Na rubu ponora stojim i bojim se... Bojim se novoga dana i onoga sto on donosi..., jer znam da vise ne moze donijet nista dobro... Nista sto bi mi vratilo snagu, povratilo me u zivot... moj zivot kojega sam nekad imala, a vise nemam.... Jer vise nece biti onoga koji ce ga upotpunjavati svojim skrivenim osmjesima i pogledima... Bit ce prazan i vise nece sluziti nicemu.... Nakon neuspjeha koji se iznova redaju i redaju pocinjemo nakon nekog vremena gubiti snagu jer previse smo toga i previse puta ulozili sebe da opet gubimo.... Osjecati se kao gubitnik, kao usamljenik medju tolikim ljudima, ljudima koji me ne razumiju, koji ne razumiju moju bol, koji bjeze sami od sebe da se ne bi upoznali sa svojom boli i time srusili svoju svakodnevnicu...
Ja sam upoznata sa svojom boli i vise se ne mogu nositi s njom jer me previse puta unistila i previse me puta slala na dno s kojeg sam se podizala sakupljajuci posljednje komadice snage... Ali sada se opet nalazim na dnu, opet iznova sve gubi, sve ono sto sam nekog gradila sve se rusi.. Zivot mi okrece ledja.... A vrijeme mi se smije.... Opet mi zadaje udarce nakon kojih ne mogu stat na noge....Katkada pozelimo zalediti vrijeme, zaustaviti ga pa ga opet iznova vratiti, zamoliti ga da sporije tece, jer smo u tom trenutku sretni i zelimo da taj tren potraje... Ali vrijeme se smije s nama, igra se s nama, vrtoglavo prolazi ne zeleci nam podariti vise vremena i vracati nas u stare dane te juri sve vecom i vecom brzinom... A mi ostajemo na istom mjestu, ne shvacajuci sta se oko nas dogadja, ne shvacajuci da ono sto smo imali taj tren sada miruje u dalekoj proslosti koja nam se nikada vratiti nece... Tada postajemo zarobljeni u svom sjecanju, ne obazirujuci se na nista jer tada nista nije vrijedno nego samo mi... Zivimo u vlastitom svijetu.. Svijetu punom mogucnosti.. Ali taj svijet je samo masta, samo balon od sapunice koji se i najmanjem mogucem dodiru vjetra rasprsne i vine se u nebo.. poput nasih snova, da zive daleko, u miru i slobodi koje im mi ne mozemo pruziti...
A kada se nalazimo na dnu, kad patimo zelimo da vrijeme brze prolazi, da ti dani krenu, a ne da miruju, a vrijeme se ne da, ono opet po svom, i polako, polako nam prolaze ti dani jer zivimo u bunilo... Bunilo iz kojeg se ne zelimo izvuci zaslijepljeni tugom i nemoci da nesto ucinimo....
Sto li je to smisao zivota? Sto li je zivot i zasto nam je dan? Da patimo, da nestajemo u tami, zar za to?
Zivot koji sam nekoc imala... Vise nemam, ostajem bez icega, ostaju mi samo uspomene i trenuci u dalekoj proslosti koje sam provela s njim, a on polako nestaje, sve dok ne iscezne polako... a za njim cu isceznuti i ja... Jer bez njega moj zivot nema smisla, jer je on moj smisao... Moj zivot postaje prazan.. Odlazi.. A nema nista sto bi me natjeralo da vratim svoj zivot, nema izvora s kojeg bi pila vodu zivota crpeci energiju... Nicega nema vise.... Sve prolazi i nestaje novim danom... A bol boli, postaje nemoguca, izjeda i uzima sve sto bi nas odrzalo zivim, tako i mene... Zivjela sam zivot sve do jucer... A sad mi se cinio da je sve do daleko iza mene.... Ostalo je daleko kao i moja sreca.. Sreca koja nikad nece ugledati svjetlosti dana... Jer ja sam samo patnik, a iza mene ostat ce samo zgarista mojih snova.... Zgariste uspomena preko kojih nikada nisma mogal prijeci... U kojima sam ostala zarobljena.... Kad i ovo moje tijelo bude nestalo, kad se pretvori u prah i pocinje da se stapa sa zemljom... Tada ce se moja dusa vinuti u nebesa i znati ce da sam zivjela samo zbog njega... Da je moje srce kucalo samo za njega... I kad budu prolazili ljudi pored moga pocivalista osjecat ce silnu ljubav koju sam ja osjecala za njega jer ce ta ljubav i dalje biti pohranjena u mojim kostima...pa cak i kad se ja pretvorila u prah...
Post je objavljen 14.01.2006. u 23:51 sati.