Vrela suza klizila je niz lice....
Ostavila je vreli trag u snijegu...
I dok je polako isparavala sa njom je isparila sva bol koju je nosila sa sobom...
Necujni jecaj nestajao je u mraku...
Snjezne pahulje padale su i bjelinom prekrive cestom..
Ostajali su samo tragovi...
Koji su nestajali novim snjeznim pahuljama...
Na trenutak sve je bilo zaboravljeno...
Sve je samo nestalo...
Ostajala je samo ona i da predivna priroda...
Tiha priroda prekrivena bjelinom...
Snjezne pahulje pkkrivale su joj lice, kosu, sve...
Kao da su zeljele da i ona postane dio te prirode, dio te skladnosti...
U tom trenutku bila je sretna...
Sretna jer je sve oko nje bilo prelijepo...
Znala je da se ne msije predati, jer zivo zbog malih stvari i trenutaka...
A takav je bio i ovaj...
S osmjehom je pobijedila tugu i oslobidila svoje srce tuge koja ju je danas zamarala...
A sutra je i novi dan... Novi pocetak... Nova nada...
p.s. ljudi ne dajte se , ne predajte se depresiji, imate trenutke bola, ali samo malo, zivite zivot, nasmijesite se i ne dajte se!!! Ne gubite nadu jer ona umire posljednja!!! k!$$ svima...
Post je objavljen 17.01.2006. u 20:26 sati.