Sve oko mene nestaje,
samo ova nemoguca bol ne prestaje...
Kao okovima svojim me zarobila...
Unistila mi snove za koje sam se borila....
Ne preostaje mi nista vise,
samo suza niz lice spusta se sve tise tise...
Pruzi mi sada ruku, to je ono sto mi treba....
Dopusti dusi mojoj da se vine sve do kraja neba...
U zagrljaj me stopi mili...
Sjeti se samo sto smo samo na tren mi ipak bili...
Sada lako mi nije,
polako spusta se noc..
umorno kazaljka o kazaljku bije..
a ja uprazan krevet moram poc...
na usnma poljubca zivi jos tvoj trag...
u srcu sijeva pakleni jad...
ali samo ti si mom srcu vise nego drag...
ali opet iznova moji snovi dozivljavaju samo pad...
mozda je sudbina tako htjela---
ili pak nebo je krivo...
znala sam da ti nitko nece ravan biti od trena kad sam te srela...
grijeh je bio sto mi je tvoj osmijeh jos uvijek tako mio...
kaznu bolnu sada placam...
jer ne mogu da zivim...
i uvijek se iznova tamo ja vracam...
jer ne moguu meni nemir vlada i nema nacina da se smirim...
tajnu cuva ona klupa stara...
ona pamti obecanja tvoja, tvoje rijeci...
od kojih se moje srce poput lista papira nad snagom ljudskom para...
tamo za me pociva sreca ali i bol najvaci...
jer ono za mene rajsko je mjesto...
jer tamo poljubio si me ti i tamo cu da se vracam cesto...
Post je objavljen 22.01.2006. u 00:37 sati.