moje je srce slomljeno... njegovi dijelovi ostali su rasuti po cesti.... cesti propalih snova... cesti bez izlaza... a zeljela sam biti smao obican covjek.. covjek bez patnje... ali takav covjek ne postoji... jer svaki covjek je spoznao bol i s njom umire... sve svoje probleme zeljela bi baciti u vjetar, neka nestanu, neka ih vjetra odnese daleko, daleko od mene, ali to je nemoguce... jer pravi covjek je covjek koji se zna nositi s njima...a ja ne znam... srce je slomljeno, a njegove komadoce nemoguce je sastaviti poput komadica ogledala... kada jednom pukne vise se ne moze sastaviti... a bojim se jer cu ga sutra vidjeti,a s tim se ne mogu nositi jer cu znat da ce to jos kratko trajati... a srce krije svoju bol od ljudi, od ljudi koji zive samo da bi nanijeli bol drugima, a ti ljudi en shvacaju da samo sebi time unistavaju zivot..
pozelim da je bar na trenutak sve kao nekad... ali ne moze biti... sada vise cijenim sve trenutke jer cu jednoga dana zeljeti ih vratiti, zaliti cu za njima... kao sto zalim sada.. a ne smije se zaliti za prosloscu..
bojim se sutrasnjeg dana i ne zna hoce li ga ovo moje ranjeno srec moci prezivjeti...morati cu navuci masku koja ce mi skrivati lice, a ocima ce sve pisati... navuci omotac oko srca da se ne vidi da je ranjeno.. da je umorno od nesupjesnih bitaka...
Post je objavljen 15.01.2006. u 01:14 sati.