U odrazu svome promatra me neko nepoznato lice djevojke tuznih ociju... Pitam se jesam li to ja zaista ja? Je li u mojim ocima pohranjena sva ta bol? Oci ledeno plave iz kojih isijava neka usamljenost, neka samoca... A nekada su to bile oci srece iz kojih je prstila zivotna radost... Bojim se toga umornog pogleda... Umornog od novih padova, od novih odbijanja, novih boli...
Sve se mijenja u trenutku... Iz odraza me promatrala nekad davno sretna i nasmijana djevojcica... a sada samo ostaje djevojka tuznih ociju...
Na licu jos trag suze koja je umrla na usnama.. Suza koja je bila mala, ali dovoljna za izlaz boli... Suza koja je bila dokaz patnje...
Sve prolazi, i sve se mijenja, ali bol ostaje jedanaka, nekad manja, nekad bolnija, ali uvijek jednaka, jer se jedino slomom moze istjerati sav nakupljena bol... Oci su ogledalo duse... A dusa je umorna i sjetna poput ociju... Umorna od novih pokusaja koji ce rezultirati opet iznova neuspjehom... Neuspjehom koji unistava nadu.. Ali ne postoji niti jedan neuspjeh koji bi unistio moju nadu.. Jer nada umire posljednja...
Djecje lice zamijenilo je odraslije lice, sretne djecje oci postale su vece, sjetnije, tuznije jer u njima vise ne blista djeciji sjaj koji ne poznaje bol, koji en poznaje iskvarenost ljudi, ali osmjeh ostaje isti, djeciji, nevin, potaknut srecom koji u oci vraca djeciji sjaj, koji vraca srecu, snagu i vjeru... i upotpunjuje nadu...
Iz tih ociju izvirala je neka istina neka misao koja je tezila boljem, sretnijem dijelu zivota... Tuzne oci natjerale su me da budem sretna, da se pravim da sam sretna jer svakom covjeku bi pobudile srce tim pogledom... Svatko tko gleda srcem icitao bi iz njih tu usamljenost... A ne mozemo dopusiti da ljudi budu upoznati s nasim bolom jer ljudi su zli i sagradit ce spomenik svojoj sreci na nasem bolu...
Iako me svakog dana promatraju tuzne oci, ja sad znam da u njima postaje sjaj koji ce zasijeniti tu tugu, ali odlaskom u svijet na oci stavljam krinku, masku koja ce ih skrivati, njih i njihove boli... U tom trenutku, u odrazu mome , zauvijek ostale su samo tuzne oci koje su sada postalle sjajne.. Sretnije, jer su shvatile da se zivot temelji na malim stvarima... Zato zbogom djevojko tuznih ociju, ostajes u proslosti, u trenutku u kojima sam spoznala svoje boli, a on pripada proslosti poput tebe... A od proslosti se ne zivi..
Post je objavljen 13.01.2006. u 00:57 sati.