... sada znam da postoji svijet izvan svijeta patnje...
... samo kukavica priznaje da ga boli i da nema snage..
... a ja sam bila kukavica...
... ronial sam u riječi bola...
... padala na dno..
... nisam se htjela podići..
... zatvarala sam se u samoću..
... nadajući se da će ova bol prestati..
... ali nije, jos je postala jača...
... samo sam tonula, ...
... dublje, i dublje..
... a usred toga spoznala sam nadu, spoznala sam vjeru,..
... i počela se dizati...
... iako još boli, neizmjerno probada...
... ja se osjećam živom...
...osjećam život...
... i živim ga...
... ne želim nestati...
... nosim se sa svojom boli...
... sa svojim životnim križem...
.... drži ravnotežu i ne klonem....
... jer nisam kukavica...
... jer volim..
... kukavice ne vole...
... one čekaju da budu voljene..
P.S. hvala vam šta ste uz mene, šta ste me tješili svojim riječima i povrh svega šta ste me razumjeli čak kad nisam razumjel ani smau sebe. Još će biti riječi ispunjenih bolom zapisane na mom blogu, ali njih će biti malo, jer vrijeme prolazi i ne smijemo dopustiti da nas pregazi jer smo živjeli u nekoj drugoj dimenziji, u prošlosti.
K!$$, vaša M@l@ PRONADJENA USPOMENA
Post je objavljen 30.01.2006. u 21:35 sati.