ja sam samo patnik, a iza mene ostat ce samo zgarista mojih snova.... Zgariste uspomena preko kojih nikada nisma mogal prijeci... U kojima sam ostala zarobljena.... Kad i ovo moje tijelo bude nestalo, kad se pretvori u prah i pocinje da se stapa sa zemljom... Tada ce se moja dusa vinuti u nebesa i znati ce da sam zivjela samo zbog njega... Da je moje srce kucalo samo za njega... I kad budu prolazili ljudi pored moga pocivalista osjecat ce silnu ljubav koju sam ja osjecala za njega jer ce ta ljubav i dalje biti pohranjena u mojim kostima...pa cak i kad se ja pretvorila u prah...
Melodije pjesme tiho odzvanjaju s radija... U srcu nemoguca bol, spoznaja koja ce me unistiti... Osjecam da umire dio mene... Umire jer zna da odlazi... Moja ljubav... Njega kojeg mi je sudbina podarila na trenutak.. Na trenutak d aljubim njegove usne... Trenutak u kojem je grijao njegov zagrljaj... Opet se prisjecam proslosti s kojom se ne mogu sada vise pomiriti... Jer on odlazi zauvijek... Iako je i sada bio daleko od mene... Sada ce nas dijeliti jos tisuce kilometra... vise nikada nece moci promatrati ga potajno iz svog kutka... Nikad vise necu cuti njegov glas, nikada vise ugledati njegove oci... Nikad vise osjetiti njegov potajni pogled na meni... Nikada vise ugledati njegov lik... To ce me ubijati, sve do trena kad mu budem izrekla posljednje "Bok", posljednji put kad budem ugledala njegov lik i zadnji put kad mi bude uputio svoj smjesak... Tada ce umrijeti nesto u meni... Tada ce nestati sjaja iz mojih ociju, iz ociju u kojima ce biti samo suze, samo tuga i samo bol...
Na usnama nece vise titrati osmjeh, u srcu nece vise biti ceznje da ga vidim jer cu znat da ga vise nikada necu vidjeti... A s tim se ne mogu boriti, tome se ne mogu suprostaviti jer jedan ce dio mene otici s njim...
Vise ni bol necu osjecati, jer sve ce umrijeti u meni... Preveliki je taj teret koji mi pociva na srcu... I bas poput suze koja mi niz lice klizi zelim ispariti, da iza mene ostane samo trag soli, da umrem na usnama na kojima ce zauvijek ostati nepresutno "Zbogom" koje mu nikada necu moci reci... Jer ne zelim postati svjesna njegovog odlaska... Odlaska s kojim cu i ja nestati... Ostat ce smao tijelo, tijelo bez duse koje ce bit na ovoj zemlji... Duse nece biti... Ugasit ce se poput plamena na vjetru...
Ne mogu sanjati da bih zivjela jer je on bio moj san, a moj san umire, nestaje.... Bez njega vise nista nema smisla....
Najgori dan u mom zivotu, petak 13...
Iz ogledala i dalje ce me promatrati tuzne oci djevojke koje ce biti umorne od placa... Cije ce usne biti drhtave zbog dozivanaj njegovog imena... Na licu bit ce mnogi tragovi suza... a na srcu pocivat ce bol... bol vidljiva samo srcem...
Svaki trenutak od kad ga budem vidjela do trena njegovog odlaska pohranjivat cu u sebe da mi daju snagu... A kad bude otisao u nebo vinut ce se moje snovi trazeci put jer ce u meni postojati samo bol...
U odrazu svome promatra me neko nepoznato lice djevojke tuznih ociju... Pitam se jesam li to ja zaista ja? Je li u mojim ocima pohranjena sva ta bol? Oci ledeno plave iz kojih isijava neka usamljenost, neka samoca... A nekada su to bile oci srece iz kojih je prstila zivotna radost... Bojim se toga umornog pogleda... Umornog od novih padova, od novih odbijanja, novih boli...
Sve se mijenja u trenutku... Iz odraza me promatrala nekad davno sretna i nasmijana djevojcica... a sada samo ostaje djevojka tuznih ociju...
Na licu jos trag suze koja je umrla na usnama.. Suza koja je bila mala, ali dovoljna za izlaz boli... Suza koja je bila dokaz patnje...
Sve prolazi, i sve se mijenja, ali bol ostaje jedanaka, nekad manja, nekad bolnija, ali uvijek jednaka, jer se jedino slomom moze istjerati sav nakupljena bol... Oci su ogledalo duse... A dusa je umorna i sjetna poput ociju... Umorna od novih pokusaja koji ce rezultirati opet iznova neuspjehom... Neuspjehom koji unistava nadu.. Ali ne postoji niti jedan neuspjeh koji bi unistio moju nadu.. Jer nada umire posljednja...
Djecje lice zamijenilo je odraslije lice, sretne djecje oci postale su vece, sjetnije, tuznije jer u njima vise ne blista djeciji sjaj koji ne poznaje bol, koji en poznaje iskvarenost ljudi, ali osmjeh ostaje isti, djeciji, nevin, potaknut srecom koji u oci vraca djeciji sjaj, koji vraca srecu, snagu i vjeru... i upotpunjuje nadu...
Iz tih ociju izvirala je neka istina neka misao koja je tezila boljem, sretnijem dijelu zivota... Tuzne oci natjerale su me da budem sretna, da se pravim da sam sretna jer svakom covjeku bi pobudile srce tim pogledom... Svatko tko gleda srcem icitao bi iz njih tu usamljenost... A ne mozemo dopusiti da ljudi budu upoznati s nasim bolom jer ljudi su zli i sagradit ce spomenik svojoj sreci na nasem bolu...
Iako me svakog dana promatraju tuzne oci, ja sad znam da u njima postaje sjaj koji ce zasijeniti tu tugu, ali odlaskom u svijet na oci stavljam krinku, masku koja ce ih skrivati, njih i njihove boli... U tom trenutku, u odrazu mome , zauvijek ostale su samo tuzne oci koje su sada postalle sjajne.. Sretnije, jer su shvatile da se zivot temelji na malim stvarima... Zato zbogom djevojko tuznih ociju, ostajes u proslosti, u trenutku u kojima sam spoznala svoje boli, a on pripada proslosti poput tebe... A od proslosti se ne zivi..
Stihovi, osjecaji predoceni u rijeci ove pjesme su fenomenalni. Pjesma me svakim svojim taktom vraca u moje uspomene, u trenutke koji su bili rijetki i koji su posebni jer su bili kratki, trenuci u kojima sam bila sretna, u kojima sam mislila da sam bila sretna... mozda i jesam.. ali prebolno je da se vracam u to vrijeme, u dane koje nikada necu preboljeti i koji ce biti moj teret koji cu nositi sa sobom..
Postoje trenuci u kojima mislimo da imamo sve, da sve dobivamo, a zapravo u tim trenucima gubimo najvise, gubimo sve... Tako sam ja u jednom trenutku izgubila dio sebe koji je ostao zapecacen u onom malom trenutku brzoplete vjecnosti... Na onoj staroj klupici pod borovim granama jednog parka ostao je zivjet dio mene... Na mjestu gdje me je ON poljubio... Nakon toga sam izgubila dio sebe i svaki povratak na ono mjesto u meni budi prazninu, budi bol na nepreboljene uspomene koje zive u meni i koje ce me uvijek sjecat na njega...
Zbogom si ti meni rekao vec odavno, ali ovaj put ja govorim zbogom ljubavi koju sam osjecala za tebe i koju jos uvijek osjecam, moram se oprostiti od nje i zauvijek joj rec zbogom jer ce me unistiti, jer ce ubiti dio mene koji je jos ostao... Koji jos zivi, a za to vise nema razloga, jer vise nema tebe i vise te nikada nece imati...
Za mnom ce samo vjetar tiho saputati nepresutno zbogom koje ti se nikada necu udostojiti reci jer ne mogu biti takva kao ti, ne mogu odbaciti sve sto me za tebe vezuje iako to za tebe nista ne znaci, meni je to sve... Necu ti okrenuti ledja kao sto si ih ti okrenuo meni, jer je u meni previse osjecaja koji dobro poznaju samocu i zato cu uvijek bit ovdje, samo za tebe, samo da s tvoga lica ne kapne suza, samo da tvoje srce ne grci bol.. Kao sto je grcilo moje.. Jer ono sto nas ne ubije, ono nas ojaca, a mene nije ocito ubilo nego me je ojacalo...Sada kada si spoznao bol, bol koja ti je iscrpila snagu, koja ti je oduzela volju za zivotom, koja te natjerava da svaki trenutak places i okoncas svoj zivot sada mislis da je kraj, ali najdrazi moj to ti je tek pocetak... Dobivao si sve sto si zelio, nikada do sada nisi spoznao osjecaj odbacenosti, usamljenosti medju gomilom ljudi, samoce kao sto je svatko osjecao pa tako i ja... Vjeruj najdrazi moj ovo nije tvoj kraj, ovo je pocetak koji ce te ojacati da nastavis dalje prema svom putu koji si moras stvoriti, put na kojem ce bit jos padova... Sada znas kako je kad upoznas tamnu stranu tako prelijepe ljubavi i jos ljepseg voljenja.. Znaj da ti ja nikada necu reci zbogom kao sto si ti ucinio meni... Zato jer je moje ime prijatelj... Zbogom silna ljubavi koju si proizvelo drago srce prema tom bicu, zbogom zaljubljenosti i ljubavi... Sada za tebe postoji samo prijateljstvo... Pogledaj u svoje srce i tamo pronadji odgovor zelis li moje prijateljstvo...
[B] Na rubu ponora stojis...
U srcu ti pise razlog zbog kojeg se bojis...
U ocima ti sjaja nema vise..
Boju sretnog oka isprale su suze kise...
Na licu obris tvoje patnje...
Ostvarile su se najcrnije slutnje...
Patis, jadan si i sam...
Odrekla se tebe ja nikad nisam...
Za tebe uvijek tu cu biti...
Na lice cu ti osmjeh uvijek donijeti...
Ljubav moja za tebe zivjet ce vjecno...
Samo nek tebi u zivotu bude sretno...
Bolu se ne predaj,
U tunelu mraka uvijek prema svjetlu gledaj...
Iz tame se sada podigni ti....
Jer zbog nje ne vrijedi zivot izgubiti...
Smisao je sada u novom danu...
Mislim da bi bilo dobro da napisem post...
I evo nova godina vec je donijela posljedice, ali ovaj put ne meni, nego osobi za kojom patim, koju volim... Rekao je da ne zeli da ga itko zali pa onda necu ni ja.. Toliko me pogodila da njegova bol pa kao da ju i ja osjecam... Jos ne mogu vjerovat da je ON izgubio volju za zivotom, decko u kojeg sam se zaljubila na prvi pogled, decko koji je bio pun zivota, koji je nosio osmjeh na svojim usnama... Njemu se vratio dug i to na najgori moguci nacin... Izgubio je snagu, zelju za zivotom... Iako sam ju htjela vratiti zbog bola koji mi je nanio nisam zeljela da dozivi ono sto sam ja dozivjela, cak i gore... Zbog svoje ludosti poslala sam mu jos jedan sms znajuci da nece odgovoriti, ali ovaj put je odgovorio, a sad nisam sigurna da li sam zeljela da odgovori jer sma spoznala njegovu bol, mozda je sudbina ili nesto vise htjelo da okusim gorak okus njegove boli koja se stapala s mojom.. Ne znam, mozda sam mu ja na neki nacin dobro u tom trenutku dosla, mozda je shvatio da sam ja uz njega i da cu uvijek bit frendica i rame za plakanje... Pred mnom se ne treba dokazivati, pred mnom moze bit ono sto je.. Ali znam da se boji jer ne zeli da ga vide ranjenoga, slomljenog od boli... Zato MALi ne daj i budi ono sto jesi jer znaj da cu uvijek bit uz tebe, tvoja mirna luka usred olujnog mora... Jer tomu sluze prijatelji.. a ja ti zelim bit prijateljica ako mi to dopustis...
Sada znam kako sudbina moze plesati kako te od najsretnijeg covjeka moze pretvoriti u pticu slomljenih krila... To sam spoznala na osobi za koju nikad nisam mislila da moze toliko patiti, nikad ti nisam htjela da prozivljavas ovakvu bol iako sam ti mnogo puta proklinjala ime... Ne daj se MALI jer u tebi ima jos snage, samo pogledaj u svoje srce i naci ces ju...
ZAUVIJEK TVOJA MALENA
Evo još jedna godina je za nama. Imala je svojih svijetlih i tamnih trenutaka, ali ipak je bila prihvatljiva. Eh kad bi se moglo par stvari vratiti i zalediti vrijeme, ali to je naravno nemoguće pa s nadom proživljavam novi početak koji je ispred mene i uložit ću sav svoj trud da ova godina bude bolja od prošle, da bude sretna u svakom pogledu. Hmm, hm, hm... Bilo je puno toga lijepog u staroj, predivnih trenutaka ali i oni su brzo prošli kao i još jedna godina. Želim vam svima bolju godinu od ove i da nju pamtite kao ostvarenje sna!!!!